Preuzvišeni nadbiskupe mons. Hoser, draga braćo svećenici i redovnici, sestre redovnice, draga braćo i sestre koji ste u ovoj crkvi i svi koji ste s nama u ovom slavlju ujedinjeni putem različitih medija!

1. Na početku želim izraziti svoju zahvalnost mons. Henryku Hoseru, apostolskom vizitatoru s posebnom ulogom za župu Međugorje, na pozivu da danas slavim ovu euharistiju. Došao sam proslaviti ovo slavlje i Gospodinu zahvaliti što je došao među nas i što je za taj dolazak izabrao jednu od kćeri ljudskoga roda, Blaženu Djevicu Mariju.

Moj dolazak u Međugorje dolazak je biskupa, pastira u župu na području biskupije koja mi je povjerena, bez obzira što je ova župa trenutačno pod jurisdikcijom apostolskog vizitatora.

Stoga i ovaj pohod, ali i svaki drugi, mora se razumjeti u skladu s odredbom pape Franje kako je ovdje objavljena 12. svibnja 2019., odnosno pazeći da ne bude protumačen „kao priznanje poznatih događaja koji još zahtijevaju ispitivanje sa strane Crkve“, izbjegavajući zablude ili dvosmislenosti u doktrinarnom smislu. A do sada, kao što je javnosti poznato, službena Crkva nije priznala ove događaje autentičnima.

Međutim, postoji jedan veoma autentičan događaj i istina: Bog se utjelovio u Isusu Kristu, „koji je rođen od Marije Djevice i koji će doći u slavi suditi žive i mrtve.“ Tako molimo u Ispovijesti vjere. Vrijeme došašća vrijeme je priprave na Gospodinov dolazak. Ono nas poziva na budnost, kako Isusov pohod danas, a u brizi za sve ostalo, ne bismo previdjeli, kao što su ga previdjeli mnogi o njegovu prvom dolasku. Naš vjernički pogled danas treba biti usmjeren na Boga, koji je u svome naumu spasenja odlučio izabrati jednu od nas da bude majka njegovom Sinu Isusu Kristu, našem Spasitelju i Otkupitelju.

2. Još nam u ušima odzvanjaju riječi Izaije proroka, koje smo slušali u liturgiji prošle nedjelje: „Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš.“ (Iz 40,1)

Upravo se u tom iščekivanju kao znak utjehe pojavio tračak nade po onoj koju odnedavno u litanijama zazivamo: Majko nade! Bog izabire Mariju kako bi, oslobođena ljage iskonskoga grijeha, svijetu rodila Spasitelja, Isusa Krista, Sina Božjega. Izbor nije Marijina zasluga, stečena u ovoj dolini suza, nego projekt Božje ljubavi.

Slaveći svetkovinu Bezgrješnog začeća blažene Djevice Marije ispovijedamo vjeru Crkve da je od prvog trenutka svoga postojanja Spasiteljeva majka imala posebnu ulogu u Božjem planu, po jedinstvenom privilegiju, da njezin život nije potpao pod djelovanje iskonskoga grijeha, koji je oznaka neotkupljenog čovječanstva. U Mariji Crkva slavi zoru spasenja i početak svijeta boljega. Danas s Marijom slavimo ljubav našega Boga, koji uvijek prvi čini korak i koji nam se daruje bez naših zasluga.

Božja Riječ koju smo čuli, otvara nam oči kako bismo spoznali i srcem prihvatili trenutak milosti, trenutak Božjega pohoda, ali shvatili i stvarnost grijeha, koji nas udaljava od Boga, bližnjega i sebe samih.

3. Prvo čitanje iz knjige Postanka nam savršeno opisuje posljedice grijeha. Prva posljedica je čovjekova nemogućnost biti s Bogom i stajati pred njim. Božje pitanje Adamu: „Gdje si?“ (Post 3,9) pitanje je svakome od nas. Ono u sebi skriva istinu da čovjek, zapravo, nije tamo gdje bi trebao biti. Grijehom se stvorila udaljenost, odnosno razlaz između pravog čovjekovog identiteta kao Božjeg stvorenja i stvarnog ostvarenja njegova života. Po grijehu nisam ono što bih trebao biti u svojoj ljubavi prema Bogu, prema bližnjemu. Po grijehu nisam tamo gdje bih trebao biti, u zajedništvu s bližnjima i Crkvom, Kristovim otajstvenim tijelom.

Druga posljedica grijeha je strah. Kad čovjek ne boravi u Božjoj prisutnosti, onda je u strahu. Grijehom čovjek okreće glavu od Božjega pogleda i srce mu ostaje zatvoreno za milosni dodir. Ne želimo priznati grijeh, jer nas opterećuje i želimo ga odstraniti, udaljiti od sebe. „Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.“ (Post 3,10) Čovjekova golotinja znak je njegove bespomoćne uplašenosti. Nasuprot tom bespomoćnom strahu nalazi se Bog koji ljubi, čije je čovjek stvorenje i koji živi pod budnim prijateljskim i brižnim okom Boga Stvoritelja. U strahu pred Bogom čovjek je i u strahu pred bližnjim, pred ženom, „kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega.“ (Post 2,23)

Grijeh nije nešto izvanjsko, on se propinje u nama i rađa u nama nepovjerenje prema Bogu. Upravo je u tome snaga grijeha: mnogo drugih stvari može nas oštetiti i naštetiti nam izvana, ali grijeh započinje s našim nutarnjim bićem.

Pandemija koju živimo doziva nam u pamet činjenicu da svatko od nas može biti zaražen koronavirusom i da druge može zaraziti. Slično nam govori i vjera u odnosu na zarazu grijehom: svi smo mi uronjeni u povijest grijeha i krivnje, u koju sve više tonemo i sudjelujemo svojim pogreškama. I svaki dan osjećamo da naše osobne snage nisu dovoljne, kako bismo se oslobodili iz mreže grijeha.

Grijeh je razlog zašto mi kao ljudi slomljenog srca živimo u razlomljenom svijetu. Grijeh razara brakove, grijeh razbija prijateljstva, grijeh uništava ranjivi dječji svijet, grijeh obespravljuje siromašne, grijeh uništava savjest, grijeh tjera na neumjerenu pohlepu. Ako pratimo povijest, onda zaključujemo da problem ovoga svijeta nije prije svega obrazovanje ili politički sustav ili ekonomski poredak. Problem je duboka duhovna kriza i ona se ne može riješiti bez istinske promjene života, obraćenja, iskrene duhovne obnove.

4. Marijina povijest ne slijedi ovu paradigmu pada, pa otuda i “neprijateljstvo” sa zmijom, s napasnikom, njihova apsolutna nespojivost. Marija nije robinja čežnje. Njezin odnos sa Svemogućim je autentičan, odnos stvorenja i stvoritelja, bez požude. Bog ju je pripravio za dostojan stan Sinu, kako kaže uvodna molitva današnje Euharistije.

Ovaj dio iz knjige Postanka koji smo čuli ima važno antropološko značenje koje ne bismo smjeli zanemariti. Adam i Eva, naši „praroditelji“, kriju se, pokušavaju se sakriti na Božji poziv. Marija je tu. “Evo me!” Ne boji se pokazati se Bogu svojom ženskom krhkošću, sa svim svojim strahovima. Adam i Eva se međusobno optužuju, a to je arhetipski prekid veze koji uvijek podrazumijeva preuzimanje odgovornosti za drugoga. Marija prihvaća ponizno, iako s razumljivim strahom, Božji prijedlog. Adam i Eva se žele natjecati s Bogom, prihvaćajući poziv napasnika, „onoga koji dijeli“, koji im obećava da će biti “kao” Bog. Marija se, naprotiv, pokazuje kao “službenica”: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po Riječi tvojoj“ (Lk 1,38). Ovaj bi odlomak bio dovoljan da pokaže svu Marijinu hrabrost: od onoga “da” naviještenja pa sve do onoga  tragičnog, ali ne beznadnog “da” podno križa svojega Sina Isusa Krista.

5. Promatrajući Bezgrješnu promatramo snagu, radikalnost, čvrstinu, hrabrost i čujemo u sebi pitanje: tko me više privlači?

Adam sa svojim strahom i svojim skrivanjem ili Marija sa svojim nemirom i odgovorom: Evo me?

Adam koji se kocka da bi odgovornost prenio na Evu ili Marija koja prihvaća odgovornost majčinstva?

Adam koji u Evi više ne prepoznaje dar ili Marija koja prihvaća graditi svoj život na krhkosti Božje riječi?

Od Djevice će se roditi onaj koga Ivan Krstitelj označava kao „jačeg od mene“ (usp. Mt 3,11), jači jer će svoj zemaljski život temeljiti na poniznosti, krhkosti, daru, otvorenosti: sve vrijednosti koje možemo lako pronaći u Mariji.

Iz ove povijesti grijeha, odnosno udaljenosti od Boga, ne rađa se nikakva osuda, nego se rađa povijest spasenja, povijest Božjeg suosjećanja i milosrđa s ljudima: povijest Božje blizine, koja svoje ispunjenje ima u Isusu Kristu.

6. Draga braćo i sestre! Marijina povijest je vaša i moja povijest. Ponovno je anđeo poslan u vaš dom i kaže vam: radujte se, puni ste milosti! Bog je u vama i ispunjava vaš život životom. Amen!