Dragi Rektore i subraćo u svećeništvu,
Gospodine veleposlaniče Republike Hrvatske,
Poštovani ambasadori,
Sestre i braćo,

Srdačno vas pozdravljam na dan ove proslave. Dok u sebi nosim zahvalno i lijepo sjećanje na nedavni posjet Hrvatskoj, radostan sam što mogu predsjedati Euharistijskim slavljem prigodom 1600. obljetnice smrti svetoga Jeronima, u ovoj crkvi njemu posvećenoj, svega nekoliko sati nakon što nam je Sveti Otac darovao Apostolsko pismo Scripturae Sacrae affectus, posvećeno velikom Ocu i Naučitelju Crkve. Ono započinje ovako: Naklonost Svetomu pismu, živa i slatka ljubav za pisanu Božju Riječ baština je koju je sveti Jeronim ostavio Crkvi kroz svoj život i svoja djela. Život i djela koja su tijekom stoljeća postala bliska narodu Božjem ne samo kroz čitanje već i kroz umjetnost. Zapravo, sveti Jeronim je fascinirao brojne i poznate umjetnike, koji su prenijeli kršćanskom narodu njegove temeljne „duhovne boje“.

1. Neki, poput Dürera, Domenichina i Antonella iz Messine, predstavljali su ga usred tekstova i svitaka, posvećenom pažljivom proučavanju i pisanju. To je ujedno i najpoznatija osobina koja je prožimala čitav život sveca.

Rođen u Stridonu, roditelji su ga ubrzo uputili na studije gramatike, ali prije svega ga je privukla retorika, što je bilo od prvotne važnosti za čovjeka kulture i moglo mu je otvoriti prestižni put prema sudskoj karijeri. Retorika će se kasnije pokazati neophodnom za njegov egzegetski stil, za hagiografske spise i one polemičke. U ovome možemo vidjeti kraj navještenog Evanđelja: Jeronim je „pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko koji iz svoje riznice iznosi novo i staro“ (Mt 13,52).

No, to se nije dogodilo bez unutarnjih napora i borbi. Nije bilo lako prijeći s ukusa za klasiku na čitanje svetih autora, za koje je smatrao da nemaju ukrašen jezik. Poznat je san koji je Jeronim ispričao u jednome pismu: smješten u nazočnost Suca čovječanstva i ispitan o svojemu stanju, odgovorio je da je kršćanin. Ali onaj koji je predsjedao dodao je: „Lažeš! Ti si ciceronovac, a ne kršćanin“ (Epist. 22,30). Uslijedila je radikalna promjena perspektive, pri čemu je ljubav prema Gospodinu postala potpuno prihvaćanje njegove Riječi, asimilacija njegovog stila.

Mogli bismo primijeniti na Sveto pismo riječi iz knjige Mudrosti koje smo čuli i staviti ih na Jeronimove usne: „Ljubio sam je više od zdravlja i ljepote i zavolio više od svjetlosti, jer njezin sjaj bez prestanka svijetli“ (Mudr 7,10).

(Sveti je Naučitelj tako kombinirao svoje istraživačke i metodološke vještine s ljubavlju koja nije bila toliko pokretana osjećajem svetog, koliko stvarnom strašću prema Gospodinu. Prožet duhovnom revnošću koja je pokretala intelektualna istraživanja, otišao je u Antiohiju i Carigrad, gdje je pod utjecajem svetog Grgura Nazijanskog počeo prevoditi Origena. No, u Rimu se, u službi pape Damaza, počeo u potpunosti posvećivati prijevodima svetih spisa i Otaca.

Dragi studenti ovog zavoda, koliko poticaja možete izvući iz ovoga za svoje godine studija u Gradu! Papa Franjo, u spomenutom Apostolskom pismu, naglašava snažnu povezanost svetoga Jeronima s gradom Rimom i Petrovom službom. Naklonost, služenje, požrtvovnost, zajedno sa strahom da ne uspije, iskušenja i nesporazumi, obilježavali su – kaže on sam – to razdoblje sijanja, koje će u godinama koje dolaze dati obilnu žetvu Vulgate.

Vi, koji u ovom hramu imate pred očima prezbitersko ređenje svetog Jeronima, možete prije svega u svom srcu nositi svećeničku revnost. I kad, podigavši pogled, vidite kako pristupa slavi ne odvajajući se od svetih stranica, pomislite na poziv upućen i vama da nikada ne ignorirate Krista u Bibliji, blago koje ste pozvani otkriti da ga velikodušno podijelite s onima koje će Bog staviti na vaš put).

Danas nas Papa podsjeća koliko je važno „molitveno čitanje Biblije i poznavanje Riječi Božje“: samo će s njom, zapravo, „svako drugo očitovanje religioznosti biti obogaćeno značenjem, bit će usmjeravano prema hijerarhiji vrednota i upućeno onome što čini vrhunac vjere: potpuno prianjanje Kristovom otajstvu“ (Apostolsko pismo cit.).

Sveto pismo proizvelo je u Jeronima upravo takav učinak intimno ga suobličujući utjelovljenom Bogu: ukrašavalo je njegovo znanje jednostavnošću; učinilo je njegovu karakternu živost uslužnijom; proizvelo je u njemu sjajnu sintezu između starog i novog. Odrekao se Cicerona, ali se nije odrekao njegovih alata; prihvatio je Krista, ali bez dijalektičkih integralizama. Jer u Isusu biblijska tradicija ispunila se u novosti Kraljevstva, zakon u Duhu, Bog u čovjeku.

Radosna vijest uvijek i svugdje ima blagu snagu obnoviti stvari iznutra. Također je potrebna našim najdražim i najsvetijim tradicijama koje, ako se neprestano ne oslanjaju na Evanđelje, riskiraju da od nas učine prepisivače svetog, a ne navjestitelje Kraljevstva.

I danas, zapravo, kao i u svakom vremenu, postoji rizik oslanjanja, kako u osobnom tako i u crkvenom životu, više na kriterije i prilike bliske mišljenju svijeta negoli na Uskrsnuće Gospodinovo. Riječ Božja je od temeljne važnosti da se ne upadne u takva iskušenja i da se sačuva novost Božja među starim svjetskim logikama. Nužna je za evangelizaciju, kako obnoviteljska svježina vjere ne bi postala zagađena tradicionalizmima i progresivizmima bilo koje vrste. Papa Franjo, prije točno godinu dana, napisao je: „Onaj tko se hrani Božjom riječju svaki dan postaje, poput Isusa, suvremenik ljudi koje susreće; nije u napasti da padne u besplodne nostalgije za prošlošću niti u sablasne utopije u svezi s budućnošću.“ (Apostolsko pismo Aperuit illis, 12).

2. Dopustimo ponovno da nam umjetnost pomogne dotaknuti jedan drugi aspekt koji se odnosi na lik svetog Jeronima. Mnogi, uključujući Leonarda da Vincija i Tiziana, predstavljali su ga u odijelu redovnika oronulog od posta, dok na pustim mjestima kontemplira Raspetog s kamenom u ruci, što označava njegovo pokajničko ponašanje. U Trieru, bogatom gradu carskog dvora, Jeronim se upoznao s egipatskim redovništvom posjećujući svetog Atanazija Aleksandrijskog, koji je tamo bio prognan.

Oduševivši se time, otišao je u Akvileju, gdje je postojala zajednica obrazovanih asketa, a zatim se povukao u Kalcidsku pustinju, gdje je, unatoč mukama uzrokovanim raznim bolestima, živio u strogoj pokori. Nakon iskustva u egipatskoj pustinji, u Rimu se posvetio cenobitskom životu, postavši njegov organizator i duhovni vođa. I na kraju njegovog života vidimo ga opet kao monaha u Betlehemu.

Riječ Božja u monaškom životu djeluje osobito kao oštar mač koji razlučuje osjećaje i misli srca (usp. Heb 4,12). Radi se o jednom aspektu koji svoj odraz može pronaći u današnjem Evanđelju: „Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace“ (Mt 13, 47-48).

Dobre i loše ribe, dobro i zlo koegzistiraju dok postoji svijet, ali i dok traje život svakoga od nas. Naše je srce zapravo slično mreži u kojoj se, posebno u današnjem složenom i međusobno povezanom svijetu, isprepliću i koegzistiraju dobre i loše stvari. Stoga je, kako sugerira tekst, potrebno „sjesti na obalu“, odnosno maknuti se u stranu, u tišinu, da bi se moglo skupiti dobro i odbaciti zlo.

To je djelo trajnog razlučivanja, otvorene borbe protiv laži koje nosimo u sebi, stalnog pročišćavanja namjera. Jeronim ga je provodio gdje god se nalazio. Za vas je izvrsna prilika, u ovim rimskim godinama, da steknete čvrste temelje u vrhovnom umijeću razlučivanja duhova.

Naš Crkveni Otac, obraćajući se novokrštenim odraslima, rekao je: „Vi koji ste se zaodjenuli u Krista i Božjom ste riječju poput ribica na udici uhvaćeni i izvučeni iz vrtloga ovoga svijeta, recite: ‚U nama se promijenila narav stvari‘. Ribe izvađene iz mora, umiru. Apostoli su nas, naprotiv, izvukli iz mora ovoga svijeta i ulovili nas kako bismo, kao mrtvaci, oživjeli“ (Homilija neofitima o Psalmu 41).

U tim se riječima Sveto pismo uspoređuje s udicom, koja čini ne da ribe prijeđu iz života u smrt, već da ljudi prijeđu iz smrti u život. Ono što se zapravo svijetu čini životom za krštenika je često smrt, dok je ono što se čini kao smrt zapravo novi život. Ali poanta je u tome što je, za Jeronima, kriterij razlučivanja udica Riječi: Riječ Božja moljena u Duhu Svetom prosijava naše dubine, izvlači nas iz močvara poroka i nadahnjuje nas da poduzmemo korake u novi život.

3. Postoji i posljednji prikaz Jeronima, na koji bih vam želio skrenuti pozornost. To je možda i najpopularnija slika sveca, također prisutna u ovoj crkvi. Prikazuje ga s pitomim lavom posjednutim pred njegovim nogama. Tradicija, povezana sa Zlatnom legendom, govori da se mačka šepajući dovukla do samostana u kojem je boravio svetac, koji je, usprkos neslaganju bojažljive braće, želio prihvatiti životinju, za koju je kasnije otkriveno da su joj bodlje rastrgale tabane nogu, i izliječio ju. Nakon toga, divlja mačka postala je krotki čuvar zajednice.

Ali jednog dana optužen je da je progutao magarca koji je zapravo bio ukraden. Lav je pronašao lopove, natjerao ih u bijeg i vratio u samostan ne samo životinju s teretom, već i njihove deve s robom, navodeći zlotvore da odu u samostan kako bi zatražili nadoknadu dobara i oprost koji je Jeronim odobrio.

Legenda nas ukratko uči da krotkost i milosrđe, čak i prema onima koji su okrutni ili nepošteni, unatoč strahovima i lažnim optužbama, mogu donijeti plod pokajanja i obraćenja. Sam je Jeronim napisao da su lavovi, u dubini, sposobni za snažnu riku, ali i za suze (usp. Vita Sancti Pauli Primi Eremitae 16,2).

Postavljao si je i ovo pitanje: „Na kome Gospodin počiva ako ne na poniznima?“ (Epist. 14,9). Nije lako ostati ponizan i krotak, odbacujući u životnim situacijama ona sredstva koja ne idu u smjeru ponizne ljubavi koju nas je naučio Isus. Ali takva ljubav je od temeljne važnosti, jer označava pravu kršćansku posebnost u odnosu na svijet. Potrebno je međutim prisjetiti se, slijedeći primjer svetog Jeronima, kako je, da bismo pripitomili lavove koji nas okružuju, potrebno najprije pripitomiti one lavove koje se nalaze u nama samima.

Tek tada se, kad smo osposobljeni za suosjećanje, milosrđe i prihvaćanje, Isusova ljubav naviješta životom, a ne samo riječima.

(U današnjem Apostolskom pismu Sveti Otac uspoređuje ove vrline sa stilom prevoditelja, koji u svom korijenu ima dobru volju da u sebe primi svijet drugih, otvorenog uma i srca: „Bez prijevoda, zapravo, nema gostoprimstva, i štoviše prakse neprijateljstva su pojačane. Prevoditelj je graditelj mostova“ (cit.)).

Sveti Jeronim završio je svoj život u Betlehemu, u blizini špilje Rođenja. Završio je tamo gdje je sve počelo. Tamo, gdje je utjelovljena Riječ došla na svjetlo, sastavio je Vulgatu u tami ćelije. Posljednji poziv koji nam duhovno može uputiti jest povratak u Betlehem, gdje se sažimlje ono o čemu smo razmišljali.

Betlehem znači nikada se ne umoriti od odlaska na izvore, od traženja prisnog odnosa s Gospodinom u Pismu, kako bi se njegova Riječ utjelovila u našem životu. Betlehem, sa svojim siromaštvom koje dodiruje srce, znači također pronaći hrabrost razlučivanja, kako bismo u sebi razlikovali Božju jednostavnost od mučnih spletki zla. Na kraju, Betlehem znači ponovno otkriti, u znaku Boga koji je s nama, blago prihvaćanje drugih.

Za kraj, želim vam da doživite ono što je sv. Jeronim jednom rekao: „Sretan onaj tko ima Betlehem u srcu”, sretan onaj “u čijem se srcu Krist rađa svakoga dana!“ (Homilija o Psalmu 95).

Tako neka bude!