Draga braćo biskupi, dragi svećenici, dragi đakoni i bogoslovi,
Draga braćo i sestre u Kristu Isusu,
dragi prijatelji i dobročinitelji.

Ovaj sveti čin kojega obavljamo kao vjernici – sljedbenici i suradnici Isusa Krista, utjelovljenog Sina Božjega, Spasitelja našega i cijelog ljudskog roda, najdragocjeniji je čin kojega kao ljudi to jest kao Božja ljubljena stvorenja smijemo i možemo obavljati.

To je ujedno najveći i najučinkovitiji izraz naše ljudske zahvalnosti prema Trojedinom Bogu, izvoru svakog dobrog djela i dara koje primismo i koje primamo.

Zahvalnost znači spoznati i priznati što nam je sve darovano – počevši od dijelova našega tijela do naših duševnih i duhovnih sposobnosti pa do brojnih konkretnih djela ljubavi, potpore, utjehe koje smo primili od drugih ljudi, koji su se pokazali kao naši bližnji bez obzira koliko smo mi bili fizički udaljeni od njih.

Zahvalnost je sjećanje srca! Poznato nam je da se dobrotu i ljubav ne može nikojim novcem platiti, jer se one daruju badava! Ali se za njih može zahvaljivati. To želim večeras i činiti – Bogu, dobročiniteljima i svim drugim vjernim Kristovim sljedbenicima prvenstveno članovima naše biskupijske zajednice, za koje sam tijekom svih proteklih godina nosio odgovornost pred Bogom i pred Kristovom Crkvom.

Da bih što zornije pojasnio moje ne samo večerašnje raspoloženje i zahvaljivanje, poslužit ću se riječima sv. apostola Pavla s početka njegove prve poslanice kršćanima u velikom lučkom gradu Korintu. Apostol Pavao piše, kako smo čuli u prvom čitanju: „Zahvaljujem Bogu svojemu za vas zbog milosti Božje koja vam je dana u Isusu Kristu“ (r. 4). On tako prosuđuje i procjenjuje život, vjerničko stanje i ponašanje zajednice Kristovih vjernika u toj, rekli bismo – korintskoj župi; iako on zna i za brojne probleme, poteškoće i brige koje tamošnji tadašnji kršćani imaju. On dobro zna da je među njima na djelu također i živi Bog, Isus Krist, božanska Glava cijele Crkve i svake pa i najmanje kršćanske zajednice. Apostol Pavao ih bodri u njihovoj utemeljenoj nadi, u njihovom iščekivanju objavljenja istoga Spasitelja Isusa Krista, koji će njih – članove svoje Crkve, učiniti postojanima do kraja.

Iako se ne smatram dostojnim uspoređivati se sa svetim i velikim apostolom Pavlom i s njegovim ponašanjem prema tadašnjim kršćanima, povjerenim njegovoj apostolskoj službi i brizi, ipak se usuđujem povući sličnu paralelu i s vremenom u kojem sam protekla tri i pol desetljeća obnašao najodgovorniju službu u Crkvu to jest službu učitelja, pastira, svećenika i posvetitelja u korist duhovnog dobra članova Kristove Crkve na području ove Banjolučke biskupije.

Danas pred svima vama i zajedno sa svima vama zahvaljujem u svojoj nedostojnosti i poniznosti dobrome Bogu koji je bio trajna moja pomoć sve ovo vrijeme a osobito u ono dramatično ratno i poratno, – kada su me mnogi – kako veli psalmista – „gurali da me obore“. Bog se sve to vrijeme doista pokazao da je bio „moja snaga i pjesma i moj Spasitelj“ (usp. Ps 118, 13.14). Zato vas pozivam: zahvaljujte i vi sa mnom Gospodinu jer On je doista dobar i njegova je ljubav vječna!

Zahvaljujem Bogu za sve, dragocjene suradnike i pomoćnike koje mi je dao tijekom svih ovih godina moje biskupske službe: za biskupe, za svećenike i redovnike, đakone, redovnice, za moje crkvene poglavare u Rimu, za dobročinitelje i prijatelje, za brojne molitelje iz biskupije ali i izu drugih naroda, država i krajeva svijeta.

Molio sam i molit ću i ubuduće Božji blagoslov, pomoć i utjehu za sve njih!

I još nešto vas sve nazočne ali i brojne nenazočne – moje bližnje molim: da mi oprostite sve ono što sam krivo uradio ili propustio uraditi dobro! Vaša su očekivanja od mene možda bila druga a moje slabosti i mogućnosti neodgovarajuće vašim očekivanjima.

Molim i milosrdnoga Boga da mi bude milostiv, a dragu Gospu, Majku milosrđa molim da upravi svoj majčinski pogled na sve nas i da nas preporuči svome milosrdnome Sinu Isus Kristu! Amen.