Propovijed biskupa Radoša na Udbini

Dragi oci biskupi, svećenici, sestre i braćo!

Ovo je mjesto sjećanja, mjesto puno simbolike i govora koji u znaku križa ističe poruku. S ovog mjesta otvara se pogled na sva naša mjesta stradanja, sve ih želimo dodirnuti svojim osjećajima, zahvalnošću, ljubavlju. Sjedinjeni s Kristovom krvlju natapaju zemlju i čine je plodnom. Sa stratišta kada se pogled usmjerava Bogu, uvijek se bistri poruka mira i života, poruka Kristove ljubavi, po zadnjem kriku, uzdisaju mučenika, želimo je na ovome svetom mjestu ponovno čuti, ponijeti je u život kao sveti zavjet.

Želimo je čuti na razini srca, jer ona je s te strane poslana i jedino na toj frekvenciji razumljiva. Poruka je ispisana krvlju, stoga, mi koji je čitamo osjećamo posebni pijetet, poštovanje. Želimo je očuvati neokaljanu od bilo kakvih sitnih ljudskih interesa, želimo je ugraditi u život u svijetlu ljubavi kojom je pisana. Naše misli usmjerene su ponajprije, na sve hrvatske mučenike, njih ovdje želimo častiti. Nekima imena znamo, zapisana su u knjizi „Svetaca Katoličke Crkve“ i stavljena u kalendar Crkve. Jednog od njih slavili smo prije dva dana. To je sv. Marko Križevčanin, zaštitnik naše Varaždinske biskupije. Svjedok je Božjega svijetla. Kad ljudi mržnjom ugase život pravedniku, Bog ga ponovno upali i stavi na svijećnjak tako visoko da ga ljudi više ne mogu ugasiti – nego naprotiv, svijetli svima u Crkvi, u kući, u obitelji. Prekidač za upaliti i ugasiti život u rukama je Božjim. Mi častimo i druge naše mučenike u dane njihovog preseljenja u nebo: sv. Nikolu Tavelića, bl. Alojzija Stepinca, bl. Drinske mučenice i mnoge druge. Postoje i mučenici kojima ne znamo imena. Ovdje je blizu crkva Sv. Marka Groba, ali ne zna se tko je on bio. Mučenici su svoje živote dali za Boga. Oni su upisani u knjigu života kao svjedoci krvlju i danas ih želimo častiti i moliti njihov zagovor.

Nije svaki nevino ubijeni ujedno i mučenik Crkve. Nema potrebe da ih se sve kanonizira.

Lijepo nam današnje Evanđelje dočarava sliku Gospodara koji posadi vinograd i iznajmi ga vinogradarima. U vrijeme berbe pošalje sluge da poberu urod, ali ih vinogradari izbacuju. Posla druge sluge, ali i s njima učine isto. Na kraju pošalje Sina. Vinogradari ga ubiju, jer žele uzeti njegovu baštinu. Od tog Sina koji je ubijen teče krv za svakoga koji je ubijen. On je došao ukloniti svaku bol, otrti svaku suzu, utješiti žalosne, pružiti ljubav da srce počne kucati ne samo za sebe, nego i za Boga i druge. Zaustavimo se gledajući scenu kako „vinogradari“ izbacuju Sina iz ograđenog vinograda ‘izvan zidina Jeruzalema’ i ubijaju ga i pribijaju na Križ.

On je onaj koji je došao pomiriti čovjeka s Bogom. On je „kamen zaglavni – temeljac, simbol Božje prisutnosti među ljudima“. Psalmist govori o Sionu, o Hramu. Kršćanska tradicija razumije riječi sv. Petra da je Krist taj zaglavni kamen, središte Crkve da u njoj uglavi novu povijest, novi život. Bio je to temeljni kamen zgrade. Njegova odlučujuća arhitektonska funkcija učinila ga je simbolom za označavanje Hrama, odnosno samog Krista unutar povijesti spasenja, unutar Crkve.

Posebno mjesto, od početka Crkve imaju svjedoci mučenici; njihov život Bog je tako ispunio, natopio ljubavlju da su i oni odgovorili potpunim predanjem, svjedočenjem za ljubav koja je stvarna, koja je vjerna, koja daje snagu i ljepotu života.

Često su odlazili u smrt pjevajući, jer život za njih nije stao na križu – u smrti – nego je prijelaz u život. Vjerovali su da je ‘izdisaj na ovoj zemlji – ma kako bolan krik bio – ujedno prvi udisaj u Kraljevstvu Božjem…’

Vjerovali su da se novi život nastavlja. Njihov najčešće krik  je ‘molitveni vapaj za one koji ih ubijaju’, a njihov ‘novi život’ ‘molitveno disanje’ za one koji nemaju života…

Mučeničko geslo nije ‘kako ti meni, tako i ja tebi’ –  istom mjerom, nego mole za mjeru Kristovu ‘kako Ti Bože, meni da i ja činim njima… Onima koji mi zlo čine… u njima je potekla Kristova Krv ljubavi… S grobova i čašćenja mučenika, poruka je jasna: „Neka Božja ljubav oblikuje svaki ‘kamen’ svakoga čovjeka ‘da se ugradi u zajedničku Božju kuću u kojoj je vezivi materijal Krv Kristova – u kojoj je Krist ključni kamen.“

Kamenje koje ste ovamo donijeli sa stratišta držalo je građevinu kad se rušila naša povijest u ratnim stradanjima.

U prvom čitanju iz Knjige Postanka čuli smo kako je Kain kamenom ubio brata Abela. Na tom kamenu je ruka Kainova i krv Abelova, krv koja ima glas: Snažan glas na zemlji – tako viče da nebo čuje, da Bog čuje… On nije tu da se ponovno uzme u ruku i vraća Kainu – on je kamen kojem treba oduzeti moć razaranja i ubijanja i ugraditi ga u zajedničku kuću, kuću kojoj svi pripadamo, Božju kuću.

Braćo i sestre, i nama koji se zovemo vjernici, može se dogoditi da odbacimo ‘Kamen zaglavni’ – Krista – da On ne dobije ono mjesto koje mu je Arhitekt, namijenio u našem životu. Možda mu ne dajemo mjesto u našim obiteljima – on je ‘zaglavni kamen’ svake crkve, kuće, obitelji… Dogodi se često da nema to mjesto – i kuća se ruši. Nema mjesta u gradnji naše zajednice Domovine, stoga se puno toga ruši.

Mi smo živo kamenje koje se ugrađuje u vječni Dom. Životom tako usmjereni povezujemo i naziđujemo se i svojim mislima i ljubavlju na Ljubav koja nema granica…

Ovdje smo u molitvi združeni i znamo da smo jedino Božji, ako molimo kako nas je on učio: „Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim!“  Molimo Gospodina da ne činimo kako drugi meni, nego kako Bog meni. Amen.