U izvještaju o Muci Gospodnjoj, evanđelist Ivan daje posebnu važnost Isusovom dijalogu s Pilatom i upravo o njemu želimo promišljati nekoliko trenutaka, prije nego što nastavimo dalje s našom liturgijom.

Sve počinje Pilatovim pitanjem: “Jesi li ti židovski kralj?” (Iv 18,33). Isus želi da Pilat shvati da je pitanje ozbiljnije nego što on vjeruje, ali da ima značenje samo ako jednostavno ne ponavlja optužbu drugih. Zato ga sa svoje strane pita: “Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?”.

Pokušava odvesti Pilata na viši pogled. Govori mu o svom kraljevstvu: kraljevstvu koje “nije od ovoga svijeta”. Rimski namjesnik razumije samo jedno: da nije riječ o političkom kraljevstvu. Ako se želi razgovarati o religiji, on ne želi ulaziti u takve vrste pitanja. Stoga s dozom ironije pita: “Ti si dakle kralj?” “Isus odgovori: ‘Ti kažeš: ja sam kralj’“ (Iv 18,37).

Izjavljujući da je kralj, Isus se izlaže smrti. No, umjesto da se ispričava poricanjem, on to snažno potvrđuje. Otkriva svoje više podrijetlo: “Došao sam na svijet…”: tajanstveno je, dakle, postojao i prije zemaljskog života, on dolazi iz drugog svijeta. Došao je na zemlju da bude svjedok istine. Pilata tretira kao dušu koja treba svjetlost i istinu, a ne kao suca. Zanima se za sudbinu čovjeka Pilata, više nego za svoju osobnu. Svojim pozivom da primi istinu želi ga potaknuti da ponovno uđe u sebe, da na stvari pogleda drugačijim očima, da se postavi iznad trenutačnog spora sa Židovima.

Rimski namjesnik prihvaća poziv koji mu Isus upućuje, ali je skeptičan i ravnodušan prema ovoj vrsti špekulacija. Tajna koju nazire u Isusovim riječima plaši ga te radije završava razgovor. Stoga mrmlja sebi u bradu, sliježući ramenima: “Što je istina?”, i odlazi iz Praetoriuma.

*    *    *

Koliko je aktualna ova stranica Evanđelja! Čovjek se i danas, kao i u prošlosti, ne prestaje pitati: “Što je istina?”. Ali, poput Pilata, ležerno okreće leđa onome koji je rekao “Ja sam došao na svijet da svjedočim za istinu” i “Ja sam Istina!” (Iv 14,6).

Preko interneta sam pratio nebrojene rasprave o vjeri i znanosti, o vjeri i ateizmu. Jedna stvar me pogodila: sati i sati dijaloga, a da se nikada nije spomenulo Isusovo ime. A ako bi se vjernička strana ponekad usudila imenovati ga i navesti činjenicu njegova uskrsnuća od mrtvih, odmah se pokušalo zatvoriti raspravu kao nebitnu za temu. Sve se događa “etsi Christus non daretur”: kao da čovjek zvan Isus Krist nikada nije postojao na svijetu.

“Ah sigurno: Isus iz Nazareta!”, prigovara se. “Ali ponetko sumnja da je uopće postojao!” Poznati engleski književnik prošlog stoljeća – široj javnosti poznat po tome što je autor ciklusa romana i filmova “Gospodar prstenova”, John Ronald Tolkien – u jednom je pismu svom sinu, koji mu je ukazao na isti taj prigovor, dao ovaj odgovor:

“Potrebna je nevjerojatna volja za to da se ne vjeruje, da se pretpostavi da Isus nikada nije postojao, ili da nije izgovorio riječi koje mu se pripisuju. Njih je nemoguće izmisliti ikojem drugom biću na svijetu: ‘Prije negoli Abraham posta, Ja jesam!’ (Iv 8,58); i ‘Tko je vidio mene, vidio je i Oca.’ (Iv 14,9)”[1]

Jedina alternativa Kristovoj istini, dodao je pisac, jest da je to “slučaj sulude megalomanije i gigantske prijevare”. Može li takav slučaj, međutim, izdržati dvadeset stoljeća nemilosrdne povijesne i filozofske kritike i dati plodove koje je dao?

Danas idemo dalje od Pilatovog skepticizma. Ima onih koji misle da se ne treba ni postavljati pitanje “Što je istina?”, jer istina jednostavno ne postoji! “Sve je relativno, ništa nije sigurno! Drugačije razmišljanje je nepodnošljiva pretpostavka!” Više nema mjesta za “velike pripovijesti o svijetu i stvarnosti”, uključujući i one o Bogu i Kristu.

Braćo i sestre ateisti, agnostici ili još uvijek u potrazi (ako netko sluša): nije neki jadni propovjednik poput mene izgovorio riječi koje ću vam sada reći. On je onaj kojem se mnogi od vas dive, o kome pišete i čijim se, možda, također smatrate učenicima i sljedbenicima: Søeren Kierkegaard, začetnik filozofske struje egzistencijalizma:

“Mnogo se priča – kaže on – o ljudskim bijedama, puno se govori o protraćenim životima. No protraćen je život samo onog čovjeka koji nikada nije shvatio, jer nikada nije imao, u najdubljem smislu, dojam da postoji Bog i da on – upravo on, njegovo ja – stoji pred tim Bogom.”[2]

Kaže se: postoji previše nepravde i previše patnje na svijetu da bismo vjerovali u Boga! Istina je, ali razmislimo koliko apsurdnije i nepodnošljivije postaje zlo koje nas okružuje, bez vjere u konačni trijumf istine i dobra. Uskrsnuće Isusovo od mrtvih koje ćemo slaviti za dva dana obećanje je i jamstvo da će toga trijumfa biti, jer je s njim već započeo.

Da sam imao hrabrosti apostola Pavla, i ja bih morao zavapiti: “Zaklinjem vas: dajte, pomirite se s Bogom!” (2 Kor 5,20). Nemojte “protratiti” i svoj život! Ne napuštajte ovaj svijet onako kako je Pilat napustio Praetorium, s onim neriješenim pitanjem: “Što je istina?” Previše je važno. Pitanje je jesmo li živjeli za nešto ili uzalud.

*    *    *

Međutim, Isusov dijalog s Pilatom također je povod za još jedno razmišljanje, ovoga puta upućeno nama vjernicima i ljudima Crkve, a ne onima izvana. “Tvoj narod i glavari svećenički predadoše te meni!”: Gens tua et pontifices tradiderunt te mihi (Iv 18,35). Ljudi tvoje Crkve, tvoji svećenici su te napustili; diskvalificirali su tvoje ime strašnim nedjelima! I mi trebamo još vjerovati u tebe? I na ovaj strašni prigovor želio bih odgovoriti riječima koje je sam pisac napisao svom sinu:

“Naša ljubav može biti ohlađena i naša volja izgrebena spektaklom nedostataka, ludila i grijeha Crkve i njezinih službenika, ali ne vjerujem da oni koji su jednom istinski vjerovali napuštaju vjeru iz ovih razloga, a ponajmanje oni koji znaju nešto o povijesti… Ovo je zgodno jer nas tjera da skrenemo pogled sa sebe i svojih grijeha i nađemo žrtvenog jarca… Mislim da sam osjetljiv na skandale kao i ti i svaki drugi kršćanin. Mnogo sam patio u životu zbog neukih, umornih, slabih, a ponekad i zlih svećenika.”

Takav rezultat je, štoviše, bio i očekivan. Počelo je prije Uskrsa s Judinom izdajom, poricanjem Šimuna Petra, bijegom apostola… Treba li, dakle, plakati? Da – preporučio je Tolkien svom sinu -, ali za Isusa – za ono što on mora izdržati -, prije nego za nas. Plakati – dodajemo danas – sa žrtvama i za žrtve naših grijeha.

* * *

Zaključak za sve, vjernike i nevjernike. Ove godine Uskrs ne slavimo uz radosni zvuk zvona, već uz zlokobnu buku bombi i razornih eksplozija koje se događaju nedaleko odavde. Prisjetimo se što je Isus jednoga dana odgovorio na vijest o krvi koju je prolio Pilat i o rušenju kule u Siloamu: “Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!” (Lk 13,5). Ne promijenite li svoja koplja u srpove, svoje mačeve u plugove (Iz 2,4) i svoje rakete u tvornice i kuće, svi ćete jednako propasti!

Nedavni događaji su nas iznenada podsjetili na jednu stvar. Poredak svijeta može se mijenjati iz dana u dan. Sve prolazi, sve stari. Sve propada, ne tek “blažena mladost”. Postoji samo jedan način da pobjegnemo od struje vremena koja sve vuče za sobom: prijeći na ono što ne prolazi! Postavite noge na čvrsto tlo! Uskrs, Pasha, znači prolaz: učinimo svi ove godine pravu Pashu, časni oci, braćo i sestre: prijeđimo Onome koji ne prolazi. Prijeđimo sada sa srcem, prije nego jednoga dana prijeđemo tijelom!

[1] From the Letters of J.R.R. Tolkien, ed.  Humphrey Carpenter, with Christopher Tolkien, Houghton Mifflin 1981.  (trad. Ital., Rusconi, Milano 1990)

[2] Søeren Kierkegaard, La malattia mortale, II, in Opere, a cura di C. Fabro, Firenze 1972, p. 633.