Propovijed kardinala Bozanića na Trsatu

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici!

1. “Zdravo, milosti puna” (Lk 1,28).

Ovdje u dragom nam Svetištu Majke Božje Trsatske Mariju rado nazivamo Majkom milosti, i to poglavito stoga što nam je rodila samu Milost, Gospodina našega Isusa Krista. Ovdje su naše misli usmjerene prema Nazaretu i događaju koji se dogodio po anđelovom pohodu nazaretskoj Djevici. U punini vremena Božji se pogled zaustavio baš na Mariji. Bog ju je unaprijed izabrao i čuvao od svake ljage grijeha, uresio ju je čistoćom kako bi mogla prihvatiti Krista Gospodina.

K Majci milosti, k ovom Svetištu, koje je najslavnija i najljepša zadužbina hrvatskih krčkih knezova Frankopana, stoljećima su se na trsatski brežuljak – glasovitim proštenjarskim stubama- penjali Marijini hodočasnici: iz Like i Korduna, Gorani i Podgorani, žitelji Kvarnerskih otoka i mile Istre; ovamo hodočaste Marijini pobožnici iz cijele Lijepe naše domovine Hrvatske, kao i iz susjednih zemalja Slovenije i Italije. Ovo je Svetište godine Gospodnje 2003., osmog dana mjeseca lipnja pohodio i Gospi se Trsatskoj preporučio marijanski papa Ivan Pavao II. Toga se nezaboravnog događaja danas s ljudskom i vjerničkom zahvalnošću spominjemo dok slavimo svetkovinu Majke Božje Trsatske.
Vjerni predaji svojih Otaca zahvalna srca došli smo danas i mi ovamo na Marijin Trsat koji posebno označava ovaj dragi jadranski grad Rijeku. Moleći Mariju za pomoć mi joj u stvari iznosimo svoju želju da nas prati svojim snažnim zagovorom. Mi se kao pojedinci, kao zajednica i kao narod preporučujemo njoj. Ona, naša Majka, daje nam sigurnost.

Rado i s ovog mjesta pozdravljam dragog domaćina nadbiskupa metropolitu riječkog Ivana, preuzvišenog Apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj, sve oce biskupe, trsatske franjevce, braću svećenike i redovnike, časne sestre redovnice, poštovanog Predsjednika hrvatske Vlade, sve državne, županijske i gradske dužnosnike; nazočnu djecu i mlade, roditelje, očeve i majke, sve vas, predraga braćo i sestre u Kristu.

2. Evanđeoski navještaj dolaska anđela Gabrijela Mariji slika je Božjega odnosa s čovjekom. Sve što kršćani vjeruju o Isusu iz Nazareta započinje u slici Navještenja: Božji poslanik – navjestitelj i ljudski odgovor. Marija je ponajprije pozorno slušala, a zatim se u njezinu odgovoru susreću Bog i čovjek. Božje traženje izgubljene slike čovjeka pronašlo je svoj cilj – Mariju. Ni naše vrijeme nije drukčije od ondašnjega. Današnje vrijeme brzo proizvodi ljudske drame, ostavlja čovjeka prepuštena samoći, u buci u kojoj se ne čuje Božji glas koji progovara: Ne bojte se! I danas čovjek postaje obeshrabren i nesiguran u svoje sposobnosti, a tada kao da se gubi zanimanje za drugoga čovjeka.

Evanđeoski dijalog u kojemu se događa izvještaj o naviještenju je šutnja. Šutnja koja rađa riječ. Dobiva se dojam da riječi izranjaju iz ponora tišine. Marijina šutnja je aktivna šutnja, to će reći šutnja slušanja, ispunjena pozornošću, poštovanjem i sudjelovanjem na poruci koja dolazi odozgor. Marijina šutnja naglašava udaljenost njezina uobičajenog planiranja, njezinih životnih nacrta i onoga što prodire u njezin svijet kao prekid njezinih dotadašnjih očekivanja. Mariji šutnja omogućuje da prihvati zahtjev jednoga Božjeg prijedloga i ponude koja ju nadilazi. Šutnjom Marija ulazi u drugi svijet, u onaj koji u nju utiskuje korijenitu promjenu. Duh Životvorac čovjeka često poziva na hrabrost i ujedno mu daje tu hrabrost u prostoru između šutnje i riječi, u molitvi i poglavito u euharistijskome susretu.

Mariji je Duh Božji dao snage da i u najvećim neizvjesnostima i tjeskobama svoga života ima snage živjeti i nositi riječi uskrsnuloga Krista: Ne bojte se! (usp. Lk 24,36; Mt 28,10). Ona je znala da postoji netko tko drži u rukama ključeve svijeta koji prolazi i ključeve smrti i podzemlja. Taj Netko je ljubav koja se utjelovila, bila raspeta i uskrsnula; Ljubav uvijek prisutna među ljudima – euharistijska ljubav. Na tom je izvoru Marija živjela i prema njemu se uspinjala. Samo Bog je za Mariju bio jamstvo riječima koje je čula od anđela: “Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus” (Lk 1,31).

Marija je bila uronjena u molitvenu šutnju. Riječ postaje snažna i znakovita samo u onima koji poznaju vrijednost šutnje. Postoji šutnja koja izriče puninu. Kada se daje prednost šutnji, kada joj se povjerava, nastaje susret. U šutnji se riječ u nama utjelovljuje, ona u nama zrije. Šutnja nije post riječi, već nazočna riječ, iščekivana i pripravljana. Bez šutnje naše riječi odbijaju govor, jednostavno ne žele govoriti. Svetišta su mjesta šutnje, molitve i susreta s Bogom. Čovjek se otvara Bogu kad u molitvi šuti pred Bogom. Svetišta nam govore o potrebi i važnosti molitvene šutnje u našem životu. Papa Ivan Pavao II. nam poručuje: “Marijina su svetišta, poput majčinskog doma, postaje i odmarališta na dugoj cesti koja vodi Kristu… To su istinska odmarališta gdje svi slojevi vjernika nalaze radosnu mogućnost da zajedno s Marijom Majkom Isusovom urone u duboku molitvu” (Insegnamenti di Giovanni Paolo II, sv. X/2, str. 2295). Takvo je i Svetište Majke Božje Trsatske koje je duboko upisano u povijest hrvatske kršćanske pobožnosti.

3. Trsat je naš hrvatski Nazaret. Iz njega nam dolaze sve one poruke što ih kršćansko srce povezuje s Marijinim Nazaretom. Te su poruke ovdje na Trsatu nekako bliže kao da su udomljene u našu zemlju. Prije svega ovdje razmatramo središnje otajstvo kršćanskoga Vjerovanja, otajstvo utjelovljenja: “Vjerujem u jednoga Gospodina Isusa Krista… koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetome od Marije Djevice i postao čovjekom”. Bog je u svom Sinu utjelovljenome, u Isusu Kristu, postao naš Emanuel, to jest “s – nama – Bog”. U Isusu iz Nazareta, Sinu Božjem i Sinu čovječjem, pravom Bogu i pravom čovjeku, Bog nam se približio na najveći mogući način. Bog ljubi čovjeka do te mjere da je predao svoga Sina Jedinorođenca. U Nazaretu se dogodio izvrstan Božji prodor u našu životnu stvarnost. U Isusu Kristu je čovjeku otvoren put do Boga. U Utjelovljenju nam se Bog objavljuje kao čovjekoljubac i pokazuje nam put svestranom bogoljublju i čovjekoljublju.

Ivan Pavao II. često nam je posvješćivao jedan od temeljnih nauka Koncila, o tome što znači utjelovljenje za nove ljudske odnose. “Misterij čovjeka – uči Koncil- postaje jasan jedino u misteriju utjelovljene Riječi… Utjelovljenjem se naime Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom. Radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio je ljudskim srcem. Rođen od Marije Djevice, postao je uistinu jedan od nas, u svemu nama sličan osim u grijehu” (GS 22).

Misterij utjelovljenja govori nam o čovjekovom dostojanstvu koje Bog objavljuje i koje je na Bogu utemeljeno. Od Isusa Krista – Sina Božjega odvijeka i Sina Marijina u vremenu – učimo se kako ćemo biti među sobom pravi ljudi. Utjelovljenjem Isus Krist postade našim suputnikom i supatnikom. Živio je naš mukotrpan život kako bi nam iskazao svoju solidarnost i kako bi i nas uputio na uzajamni zakon solidarnosti. A svojim je uskrsnućem i uzašašćem pokazao vječnu perspektivu našega zemaljskoga života.

Naš papa Benedikt XVI. govori nam: “Tek kada u Kristu susretnemo živoga Boga, spoznajemo što je život. Nismo slučajni i besmisleni proizvod evolucije. Svatko je od nas plod namisli Božje. Svatko je od nas željen, svatko je ljubljen, svatko je potreban. Nema ništa ljepše od toga da budemo zahvaćeni evanđeljem, iznenađeni evanđeljem, Kristom. Nema ništa ljepše od toga da upoznamo Krista i drugima govorimo o svom prijateljstvu s njim” (Homilija, 24. travnja 2005).

4. Draga braćo i sestre, Nazaret nije samo početno mjesto utjelovljenja. Nazaret je i svetište Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa. Tu je Isus Krist, utjelovljeni Sin Božji, proveo najveći dio svoga zemaljskoga života. Upravo je ovdje najduže “radio ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio ljudskim srcem” (GS 22). Živući u Svetoj obitelji s Marijom i Josipom, Isus je posvetio obitelj kao od Boga stvorenu temeljnu stanicu svakoga ljudskoga društva, svakoga naroda i cijele Crkve. “Drago sjećanje na život Isusa, Marije i Josipa u Nazaretu doziva nam u pamet skromnu i jednostavnu ljepotu te sveti i nepovredivi biljeg kršćanske obitelji” (Ivan Pavao II, Homilija, 8. lipnja 2003).

Snagom svoje vjerničke povezanosti s Nazaretom, svetište Majke Božje Trsatske predstavlja se u vjeri našega katoličkoga naroda kao obiteljsko svetište. Treći apostolski pohod Ivana Pavla II. za kojega je odsjeo u Rijeci bio je pod geslom: “Obitelj – put Crkve i naroda”.

S osobitom ljubavlju i zahvalnošću ponavljam sada, svima nama dobro poznatu i uvijek dirljivu poruku obiteljima što ju je Sveti Otac uputio u Rijeci na Delti podno trsatskoga brežuljka: “Vi pak, kršćanske obitelji, ne ustručavajte se – posebno svjedočeći načinom vlastitoga života – predlagati istinski Božji naum s obitelji kao zajednicom života utemeljenom na ženidbi, to jest na postojanome i vjernome zajedništvu muškarca i žene, međusobno vezanima javno očitovanom i priznatom svezom. Na vama je (dragi roditelji) da na sebe preuzmete odgovornost ljudskoga i kršćanskoga odgoja svoje djece… Ne umarajte se u ispunjenju svoje roditeljske službe”.

A odgovornima u državi i društvu, ljudima od vlasti, politike i medija Papa je naglasio: “Obitelj danas, također i u Hrvatskoj, traži povlaštenu pozornost i jasne mjere, koje će promicati i štititi njezin ustroj, razvoj i stalnost. Mislim, između ostaloga, na ozbiljno pitanje stambenoga prostora. Ne smije se zaboraviti da se preko pomoći pružene obitelji pridonosi također rješavanju drugih velikih teškoća, kao što su – na primjer – skrb za bolesnike i starije, način kako spriječiti širenje kriminala i kako naći ustuk upotrebi droge”.

Demografska kriza koja nas je zahvatila stvara nezadovoljstvo i utječe na temeljne odrednice ljudskoga života i odnosa među ljudima te poprima antropološke dimenzije. Ona se očituje u činjenici što su donedavno brojni muškarci i žene, iako svjesni svojih slabosti, s povjerenjem i sigurnošću razmišljali o braku kao prirodnom mjestu rasta ljubavi između muškarca i žene i nezamjenjivom mjestu odgoja djece, dok se danas osjećaju nesigurnima i zbunjenima ne znajući kako živjeti ljubav, odnos između muškarca i žene, osobno darivanje, otvorenost prema životu, odgovorno ponašanje prema bližnjima. Ta zbunjenost koja započinje na području afektivnog života neminovno se širi na područje ljudskoga rada te na sposobnost i radost u izgrađivanju društva. Naime, ako čovjek ne posjeduje osobnu afektivnu stabilnost u osobnom životu, teško može dobro i sustavno raditi te pravo izgrađivati društvo. Dosada koju često s tjeskobom primjećujemo kod naših mladih, posljedica je između ostaloga emotivne zbunjenosti i nesigurnosti, koja na odgovornost poziva prije svega nas odrasle. Mladi su prve žrtve te zbunjenosti jer pred sobom imaju odrasle koji im se ne usude reći i pokazati da je život pozitivan, velik i vrijedan i da ga se isplati živjeti.

Predragi vjernici, kao da se prečesto nalazimo u nezgodnoj situaciji domaćina na svadbi u Kani Galilejskoj kojima je ponestalo vina. I nama tako često nedostaje ono što život čini radosnim. Međutim i danas kao i tada, Majci Mariji ništa ne može promaknuti i zato kaže: “Što god vam rekne učinite” (Iv 2,5). Upućuje nas na Isusa koji je naš jedini put, istina i život.

5. U Nazaretu je Mariji upućen poziv: “Ne boj se, Marijo!” Nazaretska Djevica je Bogu dala postojani odgovor kojem je ostala vjerna čitavoga života: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” Marija se u svojoj vjeri nije bojala, iako se pitala. Papa Ivan Pavao II. riječi uskrsloga Krista: Ne bojte se!, uputio je ljudima današnjice na početku svoga pontifikata. Njih je ugradio u svoja brojna hodočašća diljem svijeta da bi u savjestima ljudi ponovno osnažio sigurnost u Božju Riječ.

I Benedikt XVI. ponavljajući iste riječi na početku svoje papinske službe postavio je pitanje: “Ne bojimo li se možda svi na neki način da bi – ako dopustimo Kristu da uđe sasvim u nas, ako se potpuno otvorimo njemu – On mogao oduzeti nešto od našega života? Sigurnim riječima Petrova nasljednika odgovorio je: “Ne! Tko dopušta Kristu da uđe, ne gubi ništa, ništa – baš ništa od onoga što život čini slobodnim, lijepim i velikim… Samo se u tome prijateljstvu širom otvaraju vrata života. Samo se u tom (Kristovom) prijateljstvu doista otvaraju velike mogućnosti ljudskoga postojanja” (Homilija, 24. travnja 2005).

Draga braćo i sestre, i danas u Marijinoj vjeri poručuje nam Trsatski hodočasnik Ivan Pavao II. zajedno s Benediktom XVI.: Ne bojte se Krista. Otvorite mu širom vrata svoga srca.

Dragi mladi, djevojke i mladići, ne bojte se, budite hrabri u Kristu! Ne bojte se odgovornosti, ne bojte se braka, ne bojte se duhovnoga poziva!

Dragi roditelji, ne bojte se vršiti svoju roditeljsku službu pred djecom i za djecu, i u obitelji i u društvu, ne bojte se života, ne bojte se djece!

Dragi vjernici, ne bojte se biti Kristovi vjernici danas, ne bojte se svojim kršćanskim životom, riječju i djelom svjedočiti za Krista. Amen.