Propovijed biskupa Bogdana na misi za pokojne branitelje

Iz 25, 6a.7-9;Rim 8, 14-23; Lk 23, 44-49;24,1-6a;

Draga braćo i sestre

1. Nakon jučerašnje svetkovine svih svetih u kojoj častimo sve preminule koji su spašeni, koji uživaju nebesku radost i puninu zajedništva s Bogom, a većina od njih nisu proglašeni blaženima i svetima, danas obilježavamo spomen svih vjernih mrtvih. Ovaj dan u našoj svakodnevici još nazivamo Dušni dan ili Mrtvi dan.

Povijest „Dušnog dana” –  Commemoratio Omnium Fidelium Defunctorum (Spomen svih vjernih mrtvih) seže u rana stoljeća, seže doslovno do samih početaka kršćanstva.  Grci i Rimljani prvog stoljeća iskazivali su štovanje pokojnicima treći dan od ukopa, zatim sedmi i četrdeseti dan, i na godišnjicu smrti. Pritom su naglašavali žalost nad pokojnima. Kršćani su u svim vremenima, u susretu s kulturama, preuzimali dobre običaje i pozitivne elemente dotične kulture i davali im kršćansko obilježje. Tako su prvi kršćani preuzeli od grčko-rimske kulture  građanske običaje, pohoda grobljima, iskazivanje poštovanja pokojnicima, ali su odbacivali obredna naricanja i gozbe na grobovima. Umjesto toga uvodili su molitve za pokojne s misnom žrtvom. U rimskome carstvu groblja su bila povlaštena mjesta na koja nisu ulazile ni vojska ni policija, pa su u vrijeme progona groblja bila najsigurnija „zaštićena” mjesta za okupljanje kršćana. I to je razlog da iz ranoga kršćanstva upravo na grobljima nalazimo sačuvane mnoge tragove kršćanske prisutnosti i religioznosti. Godišnji spomen svih vjernih mrtvih u Katoličkoj – sveopćoj Crkvi ustalio se početkom 11. stoljeća na drugi dan mjeseca studenoga, najprije u samostanima klinijevske reforme u Francuskoj. Ubrzo se proširio po cijelome svijetu.

2. Što je srž i koji je središnji sadržaj vjere ovoga dana, ovog liturgijskog spomena? Zašto je on za nas toliko važan? I zašto ovu sv. Misu za pokojne branitelje slavimo upravo danas?

Ništa u ljudskome životu nije tako sigurno kao smrt. U našoj svakodnevici, o njoj ne želimo govoriti, razmišljati. Tu temu odgađamo za neko drugo vrijeme, prostor i okolnosti. Redovito za nju rezerviramo mjesto u bolnicama, domovima nemoćnih, ustanovama za palijativnu skrb ili druga diskretna mjesta… Nepravedno zar ne?” Suvremena medicinska dostignuća, napredak znanosti, održavanje higijene ljudskog tijela i života odgađaju trenutak smrti. Ipak ona je neizbježna i većina ljudi želi taj trenutak što bezbolnijim, vedrijim.  Željeli bi jednostavno zaspati i ne probuditi se više, ili bi željeli brzu i iznenadnu smrt bez velikih tegoba i patnji. Nije li i ovo razlog velikome zlu našeg vremena, ozakonjenju i izvršavanju eutanazije u mnogim zemljama?! A duhovni oci i naši stariji izgrađeni kršćani, trenutak prijelaza u vječnost, držali su najvažnijim u ljudskome životu i nikako nisu željeli da ih iznenadi. Željeli su umrijeti pomireni s Bogom i ljudima, obilježeni i osnaženi sakramentima, okruženi obiteljskom pažnjom, ljubavlju i molitvom. U tome smislu nastale su pobožnosti i razne molitve koje se i danas njeguju za „sretnu smrt”. Tu je osobito poznata molitva sv. Josipu za sretnu smrt! Glede budućnosti svakog čovjeka sa sigurnošću možemo reći da je smrt  najsigurnija. „Memento mori” – Sjeti se da si smrtan! Tako su se međusobno pozdravljali rimski generali pobjednici i to je prihvatila i stara kršćanska duhovnost.  „Memento mori”! „Memorare novissime!” (Sjeti se posljednjih stvari!) zapisao je u kamenu hrvatski pjesnik Petar Hektorović u svome ljetnikovcu Tvrdalj u Starome Gradu na otoko Hvaru. Nitko od živih ljudi nema osobno iskustvo smrti i zato nam je ona velika zagonetka i pred njom ljudsko biće osjeća strah i nemoć. Smrt drugoga, bližnjega užasava ljudsko biće. Iskustvo smrti drugoga, bližnjega mi iskustveno doživljavamo nešto od vlastite sudbine.

Iskustvo umiranja donekle imaju mnogi ali iskustvo same smrti jednostavno nemaju. Švicarska psihijatrica Elisabeth Kübler-Ross, skupila je primjere osoba koje su doživjele kliničku smrt – došle su do samog ruba smrti i vraćene su u život. Možda smo u svome životu i sami susreli takove osobe!? Svi oni govore o vlastitome iskustvu umiranja koje je poznato od starine u mnogim kulturama. Tako npr. ta iskustva naći ćemo i u Tibetanskoj knjizi mrtvih. Sve ove osobe pripovijedaju o jakoj svijetlosti koja ih obasjava i neodoljivo privlači, osjećajima mira, spokoja, unutarnje sreće, napuštanju vlastitoga tijela, izlasku iz njega, i trenutačnome pogledu unatrag i viđenju vlastitoga života, u jednome hipu, kao na filmu.

Ipak sve ovo su osjećaji i pogledi s ove naše strane, do samoga prijelaza „preko mosta”, ali nemamo iskustva samog prijelaza na „drugu stranu mosta”, onoga što zovemo smrt. Iskustvo smrti je zacijelo različito, jer smrt je nepovratni prijelaz na drugu stranu kojeg ne možemo ni zamisliti ni izraziti. Ovo je razlog zbog čega smrt jednostavno ne možemo opisati, izraziti, shvatiti. Ljudsko biće stoga je u tjeskobi pred tajnom i činjenicom neminovne smrti.

Spomen svih vjernih mrtvih, Dušni dan – temelji se na kršćanskim objavljenim istinama vjere o zagrobnome životu. Tamo gdje staje ljudsko iskustvo, znanost, eksperiment, nastupa vjera!  Poslije smrti svaki čovjek – stupa pred lice Božje. Dakako da svi imamo mnoštvo pitanja o tome kako se to događa? Tijelo ostaje i odmah počinje njegova dekompozicija, raspadanje. „Oni koji umiru u Božjoj milosti i prijateljstvu s njime i koji su posve očišćeni, žive zauvijek s Kristom. Zauvijek su slični Bogu jer ga gledaju ‘kao što jest’”[1]. „Taj savršeni život, to zajedništvo života i ljubavi s Presvetim Trojstvom, s Djevicom Marijom, anđelima i svim blaženicima – zove se nebo. Nebo je čovjekov krajnji cilj i ostvarenje njegovih najdubljih težnja, stanje najvećeg i konačnog blaženstva”[2]. „U slavi nebeskoj, blaženici s radošću nastavljaju ispunjati Božju volju u odnosu prema drugim ljudima i cijelom stvorenju. Živjeti u nebu znači biti s Kristom. Izabranici žive „u njemu” ali čuvajući, dapače nalazeći u njemu svoj puni identitet i vlastito ime”[3]. I mi smo jučerašnjom svetkovinom 1. studenoga častili tu Crkvu, nebesku, proslavljenu Crkvu, Sve svete!

„Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju kako bi postigli svetost  nužnu za ulazak u nebesku radost”[4]. To konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osuđenih, Crkva naziva čistilištem. Taj se nauk temelji na vjeri Starog i Novog Zavjeta a Crkva se o tome i službeno izrazila na Firentinskom i Tridentinskome Saboru[5].  Danas je čistilišna Crkva u središtu naše pažnje, molitve i misne žrtve.

„Ne možemo biti s Bogom sjedinjeni ako se slobodno ne odlučimo ljubiti ga. Ali, Boga ne možemo ljubiti ako teško griješimo protiv njega, protiv svoga bližnjega ili protiv nas samih: ‘Tko ne ljubi, ostaje u smrti. Tko god mrzi brata svoga, ubojica je”…. „Umrijeti u smrtnome grijehu, a da se čovjek za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu Božju ljubav, znači, po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljen od njega. To je zapravo stanje konačnog samoisključenja iz zajedništva s Bogom i s blaženicima koje označujemo riječju ‘pakao’”[6]. U euharistijskome slavlju i u dnevnim molitvama vjernika Crkva zaziva milosrđe Boga, koji ne želi i „neće da itko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju” (2 Pt 3, 9)[7].

3. Spomendan svih vjernih mrtvih prožet je osjećajima u kojima se obiteljska, rodbinska, kolegijalna i prijateljska sjećanja ujedinjuju u kršćanskoj vjeri i nadi. Ishodište kršćanske vjere i nade je Kristovo uskrsnuće o kojemu smo slušali izvješće malo prije u Lukinome evanđelju (Lk 23,44-49.24, 1-6a). Mi danas molimo za sve vjerne mrtve. U ovoj svetoj misi mi se posebice spominjemo poginulih i preminulih hrvatskih branitelja, vojnika, redarstvenika, svih nestalih u Domovinskome ratu, svih preminulih od posljednica Domovinskog rata, svih stradalih u ratu i preminulih poslije rata, bez obzira gdje i kako. Svi su oni potrebni Božjeg milosrđa i naših molitava.

„Memento mori” – Sjeti se da si smrtan! Smrt je trajna i neizbježna činjenica za svako ljudsko biće. Njezino polagano očitovanje kroz bolest i starost, njezina brutalna prisutnost  u raznim nezgodama i katastrofama, njezino očitovanje  u svemu što je negiranje života, jedan je od najdubljih problema ljudske egzistencije, najveća nepoznanica ljudskoga života. I to je stvarnost koju živimo svaki dan i na svakome mjestu. Život bez vremenskih okvira i ograničenja duboka je težnja što ju nosimo u svome biću.  U pokojničkome predslovlju sv. Mise molimo: „Po tvojoj se volji rađamo, ti ravnaš našim životom, tvojom se odlukom, po zakonu grijeha, vraćamo zemlji od koje smo uzeti. Ali si nas otkupio smrću svoga Sina, da nas iz groba digneš u slavu uskrsnuća”[8].

4. Braćo i sestre. Obilježavajući Spomen svih vjernih mrtvih mi se u svojim molitvama posebice sjećamo naših branitelja koji su prešli na onu stranu i koji nisu više s nama. Kao građani Lijepe naše, koji vole svoju hrvatsku Domovinu, radosni smo što uspomena na njih živi i što se njeguje na razini cijele Domovine. Njihova žrtva sve nas obvezuje! Želimo da se njihova ljubav i žrtva u obrani i izgradnji samostalne hrvatske države sačuva u svim naraštajima koji dolaze i poslije nas. Njihove duše preporučujemo dobrome Bogu: Pokoj vječni daruj im Gospodine. I svijetlost vječna svijetlila njima.

[1] Katekizam Katoličke Crkve (KKC), 1023.

[2] KKC, 1024.

[3] KKC, 1025.

[4] KKC, 1030.

[5] Usp. KKC, 1031.

[6] KKC, 1033.

[7] KKC,1037.

[8] Pokojničko predslovlje, IV.