„U evanđeoskom odlomku koji smo čuli Isus sažeto izlaže program svog poslanja. On veli:  Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje. (Lk 4, 18 – 19). Isus ovo govori u sinagogi, na svetom mjestu, pred vjerskim i političkim autoritetima njegova vremena. On najavljuje velike stvari koje su bile čežnja cijeloga židovskog naroda tog vremena, ali najvjerojatnije nitko nije vjerovao da je takvo nešto moguće izvesti u okolnostima koje su tada vladale. Zato se veli:  ‘Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega.’ (Lk4,20).

Nitko od prisutnih nije razumio kako bi ovaj Isus mogao sada ostvariti davno proročanstvo i pružiti blagu vijest siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid vratiti slijepima, pustiti na slobodu potlačene i proglasiti godinu milosti Gospodnje, kada godina nije jubilarna. Nama je jasno da je Isus sve govorio ponajprije u duhovnom smislu. On se za vrijeme cijelog svog djelovanja poistovjetio sa siromasima, zauzimao se za njih na svaki način, njima je prvima obećao kraljevstvo nebesko.

Sužnji kojima on naviješta oslobođenje, su ponajprije, ljudi zarobljeni grijehom, ljudi koji su u sužanjstvu Zloga, ljudi čije je srce zatrovano opačinama i zatvoreno dobroti i ljubavi. Slijepi, na koje misli Isus, nisu samo fizički slijepci koje je on s lakoćom ozdravljao, nego iznad svega duhovni slijepci koji su prihvatili dragovoljno sljepoću u odnosu na istinu i pravdu, na dobrotu i milosrđe. S ovim slijepcima Isus je imao najviše problema jer ih nije mogao ozdravljati bez njihova pristanka i želje da prihvate istinu. Iako nije nikada digao ruke ni od takvih. Tko su potlačeni koji vape za slobodom? Bilo je puno takvih kojima su se oduzimala prava na najrazličitije načine. Mnoge su visoki porezi dovodili do krajnje bijede, do ropstva. Što su sve radili carinici i drugi moćnici? Zato Ivan Krstitelj takvima koji ga dolaze pitati što oni trebaju činiti, ukazuje na njihov glavni grijeh koji moraju napustiti. Od carinika traži da ne uzimaju više nego što je određeno, a od vojnika traži da nikome ne čine nasilje i nikoga lažno ne prijavljuju (Lk 3,12-14). Isus nadcarinika Zakeja dovodi do toga da polovicu svoga imanja dade siromasima, a četverostruko vrati onima koje je prevario.

Godina milosti koju Isus proglašava, godina je Božjeg milosrđa prema svima, napose prema velikim grješnicima koji žele promijeniti život. Nitko nije isključen iz tog milosrđa. Njegove prispodobe o izgubljenom sinu, izgubljenoj ovci ili drahmi, najbolje ilustriraju to Božje milosrđe prema bijedi čovjeka.

To je bilo Isusovo poslanje, a to isto poslanje Isus daje svojim apostolima i svim pozvanima za sva vremena. Nakon uskrsnuća učenicima izričito veli: ‘Kao  što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas.’ (Iv 20,21). Radi se o istom poslanju Isusa i njegovih učenika i nas danas njegovih svećenika. I pred nama su danas siromasi svih vrsta koji imaju potrebu samilosti, mnogi zasužnjeni od grijeha i različitih utjecaja Zloga, mnogi duhovni slijepci ‘koji ne znaju razlikovati desno i lijevo’ (Jn 4,11), mnogi potlačeni od različitih moćnika koji ih iskorištavaju i gule te nemaju slobodu reći svoje mišljenje i djelovati po savjesti. Svi oni vape za godinom ili časom milosti Gospodnje koja im treba doći po nama.

Nije to lako poslanje i nije ga moguće ostvariti samo naravnim sposobnostima. Potrebne su posebne milosti. Potrebno je dopustiti Isusu da nas osposobi za to poslanje, da nas on učini ribarima ljudi. Samo on to može učiniti. A mi mu moramo dopustiti da učini srce naše po srcu svome. Tada ćemo njegovim srcem pristupati drugima i za njega loviti ljude. Ako se to ne dogodi, onda ćemo pokušavati ‘loviti’ ljude svojim sposobnostima, svojim šarmom, mudrim izrekama ili govoreći ljudima samo ono što oni žele čuti, ali se tim neće ništa uloviti. Svećenik ne smije biti podijeljen u smislu da nešto radi za Isusa, a nešto za svoje interese. Svećeniku nije dopušteno služiti malo Bogu malo Baalu, nego biti cjelovit, biti posve za Isusa, jer će samo tako nositi radost poziva i života. Ako nije cijeli za Isusa, ako posve ne služi Isusu, onda će se sve više služiti Isusom za svoje interese. Ili kako veli veliki protestantski teolog Karl Barth: ‘Mnogi su, umjesto da žive od evanđelja, izabrali živjeti na račun evanđelja.’ Takav život ne sadrži u sebi životvorni sok radosti i poleta.

Biblijska definicija svećenika je: Čovjek Božji. To je čovjek koga je Bog izabrao sebi u službu, s posebnim poslanjem da ljude približava Bogu, da im pomaže otkrivati Božju prisutnost u njihovu životu. Svećenik zato mora biti nositelj Božjeg Duha. Učenici nisu mogli krenuti u naviještanje Evanđelja prije negoli su primili Duha Svetoga. Isus za sebe veli u odlomku koji smo čuli: ‘Duh Gospodnji na meni je, jer me pomaza!’ (Lk 4, 18).

U Djelima apostolskim vidi se jasno kako Duh upravlja životima učenika u njihovu poslanju: govori im što trebaju činiti i što ne bi smjeli činiti. Na njima je samo biti poslušni glasu i poticaju Duha. Svećenik bez Duha ostaje dezorijentiran. S njim će upravljati samo njegova osjetila, njegove strasti i instinkti. Uočava se jasno razlika između svećenika Duha i onog koji njime oskudijeva. Svećenik nužno mora biti duhovan, odnosno, nositelj Duha. Svećenik je čovjek koji prenosi Božji Duh na ljude kojima naviješta, za koje radi. On nije vlasnik Duha Svetoga nego Duh Sveti po njemu zrači, djeluje.

Poznato nam je kako Bog od Mojsija uzima Duha da bi ga dao sedamdesetorici muževa koji će s njim nositi ‘teret naroda’ (Br 11,17). Bez Božjeg Duha se ne mogu nositi životni tereti, poteškoće, trpljenja. Neizbježno je klonuće.

Znamo kako Bog savjetuje Mojsiju da uzme Jošuu za nasljednika jer, kako veli: ‘To je čovjek u kome ima Duha.’ (Br 27,18). Voditi narod bez svijetla i snage Duha znači završiti u nekoj duhovnoj provaliji.

Iz Biblije znamo kako se Duha lako može i izgubiti. Na njegovo mjesto onda uskače zao duh. Slučaj Šaula koji je bio pomazan i obdaren Duhom Božjim, ali ne surađujući s njim, izgubio ga je. Kako je važno da provjeravamo sami sebe koji nas duh vodi. To je upravo pitanje koje je postavio papa Pavao VI. u pobudnici ‘Evangelica testificatio’ odmah iza Drugog vatikanskog koncila. Svećenik mora biti čovjek molitve. Jer on je po svom pozivu posrednik između Boga i ljudi. On molitvom nosi ljude Bogu i molitvom nosi Boga ljudima. Zato je Isus puno vremena provodio u molitvi. U Bibliji je posebno istaknuta ta uloga Mojsija koji izvodi narod iz sužanjstva. On stalno ide k Bogu i silazi ljudima; ulazi u šator sastanka kamo vodi narod i nosi njegove potrebe te odlazi narodu prenoseći Božje odredbe. Mojsije sam veli: ‘Narod dolazi k meni da se s Bogom posavjetuje.’ (Izl 18,15). To ostaje trajna uloga svećenika. Narod vjeruje svećeniku kao čovjeku koji je molitvom u trajnoj komunikaciji s Bogom. Kako je tragično ako narod ne vjeruje svećeniku i ne traže da ih poveže s Bogom. Mojsiju je rečeno: ‘Ti zastupaj narod pred Bogom; podastri Bogu njihove razmirice. Poučavaj ih o zakonima i odredbama; svraćaj ih na put kojim moraju ići, upućuj ih na djela koja moraju vršiti.’ (Izl 18,19-20). To je svećenik: čovjek koji zastupa narod pred Bogom.

Svećenik je čovjek vjere. On vjeru svjedoči i drugima naviješta, prije svega, svojim životom. Bez toga svećenik postaje, kako bi rekao Pavao, ‘mjed što ječi ili cimbal što zveči’ (1 Kor 13,1). Vjera svakog kršćanina, a napose svećenika,  provjerava se trajno različitim kušnjama. Drukčije ne može niti biti. Bez tih provjera vjera će lako prijeći u puku teoriju ili u obično vjerovanje da Bog postoji, ali bez iskustva njegove blizine. Pavao govori o vjeri koja se čuva velikom borbom: ‘Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.’ Timoteju veli: ‘Bij dobar boj vjere.’ Velika je razlika između prave vjere i vjere u životu svakog čovjeka. Svećenik je čovjek vjere koja proizlazi iz iskustva Boga. Svećenik ne može ostati na samo pukom poznavanju Boga naučenom iz teologije. Sa poznavanja Boga (teo-logija) treba nužno prijeći na iskustvo Boga (teo-fanija). Jedno je ‘naučiti’ Boga, a drugo je ‘doživjeti’ Boga. Svećenik neće nikada dostatno približiti Boga drugima sa svojim samo ‘poznavanjem’ Boga koje proizlazi iz studija. Nužno je iskustvo Boga jer se samo tako Boga čini vidljivim drugima. Iskustvo Boga najbolje objavljuje Boga. Zato je nužno da ljudi u svećeniku vide elemente božanskoga.

Iskustvo Boga nije nešto što može proizvesti čovjek. To proizvodi Bog u čovjeku. To nije pitanje molitvene tehnike ili nekih pobožnih čina s kojima se nešto želi postići vlastitim naporom. To je karakteristika molitve pogana. Pogani su uvjereni da uslišanje molitve zavisi od njihova nabrajanja. Iskustvo Boga ne znači imati neke izvanredne fenomene koji će impresionirati druge, nego doživjeti taj osjećaj da je Bog onaj koji te čini sretnim, doživjeti osjećaj spremnosti da bi za Boga prihvatio i podnio svaku žrtvu.“