Propovijed kardinala Josepha Ratzingera

“Idi za mnom” kaže uskrsli Gospodin Petru, kao svoju posljednju riječ ovome učeniku, izabranom da pase njegove ovce. “Idi za mnom” – ova jezgrovita Kristova riječ može se smatrati ključem za razumijevanje poruke koja izvire iz života našega neprežaljenoga i ljubljenoga pape Ivana Pavla II., čije ostatke danas polažemo u zemlju poput sjemena besmrtnosti – srca ispunjena žalošću, no i radosnom nadom i dubokom zahvalnošću.

To su osjećaji naše duše, braćo i sestre u Kristu, prisutni na Trgu Sv. Petra, na okolnim ulicama i u različitim dijelovima grada Rima, ispunjenoga ovih dana nebrojenim mnoštvom u tišini i molitvi. Sve vas srdačno pozdravljam. U ime Kardinalskoga zbora želim uputiti i svoj pozdrav pun poštovanja poglavarima država i vlada, kao i poslanstvima različitih zemalja. Pozdravljam vlasti i predstavnike Crkava i crkvenih zajednica, te različitih religija. Pozdravljam potom nadbiskupe, biskupe, svećenike, redovnike, redovnice i sve vjernike pristigle sa svih kontinenata; osobito mlade, koje je Ivan Pavao II. volio nazivati budućnošću i nadom Crkve. Moj je pozdrav, usto, upravljen svima onima koji su u svim dijelovima svijeta sjedinjeni s nama putem radija i televizije u ovom sudjelovanju na svečanom obredu opraštanja od ljubljenoga pape.

Idi za mnom – kao mladi student Karol Wojtyla zanosio se književnošću, kazalištem, pjesništvom. Radeći u kemijskoj tvornici, u okruženju i pod prijetnjom nacističkim terorom, čuo je glas Gospodinov: Idi za mnom! U tom sasvim osobitom kontekstu počeo je čitati filozofske i teološke knjige, potom je stupio u tajno sjemenište što ga je osnovao kardinal Sapieha, a nakon rata mogao je dovršiti svoje studije na teološkom fakultetu Jagelonskoga sveučilišta u Krakovu. Toliko nam je puta u svojim pismima svećenicima i u autobiografskim knjigama govorio o svome svećeništvu za koje je bio zaređen 1. studenoga 1946. U tim tekstovima on tumači svoje svećeništvo posebice polazeći od triju Gospodinovih riječi. Ponajprije je tu ova riječ: “Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane” (Iv 15,16). Druga je riječ: “Pastir dobri život svoj polaže za ovce” (Iv 10,11). I naposljetku: “Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi” (Iv 15,9). U tim trima riječima nalazimo svu dušu našega Svetoga oca. Doista je neumorno išao posvuda da donese rod, rod koji ostaje. “Ustanite, idemo!”, naslov je njegove posljednje knjige. “Ustanite, idemo!” – ovim riječima probudio nas je iz jedne umorne vjere, iz sna u koji su padali i još uvijek padaju učenici. “Ustanite, idemo!” kaže i nama danas. Sveti je Otac bio svećenik do kraja, jer je svoj život prinio Bogu za svoje ovce i za čitavo čovječanstvo, u svakodnevnom darivanju u služenju Crkvi, a osobitu u teškim kušnjama posljednjih mjeseci. Tako je postao jedno s Kristom, dobrim pastirom koji ljubi svoje ovce. I konačno “ostanite u mojoj ljubavi”: Papa koji je tražio da se susretne sa svima, koji je bio sposoban praštati i otvoriti svoje srce svima, kaže nam, i danas, tim Gospodinovim riječima: Boraveći u Kristovoj ljubavi učimo, nasljedujući Krista, umijeće istinske ljubavi.

Idi za mnom! U srpnju 1958. počinje za mladoga svećenika Karola Wojtylu novo razdoblje u hodu s Gospodinom i za Gospodinom. Karol je krenuo po svome običaju sa skupinom mladih zaljubljenika kanua na jezera Masur, kako bi ondje skupa proveli praznike. No, sa sobom je ponio i pismo koje ga je pozivalo da se predstavi primasu Poljske, kardinalu Wyszynskome, a mogao je i pogoditi svrhu toga susreta: njegovo imenovanje pomoćnim biskupom Krakova. Napustiti akademsko poučavanje, ostaviti ovo poticajno zajedništvo s mladima, napustiti veliku intelektualnu bitku oko upoznavanja i tumačenja otajstva ljudskoga stvorenja, kako bi uprisutnio u današnjemu svijetu kršćansko tumačenje našega bitka – sve mu se to trebalo tada učiniti kao gubitak sebe samoga, gubitak upravo onoga što je već bilo postalo ljudski identitet ovoga mladoga svećenika. Idi za mnom – Karol Wojtyla je prihvatio, čuvši u pozivu Crkve Kristov glas. A kasnije je postao svjestan koliko je istinita Gospodinova riječ: “Tko god bude nastojao život svoj sačuvati, izgubit će ga; a tko ga izgubi, živa će ga sačuvati” (Lk 17,33). Naš Papa – to svi znamo – nije nikada želio čuvati svoj život, zadržati ga za sebe; htio je dati sebe sama bez zadrške, do posljednjeg trenutka, za Krista, a tako i za nas. Upravo je na taj način mogao iskusiti kako se sve ono što je predao u ruke Gospodinove na novi način vratilo: ljubav prema riječi, pjesništvu, književnosti, bila bitnom sastavnicom njegova pastoralnoga poslanja, te je dalo novu svježinu, novu aktualnost, novu privlačnost navještaju evanđelja, pa i kad je ono znak suprotstavljanja.

Idi za mnom! U listopadu 1978. kardinal Wojtyla ponovno čuje glas Gospodinov. Ponavlja se razgovor s Petrom što nam ga donosi evanđelje navješteno u ovome slavlju: “Šimune Ivanov, ljubiš li me? Pasi ovce moje!”. Na Gospodinov upit: Karol, ljubiš li me?, krakovski nadbiskup odgovara iz dubine svoga srca: “Gospodine, tebi je poznato da te volim”. Kristova ljubav bila je dominantna snaga našega ljubljenoga Svetoga Oca; tko ga je vidio kako moli, tko ga je čuo kako propovijeda, to zna. I tako, zahvaljujući toj dubokoj ukorijenjenosti u Kristu, mogao je nositi teret koji nadilazi obične ljudske sile: biti pastir stada Kristova, njegove sveopće Crkve. Nije sada vrijeme da govorimo o pojedinim sadržajima ovoga tako bogatoga pontifikata. Htio bih samo pročitati dva retka iz današnje liturgije, iz kojih se vide središnji elementi njegova navještaja. U prvome nam čitanju sveti Petar kaže – a kaže nam i Papa skupa sa svetim Petrom: “Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu. Riječ posla sinovima Izraelovim navješćujući im evanđelje: mir po Isusu Kristu; on je Gospodar sviju” (Dj 10,34-36). A u drugom čitanju sveti nas Pavao – a sa svetim Pavlom i naš pokojni Papa – jakim glasom potiče: “Braćo moja ljubljena i željkovana, radosti moja i vijenče moj, tako – čvrsto stojite u Gospodinu” (Fil 4,1).

Idi za mnom! Skupa s poslanjem da pase njegovo stado, Krist naviješta Petru i njegovo mučeništvo. Tom zaključnom riječju koja sabire u sebi razgovor o ljubavi i o poslanju sveopćega pastira, Gospodin podsjeća na jedan drugi razgovor, onaj koji se odvio u ozračju Posljednje večere. O njemu je Isus rekao: “Kamo ja odlazim, vi ne možete doći”. Petar pak reče: “Gospodine, kamo to odlaziš?” Isus mu odgovori: “Kamo ja odlazim, ti zasad ne možeš poći za mnom. No poći ćeš poslije” (Iv 13,33.36). Isus s večere odlazi na križ, ide prema uskrsnuću – ulazi u vazmeno otajstvo; Petar ga još ne može slijediti. Sada – nakon uskrsnuća – došao je trenutak, ono “poslije”. Pasući stado Kristovo, Petar ulazi u vazmeno otajstvo, ide prema križu i uskrsnuću. Gospodin to kaže ovim riječima: “… dok si bio mlađi… hodio si kamo si htio, ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš” (Iv 21,18). U prvom razdoblju svoga pontifikata Sveti je Otac, još mlad i pun snage, pod Kristovim vodstvom išao do krajnjih granica svijeta. No, poslije je sve više ulazio u patnje Kristove, sve je više razumijevao istinu riječi “drugi će te opasivati”. I upravo je u tome zajedništvu s trpećim Gospodinom neumorno i obnovljenom snagom naviještao evanđelje, otajstvo ljubavi koja ide do kraja (usp. Iv 13,1).

On je za nas protumačio vazmeno otajstvo kao otajstvo božanskoga milosrđa. U svojoj posljednjoj knjizi piše: Granica postavljena zlu “u konačnici je božansko milosrđe”. A promišljajući o atentatu kaže: “Krist, trpeći za sve nas, dao je novi smisao patnji; uveo ju je u jednu novu dimenziju, u jedan novi poredak: poredak ljubavi… Patnja je ta koja spaljuje i uništava zlo svojim plamenom ljubavi, te i iz grijeha izvlači mnogoliki cvat dobra”. Pokrenut tim viđenjem, Papa je trpio i ljubio u zajedništvu s Kristom. Stoga je i poruka njegove patnje i njegove šutnje bila tako rječita i plodna.

Božansko milosrđe: Sveti je Otac našao najčišći odraz Božjega milosrđa u Majci Božjoj. On, koji je u ranoj dobi izgubio mamu, još je više ljubio božansku Majku. Osjećao je kao da su riječi raspetoga Gospodina izrečene njemu osobno: “Evo ti majke!”, te ju je poput ljubljenoga učenika primio u nutrinu svoga bića (eis ta idia: Iv 19,27) – Totus tuus. A od majke je naučio kako se suobličiti Kristu.

Svima će nam biti nezaboravna uspomena kako se ove posljednje uskršnje nedjelje svoga života Sveti Otac, obilježen patnjom, još jedanput pojavio na prozoru Apostolske palače, te posljednji put dao blagoslov “Urbi et orbi”. Možemo biti sigurni da naš ljubljeni papa sada stoji na prozoru doma Očeva, gleda nas i blagoslivlja nas. Da, blagoslovi nas, Sveti oče. Mi povjeravamo tvoju dragu dušu Majci Božjoj, tvojoj Majci, koja te vodila svakoga dana i koja će te voditi sada u vječnu slavu Njezina Sina, Isusa Krista našega Gospodina. Amen.