Propovijed mons. Bogdana na 10. pokrajinskom vojno-redarstvenom hodočašću Gospi Sinjskoj

Draga braćo i sestre,

Naše deseto pokrajinsko hodočašće Gospi sinjskoj odvija se ove godine na blagdan svetih Joakima i Ane, roditelja Blažene Djevice Marije, Isusovih djeda i bake. Možemo i zamisliti s kakvom su pažnjom, ljubavlju i molitvom, silom prilika, više izdaleka nego iz blizine, Joakim i Ana pratili malog Isusa, kako su na njega pokušavali odgojno djelovati toplom riječju, primjerom života. Zdravom odgojnom klimom sredine, zemlje, kraja i običaja, u kojoj su sami odrasli i živjeli, i kojom su zračili, prenosili su i promicali naravne, prirodne, općeljudske, duhovne, religiozne, obiteljske, vrijednosti koje su Božjim prstom upisane u ljudsko srce.

U prvim godinama njegova života, Joakim i Ana nisu mogli biti s njime i njegovim roditeljima jer se Isus nakon rođenja u Betlehemu morao s Josipom i Marijom skloniti iz Betlehema, bježati preko opasne pustinje, poći u izbjeglištvo, daleko u tuđinu druge države i strane kulture, jezika i običaja, u Egipat. Kakva je to kultura srca pojedinca i skupine, i kakvu budućnost sanja i gradi sebi i drugima onaj kojemu je prijetnja i smetnja tek začeto i nerođeno dijete, a velika konkurencija postaje mu tek malo i nepoznato novorođenče! Opustošeno srce ne preže ni pred krvavim zločinima. Rasrđeni kralj Herod dao je poubijati “od dvije godine naniže” sve dječake u Betlehemu i po svoj okolici. I tako je i sama sveta obitelj, odmah u startu, s iskustvom velikih nesigurnosti dalekog puta i križem izbjeglištva bila razdijeljena, razdvojena (Vidi Mt 2, 15-16). Isus započinje nositi svoj križ, možemo slobodno reći, u trenutku svoga rođenja. I zato će mnoge starije crkve, svetišta i katedrale, ponajčešće bazilikalnoga stila, u obliku križa usađenog u zemlju u blizini prezbiterija neizostavno imati sliku ili reljef topline i idile Isusova rođenja u Betlehemu i njegove smrti na križu na Golgotskome brdu.

Evanđeoska idila zajedništva života u obitelji, duhovne i tjelesne blizine djedova, baka, roditelja, djece i drugih članova obitelji, unatoč svim tegobama i teškoćama, podsjeća nas i na vlastito djetinjstvo kad smo odrastali s djedovima i bakama, dok su naši roditelji radili i zarađivali kruh svagdašnji za svoju obitelj. Velika je milost i pravi privilegij imati djeda i baku u obitelji, s njima živjeti i odrastati, pod istim krovom ili u blizini…. I nije to prošlost koja je nestala (nažalost ona sve više iščezava!) nego je to i stvarnost mnogih od nas na ovome hodočašću. I kad smo obvezama i (ne)prilikama odijeljeni od svojih obitelji, djedova i baka i drugih krvnih srodnika, kako je utješno i blagoslovljeno stanje znati da nas u našem životu, svakodnevno prate molitva, blagoslov i ljubav naših djedova i baka, našeg oca, naše majke, naših ukućana, starijih članova naših obitelji.

U suvremenoj kulturi, u kojoj je tradicionalna, klasična obitelj sve više razdijeljena, razjedinjena, papa Franjo je prije četiri godine, uz blagdan sv. Joakima i Ane uveo da se na četvrtu nedjelju mjeseca srpnja obilježava „Svjetski dan djedova i baka i starijih osoba“. U ovogodišnjoj poruci za taj dan s motom „Ne napusti me u starosti (usp. Ps 71, 9)“ papa kaže: „Bog ne napušta svoje djece, nikada. Ni u poodmaklim godinama i kad tjelesne sile slabe, kad kosa posijedi i društvena se uloga smanjuje, kad život postaje manje produktivan i prijeti da se čini beskorisnim. On ne gleda na vanjštinu (usp. 1 Sam 16, 7) i ne oklijeva odabrati one koji se mnogima čine beznačajnima. On ne baca nijedan kamen; naprotiv, ‘stariji’ je kamen siguran temelj na koje se ‘novi’ može staviti kako bi zajedno tvorili duhovnu kuću (usp. 1 Pt 2, 5)“….

Papa nadalje govori o opasnostima i razlozima osamljenosti i ostavljenosti starijih i vremešnih osoba: „Danas ima mnogo žena i muškaraca koji traže svoje osobno ostvarenje u životu što je moguće autonomnijem i neovisnijem o drugima. Zajedničke pripadnosti su u krizi, a individualnost jača. Prijelaz s ‘mi’ na ‘ja’ kao da je nekako jedan od najjasnijih znakova našeg vremena. Obitelj, koja je prvo i najradikalnije pobijanje ideje da se sami možemo spasiti, jedna je od žrtava te individualističke kulture. Ali kako starimo i snage nas napuštaju, opsjena individualizma, iluzija da nikoga ne trebamo i da možemo živjeti bez veza pokazuju se onim što zapravo jesu; trebaš tuđu pomoć u svemu, ali sada si sam, bez pomoći, bez ikoga na koga se možeš osloniti. To je tužno otkriće do kojeg mnogi dođu kad već bude prekasno.

Usamljenost i odbačenost danas su uobičajene pojave u našemu svijetu. Njihovi su uzroci mnogostruki: u nekim su slučajevima posljedica planiranog isključivanja, svojevrsne žalosne „društvene zavjere“. U drugim pak slučajevima, nažalost, riječ je o vlastitoj odluci. U drugim im se, opet, slučajevima starije osobe podlažu, pretvarajući se da je riječ o samostalnoj odluci. Sve više „izgubili smo užitak i okus stvarnosti“ (enc. Fratelli tutti, 33) i teško nam je bilo što drugo uopće i zamisliti.

„Ne propustimo pokazati nježnost djedovima, bakama i starijim osobama u našim obiteljima, posjećujmo one koji su klonuli duhom i više se ne nadaju da je drugačija budućnost moguća. Sebičnom stavu koji vodi u odbacivanje i usamljenost suprotstavimo otvoreno srce i radosno lice onoga koji ima hrabrosti reći: ‘Neću te ostaviti!’ i izabrati drugačiji put“.

Želio bih danas na ovome hodočašću koje je u sebi duboko duhovni, religiozni, molitveni osobni čin svakoga pojedinca istaknuti da se naše hodočašće odvija u Godini molitve. U „Nedjelju Božje riječi“ 21. siječnja ove godine, Papa je pozvao cijelu crkvu na aktivnu molitvenu pripravu za svetu jubilarnu 2025. godinu „Molim vas da intenzivirate svoju molitvu kako biste se dobro pripremili proslaviti taj milosni događaj i iskusili snagu Božje nade. Zato danas započinjemo Godinu molitve, odnosno godinu posvećenu ponovnom otkrivanju velike vrijednosti i nasušne potrebe molitve u osobnom životu, u životu Crkve i svijeta,“ rekao je papa Franjo.

Za Katoličku Crkvu u hrvatskome narodu, 2025. godina ima i dodatne iznimno važne sadržaje. Katolička Crkva u našem narodu obilježit će 1100. godina od održavanja splitskih nacionalnih Sabora u vrijeme hrvatskoga kralja Tomislava. Spomen na 1100. obljetnicu održavanja nacionalnih Sabora 925. – 928. godine u Splitu, podsjeća nas na duboke korijene našeg kršćanskog, vjerničkog, crkvenog i državno-političkog ustroja i uređenja i nacionalnoga identiteta. Vraća nas na bistre izvore Isusove poruke evanđelja koje se u našim stranama naviješta od samih njegovih početaka, sve tamo od „Djela apostolskih“.

Naše hodočašće, vojske, policije, branitelja, vatrogasaca, zajedno sa Vašim dušobrižnicima vojnim i policijskim kapelanima, svih Vas okupljenih iz Južne Hrvatske od Dubrovnika do Zadra, po deseti put u ovo Gospino svetište, je duboko molitveni vjernički čin kojeg obavljamo svake godine u potpunoj slobodi. Puno se danas raspravlja, govori o molitvi, načinu molitve, svrsi molitve, o mjestu gdje bi se trebalo moliti, kako moliti…. Nama kršćanima, vjernicima je uvijek model i Učitelj molitve sami Krist koji naviješta, propovijeda i traži kraljevstvo Božje u ljudskim srcima i dušama. Molitva je uvijek u središtu njegova života i djelovanja. Ona je javna i privatna, u sinagogi, na Genezaretskome moru, u Jeruzalemskome hramu, u dvorani posljednje večere, u Getsemanskome vrtu, u privatnoj obiteljskoj kući, na ulici u javnome prostoru među mnoštvom, na brdu preobraženja, u noći u osami, na groblju (Uskrišenje Lazara….), itd. Isus moli sam, moli s učenicima, moli s običnim svijetom, moli u svim životnim situacijama… Isusova molitva je uvijek duboko osobna molitva, bez obzira kad i gdje moli. Ona učvršćuje njegovu povezanost s Ocem i izgrađuje odnose s ljudima. On govori o molitvi, i upućuje nas kakva molitva treba biti. A na upit i traženje učenika on ih uči molitvu Oče naš… Mi smo danas ovdje svi kao molitelji. Želimo i hoćemo obnoviti naš molitveni duh. Uz sv. ispovijed, slavlje svete mise, žrtvu i napore, pješačenje, dolazak iz bliza i iz daleka, mi molimo zajedno s Isusom, javno i privatno, i uvijek duboko osobno.

Draga braćo i sestre, naša su hodočašća uvijek i na poseban način označena i Gospinom krunicom. Dok hodočastimo, krunica je uvijek u našim rukama, ona je također i dragi znak na našim prsima, na našim ramenima… Ona je to bila i u Domovinskome ratu. Ona je to i danas. Dok hodočastimo najčešće i najradije molimo krunicu. S Gospodinom se u molitvi, i javno i privatno, uvijek duboko osobno susrećemo u upravo molitvi krunice. „Krunica je najljepša molitva koju možemo uputiti Djevici Mariji. To je razmatranje faza života Isusa Spasitelja s njegovom Majkom Marijom i to je oružje koje nas štiti od zla i kušnji. Krunicu valja nositi u rukama ili u džepu. Moleći ju podižemo pogled prema Gospi, znaku utjehe i sigurne nade”. (Papa Franjo u svom obraćanju na kraju Opće audijencije, 7. listopada 2020, na blagdan Gospe od Ružarija). Sve vas danas pozivam na ustrajnu molitvu krunice. Ako ju već molimo, nastavimo ju i dalje moliti. Ako možda još nismo započeli moliti krunicu, započnimo odmah, bez odlaganja. Na koncu ovog našeg hodočašća podijelit ćemo svima krunicu – da nam ona svima bude poticaj na molitvu. Jer molitva krunice je „kompendij cijele povijesti našega spasenja, moćno oružje protiv zla te učinkovito sredstvo za postizanje istinskog mira u našim srcima”. (Papa Franjo u svom obraćanju na kraju Opće audijencije, 17. svibnja 2023).

Pod Gospinim vodstvom sigurno ćemo se susresti s Božanskim sijačem. S njime se i na svakom našem hodočašću uvijek i osobno susrećemo. On je onaj koji nas poučava kako hoditi na našem najvažnijem hodočašću – na hodočašću našega života. On, Božanski Sijač u svim važnim trenutcima svoga života moli. On, Isus, „ne samo da želi da molimo kako On moli već nam jamči da, čak i ako su naši pokušaji molitve potpuno uzaludni i neučinkoviti, uvijek možemo računati na njegovu molitvu. Moramo biti svjesni ovoga: Isus moli za mene.“ (Kateheza pape Franje na Općoj audijenciji, 2. lipnja 2021.).

Draga braćo i sestre, neka molitva, a osobito molitva svete krunice, postane središtem, srcem našega života. Tako će u molitvi i po molitvi, uz Marijinu prisutnost i zagovor, sam Isus postati središtem našega života. Učinimo sve da se u našem životnom hodočašću otvorimo Božjem govoru, Božjoj Riječi: Da budemo plodno tlo, dobra zemlja, oni koji Božju Riječ slušaju i razumiju, pa da onda zaista urodimo dobrim, obilatim plodom. Amen.