Braćo i sestre u Kristu, dragi hodočasnici!

Dok smo se približavali ovom Udbinskom brdu i uzvisici, zasigurno se u našim mislima i srcu probudio osjećaj da se uspinjemo prema Kalvariji koju krasi ova velebna crkva, kao mjesto sakramentalnih slavlja i zajedništva, prebivalište Euharistijskog Isusa te spomen na Hrvatske povijesne mučenike. Kao što je Isus bio prisutan na Jeruzalemskoj Kalvariji – kao mučenik, tako je prisutan u Presvetom oltarskom sakramentu, u Crkvi – kao uskrsli pobjednik.

Promatrajući crkvu Hrvatskih mučenika u obliku križa, prisjećam se riječi blagopokojnog biskupa Mile Bogovića, prvoga Gospićko-senjskog biskupa, koji je ovu crkvu nazvao „bijelom golubicom“ i „trajnom propovjedaonicom o smislu i ulozi patnje“.

Okupljeni na ovoj „Ličkoj Kalvariji“, oko ove bijele golubice i ove propovjedaonice, okupljeni oko oltara koji uprisutnjuje Kristovu nekrvnu žrtvu, muku, smrt i uskrsnuće, kao Crkva i zajednica vjernika, braća i sestre, uzdižemo ruke Bogu u znak molitve za sve žrtve tijekom višestoljetne hrvatske povijesti. Danas komemoriramo, odajemo pijetet i poštovanje, čast i priznanje žrtvama hrvatskog naroda u čiji je spomen podignuta ova crkva hrvatskih mučenika. Svetim misnim slavljem danas im svima zahvaljujemo za žrtvu života koji su, braneći svoja ognjišta, položili na oltar Domovine, za slobodu i bolje sutra svih onih koji na ovim prostorima žele u miru živjeti, vrjednovati i njegovati darove slobode.

Kao što se na Veliki petak s kalvarijskog križa zaorio Isusov glas: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine“ (Lk 23,34), tako bih želio da i danas s ove naše Kalvarije usred kršne Like, odjeknu te iste riječi u obliku molitve i poruke mira: Oprosti, Bože svima onima koji umjesto mira siju nemir, umjesto ljubavi šire mržnju, umjesto oproštenja raspiruju osvetu. Isuse, jedini Otkupitelju čovječanstva, smiluj se svima nama i cijelome svijetu.

Živimo u vremenu velikih izazova i kušnji, apsurdnih i pogubnih ideja, sumnjivih ideologija, nelogičnih i nerazumnih zakona. U opasnosti smo da nam sloboda preraste u anarhiju, upravljanje u bezvlađe, društvena scena u borbenu arenu. Prisjetimo se samo otvaranja Olimpijskih igara u Parizu ove godine i izrugivanja presvete Euharistije, na što se svaki zdrav razum mora zgroziti. Isto tako sjetimo se nedavnih pucnjeva u sliku Majke Božje s Isusom u ruci. Pitamo se je li to dio demokracije i slobode ili je vježba nasilja nad onima koji vole svoje svetinje.  Sloboda i pravda, dar su Stvoritelja a ne izum ljudi ni s lijeve i s desne strane. Slobodu i pravdu, kao temelje zdrave uljudbe trebamo svi čuvati i njegovati bez iznimke.

Papa Benedikt XVI. u svojim razmišljanjima u knjizi „O vjeri, nadi i ljubavi“, kaže: Na početku puta stajala je oholost htjeti “biti kao Bog”. Trebalo je odstraniti nadglednika Boga da bi čovjek bio slobodan, u nebo projicirana Boga vratiti u sama sebe i sam poput Boga vladati nad stvorenjem. Tako je potom uistinu došlo do neke vrste duha i volje koji su stajali i stoje protiv života, koji su vladavina smrti. I što se to više osjeća, to se početna nakana sve više preokreće u svoju suprotnost, a pri tome ipak ostaje privezana uz isto polazište: čovjek, koji još samo želi biti svoj vlastiti stvoritelj i koji bi htio samo stvorenje iznova sastaviti boljom evolucijom koju je sam smislio – ovaj čovjek završava u nijekanju i uništenju sama sebe (str. 86).

Na trgu ispred crkve Hrvatskih mučenika vidimo svetoga papu Ivana Pavla II., velikog prijatelja hrvatskog naroda, s križem u ruci, koji je potaknuo da se ne zaborave žrtve proteklih ratova. Križ je replika „Zlatnoga križa krbavskih biskupa“. Tako ova crkva postaje još znakovitija a današnji blagdan Uzvišenja Svetoga Križa još znakovitiji za nas i za naš narod koji danas obilježava Dan hrvatskih mučenika. U sjećanja nam naviru brojna braća i sestre koja su nestala na raznim planinama i padinama, dolinama i poljima, od ovoga Krbavskoga 1493. godine do onoga Bleiburškoga 1945., čija su tijela završavala u raznim rovovima i jarugama, kanalima i jamama, od Vukovara do Dubrovnika, preko Zrina i Škabrnje. Prisjetimo se da se ni na ove prostore, nakon što je protjerano hrvatsko katoličko stanovništvo u prosincu 1942., nije smjelo vratiti na svoja ognjišta. O tomu se nije smjelo ni pričati pa niti spomenuti. Brojna su takva mjesta širom domovine pa i šire u susjednim zemljama gdje su Hrvati živjeli i kuda su hodili. Bogu smo zahvalni što smo, unatoč svim progonstvima, pogibeljima, prijetnjama i nepravdama još uvijek tu. Pogotovo kada promotrimo grubu kampanju protiv Crkve i kršćanske vjere.

Dok zbrajamo tisuće koje danas odlaze, ne zaboravimo stotine tisuća onih koji su protjerani u vrijeme strašnih ratova prošlog stoljeća, dvaju svjetskih kao i domovinskoga. Gotovo se prepolovio hrvatski živalj. Ipak zahvalni smo Božjemu milosrđu za sve one dične očeve i majke, sinove i kćeri, koji tu ponosno i hrabro stoje, njeguju duhovnu i kulturnu baštinu svoga naroda sve pod okriljem i zaštitom Gospe Velikoga zavjeta kao i blaženih i svetih mučenika: sv. Nikole Tavelića, sv. Marka Križevčanina, bl. Alojzija Stepinca, bl. Miroslava Bulešića, bl. Drinskih mučenica i ostalih Božjih ugodnika.

Teško nam je gledati sve ono što se oko nas događa. Možda smo pomalo i ljuti.  Prvo liturgijsko čitanje iz knjige Brojeva kaže: „Narod putem postane nestrpljiv“, toliko nestrpljiv da je počeo „govoriti protiv Boga“. I mi smo narod na putu, gubimo strpljenje. Nestrpljivost nije dobra osobina, iako ponekad i opravdana. No, može biti i neuputna i opasna, kako za pojedinca tako i za društvo. Najteži oblik nestrpljivosti jest grijeh protiv Boga. Molimo za dar strpljivosti, osobito da ne upadnemo u napast vrijeđanja svetinja katoličke vjere, kao ni onih drugih i drukčijih.

Krajem kolovoza Crkva je u Istri proslavila spomendan bl. Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika. Zadivljuje svjedočki primjer bl. Miroslava koji, u trenutcima dok ga mučitelj ubada nožem, moli: „Isuse, primi dušu moju“, sve u znaku njegova životnog gesla: „Moja osveta je oprost“. Bl. Drinske mučenice slično vape: „Isuse, spasi nas“. Poruka naših uzora jest jasna: Sve svoje pouzdanje staviti u Boga te sve strpljivo i ponizno prihvatiti iz Božje ruke. Jer „lûdo Božje mudrije je od ljudi, i slȁbo Božje jače je od ljudi“ (1 Kor 1,25).

Križ i Križni put, na prvi pogled, podsjećaju na razmišljanje o boli i muci, o mučeništvu i smrti. U Isusovo vrijeme nije bilo strašnije smrti od one raspećem. Čovjek je bježao od križa, bojao ga se kao pustinjske zmije. Križ je bio sprava za mučenje, a raspeće najveće poniženje. Krist je svojim prihvaćanjem smrti na križu tu spravu za mučenje, smrt i poniženje pretvorio u znak spasenja. Kristovom zaslugom križ je postao vrhunac predanja u ljubavi za otkupljenje i spasenje. Pogledom u križ čovjek susreće Onoga koji mu šapće: „Ne boj se, jer ja sam te otkupio, pozvao sam te po imenu: Moj si!“ (Iz 43,1).

Uz razmišljanje o križu, nameće nam se pitanje o mučeništvu i pobjedi. Mučeništvo je u očima Crkve najveći stupanj svetosti, te tako najuzvišeniji milosni dar ponajprije onomu koji zadobije milost i hrabrost mučeništva. Mučeništvo je najveći dar koji čovjek može darovati za svoje prijatelje, kako nas uči Isus kada kaže: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13).

Zato nas poziva: „Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti“ (Lk 9,23-24). Isus ne poziva da uzmemo svoje zlato, svoj novac i bogatstvo sa sobom, nego poziva da uzmemo križ. Bogatom mladiću koji je pitao Isusa što mu je činiti da baštini život vječni, Gospodin mu odgovori da ide i proda sve što ima i potom dođe i slijedi njega. Pouka završava da mladić ode tužan „jer imaše velik imetak“ (Mk 10,23).

Crkva je Božja utemeljena na muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista za čije su ime krv prolili brojni sveti i blaženi mučenici. Zato danas molimo da se pred Isusom prigne svako koljeno te da priznamo: “Isus Krist jest Gospodin!, na slavu Boga Oca“, kako to čitamo u poslanici Filipljanima (2,6-11), koja donosi jedan od najuzvišenijih i najljepših Pavlovih opisa kojima oslikava Isusa koji „ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom“. Kao što je Bog uzvisio svoga Sina Isusa zbog poniznosti i prihvaćanja njegove volje, tako će uzvisiti i nagraditi i nas svoju djecu koja svojim životom žele nasljedovati Isusa. Danas i mi ovdje ispovijedamo: Isus Krist jest Gospodin, jedini Spasitelj svijeta.

Apostol Matej u svom Evanđelju kaže kako su Židovi, rugajući se dobacivali Isusu da siđe s križa pa će mu vjerovati (usp. Mt 27,43). Isus je nadvladao tu kušnju sličnu onoj đavolskoj u pustinji.  Njegova predanost volji Očevoj i ljubav prema čovjeku ostala je autentična upravo zbog toga što je ostao na križu i posljednji atom snage, posljednju kapljicu znoja i krvi darovao za spasenje čovjeka. Isus je mogao izbjeći križ, ali nije to učinio jer je htio posvjedočiti svoju ljubav do kraja prema Ocu nebeskomu. Tim radikalnim darivanjem ostao je nezamjenjiv i nenadmašiv u ljubavi.

Križ, taj znak pobjede i spasenja, hrvatski hodočasnik nosi na krunici bez koje ne polazi na put. Križ spojen s krunicom nama vjernicima znak je i poziv na molitvu. Molitva je pak put do pobjede u svim životnim borbama i olujama. To najbolje znaju naši očevi i majke, mladići i djevojke, kao i hrvatski branitelji kojima je krunica oko vrata s Kristovim križem i Gospinim likom, uz pouzdanu molitvu davala snagu za borbu, ulijevala nadu u pobjedu i čuvala ljubav prema obitelji, domu i domovini.

Nerijetko se vidi kako naši očevi i majke idu na put s krunicom u ruci. Krunica je također neizostavan pobožan predmet u rukama naših iseljenika, mornara, putnika, bolesnika, ostarjelih i nemoćnih koji svoju snagu crpe iz molitvenog lanca krunice prikazujući svoje molitve za potrebe svoje djece i unučadi, za svoje obitelji i domovinu, za svoju Crkvu i svoj hrvatski narod.

Stoga, neka krunica i dalje krasi ruke naših majki i očeva, muževa i žena, mladeži i djece. Neka krunica s likom Majke Božje i naših nebeskih zaštitnika i dalje bude neizostavan predmet, ne samo na hodočašćima nego i na svim životnim putovima.

Marija Majka Isusova i majka naša koja je s vjerom prihvatila volju Božju, koja je ne gubeći nadu stajala pod križem svoga Sina Isusa, neka nam bude trajna zagovornica i putokaz prema Otkupitelju i Spasitelju Isusu Kristu. Sveta Marijo Majko Božja moli za nas grješnike sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.