msgr. Jure BOGDAN, vojni ordinarij u RH

Marija Bistrica, 4. listopada 2020.

God A, XXVII. nedjelja kroz godinu

Iz 5, 1-7; Fil 4, 6-9; Mt 21, 33-43

1. „Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu“(Fil 4, 6). Ove riječi svetoga Pavla iz poslanice Filipljanima odjekivale su vjekovima u srcima tolikih naraštaja kršćanskih vjernika, a danas odjekuju i u našim srcima ovdje u Mariji Bistrici. Hodočasteći u ovo nacionalno svetište, kao hrvatski vojnici, policajci, branitelji i pripadnici Civilne zaštite želimo uputiti svoje molbe Bogu – molitvom, prošnjom i zahvaljivanjem. Donosimo na sveti žrtvenik svoje osobne i zajedničke nakane, svoje profesionalne i obiteljske potrebe da po rukama Majke Marije dođu do prijestolja Božjega.

2. Svako vrijeme nosi svoje izazove, one očekivane, ali i one nepredvidive. Proteklih smo se mjeseci suočili i suočavamo s neočekivanim izazovom, epidemijom svjetskih razmjera koja duboko zahvaća ne samo u društvene i gospodarske odnose nego i u naše osobne živote. Nova je to stvarnost od koje ne možemo pobjeći. U ovakvim okolnostima nije čudno da su mnogi zabrinuti i pitaju se što će biti s radnim mjestima, školama, fakultetima, bolnicama, domovima za starije i nemoćne. Osim toga, muče nas i druge brige kao što su nezaposlenost, beznađe, manjak zajedništva, napetosti i nerazumijevanja u braku i obitelji. Naše je srce nemirno, misli lutaju, koraci su kolebljivi… Prepušteni smo samima sebi, a nemamo uporišta.

Pokušavamo sebi dati ono što nemamo. Kako se suočiti trijezno i odgovorno sa stvarnošću, a da nas ne paralizira zabrinutost?

Sveti nam Pavao odgovara: U promjenjivosti i nestalnosti vremena možemo se osloniti na Boga. Zapravo, On je jedini pouzdani i čvrsti oslonac. Bog nam daje svoj mir koji će čuvati naše misli i naša srca, mir koji je „iznad svakog razuma“, to jest mir koji nadilazi ograničenosti naših ljudskih promisli, tehničkih mogućnosti i psihičkih dinamika (usp. Fil 4, 7). No, kako izgraditi i sačuvati pouzdanje u teškim kušnjama, kada su nam sve sigurnosti ovoga svijeta uskraćene?

3. Pouzdanje u Boga može se roditi i rasti samo u molitvi, u sabranosti. Na to nas upućuje sâm Gospodin u molitvi Očenaša. U zazivu „Kruh naš svagdanji daj nam danas“ sažete su sve naše brige i potrebe. Nije potrebno da s mnogo riječi iznesemo Bogu svoje potrebe, nego je presudno djetinje povjerenje u ljubav Očevu. Stoga Isus kaže: „Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ‘Što ćemo jesti?’ ili: ‘Što ćemo piti?’ ili: ‘U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova“ (Mt 6, 31-34). Kada smo posve usmjereni na Boga, ništa nas ne će pokolebati.

Braćo i sestre u vjeri! Doista, na ovome je svijetu pravi razlog za zabrinutost kada ne tražimo i ne vršimo Božju volju, kada smo se grijehom odijelili od Božje milosti.

Međutim, može se također dogoditi da uza sav naš trud i rad izgubimo iz vida svrhu života, zašto smo u vinogradu Gospodnjem. Naš zemljak sveti Jeronim, čiju smo 1600. obljetnicu preminuća proslavili 30. rujna (u prošlu srijedu), poznat je kao čovjek duboke misli i britkoga pera, odlično obrazovan u znanostima svoga vremena. Temeljito je poznavao ne samo Sveto pismo i kršćansku teologiju nego i djela uglednih mislilaca kao što je bio Ciceron. Jedne je noći Jeronim usnuo ovaj san: Pojavio se pred prijestoljem Krista Sudca. I Krist ga je upitao: Tko si ti? Jeronim mu je ponosno odgovorio: Ja sam kršćanin! No, Krist mu je odvratio: Ne, ti nisi  kršćanin. Ti si ciceronovac! – Jeronim se probudio oda sna duboko potresen. Shvatio je da se toliko udubio u vlastita istraživanja i promišljanja da je zaboravio koja bi trebala biti konačna svrha svega njegova rada, a to je širenje Kraljevstva Božjega.

Trajna je opasnost za svakoga od nas, da naši talenti, naša ostvarenja i uspjesi u perspektivi vječnoga života vrijede malo ili ništa. Na to smjera i današnje Matejevo Evanđelje. Zli najamnici u vinogradu nisu htjeli shvatiti da njihov trud i rad ne vrijedi ništa ako ne služi gospodaru vinograda; čak su se silom opirali gospodaru. Jeronim je pak naučio lekciju, obratio se Gospodinu, pročistio svoje srce i otada je u svemu tražio najprije Kraljevstvo Božje, kako bi sve što misli i radi bilo na veću slavu Božju.

4. Na ovome svetom mjestu i u ove listopadske dane prisjećamo se još jednoga Božjeg ugodnika, blaženoga Alojzija Stepinca koji je kao hodočasnik mnogo puta došao u Mariju Bistricu. Jučer su se navršile dvadeset dvije godine od njegove beatifikacije, upravo u ovome svetištu. Početkom 1945. godine uputio je vjernicima Zagrebačke nadbiskupije okružnicu pod naslovom „O pouzdanju u Boga u strašnim vremenima koja proživljavamo“[1]. Strašna vremena, o kojima govori naš Blaženik, jesu razorna i nečovječna zbivanja Drugoga svjetskog rata. Kao dobar pastir povjerenoga mu stada, blaženi Alojzije osluškuje brige i boli ljudi svoga vremena te crpeći iz izvora Svetoga pisma pruža savjet i daje usmjerenje. Njegove su riječi i nama danas dragocjen putokaz u izazovima s kojima se suočavamo.

Stanje u svijetu opisuje ovako: „Katastrofa, koja je zadesila čovječanstvo, tako je velika po svom opsegu, da su mnogi, inače dobri vjernici, posve zbunjeni, i da se u njihovim dušama i protiv njihove volje javlja sumnja, može li Bog obuzdati ovakva zla.“ Zatim nastavlja: „Kad bismo mi, dragi moji vjernici, svjesno sumnjali o tome, onda bismo nanijeli tešku uvredu neizmjernomu Veličanstvu Božjem. Baš ove strašne nevolje dokazuju, a budućnost će dokazati još bolje, da je Gospodin Bog apsolutni gospodar svega zbivanja na zemlji, i da ništa, upravo ništa, nije kadro oteti se Njegovoj božanskoj vlasti.“

Odlika je istinskoga vjernika da u svakome događaju, pa i u onim bolnim i teškim zbivanjima, vidi priliku da ispuni Božju volju. Sve što nam se u životu događa, mogućnost je da rastemo u ljubavi. „Što su nevolje veće, to čvršće mora biti naše pouzdanje u Boga“, poručuje nam blaženi Alojzije Stepinac. Ako to pak ne vidimo, postajemo robovi svoje zabrinutosti koja nas opterećuje, koči i zatvara.

5. Kada svoje brige predamo u Božje ruke, onda postajemo slobodni tražitelji kraljevstva Božjega među nama, a njegova moralna načela postaju okosnicom našega djelovanja i kršćanskoga svjedočenja ovdje na zemlji. Grijeh je glavna i najveća zaprjeka na tome putu. „Grijeh je prekršaj protiv razuma, istine, ispravne savjesti; prijestup je istinske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, zbog izopačene privrženosti nekim dobrima. On ranjava čovjekovu narav i ugrožava ljudsku solidarnost: definiran je kao ‘riječ ili želja protiv vječnog Zakona’.“[2]

Stoga, ovdje u Mariji Bistrici, osjećamo potrebu molitve Bogu za oproštenje za sve one trenutke kada smo griješili protiv ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Duboko smo svjesni da nema bratstva i sloge među ljudima bez Božjega očinstva. Krist Gospodin nam je objavio milosrdno lice Očevo i poslao nam je Duha Svetoga da odsada živimo kao djeca Božja. Neizmjeran je to dar za koji svakodnevno trebamo zahvaljivati. Ali taj je dar istodobno i zadatak i poslanje. Pozvani smo da onu ljubav koja nam je pružena iskazujemo i svojim bližnjima.

6. Sveta Crkva po svemu svijetu spominje se 4. listopada duhovnoga velikana Crkve svetoga Franje Asiškog. Papa Franjo, nadahnut primjerom njegova života, napisao je encikliku koju je jučer potpisao na Franjinu grobu u Asizu, a danas se ova enciklika o bratstvu svih ljudi obznanjuje svijetu.

Sveti Franjo je primjer mladoga čovjeka koji je mislio da ima i može sve, a zapravo nije imao ništa. Tek kada ga je zahvatila Božja milosrdna ljubav s Križa, kada je čuo glas „Franjo, idi i popravi moju Crkvu!“, kada je prišao onomu gubavcu jer je u njemu prepoznao Krista Patnika, tek tada je postao zaista bogat, bogat ljubavlju koju je Bog unio u njegovo srce.

Sveti je Franjo bio osobito pobožan Blaženoj Djevici Mariji. Živio je uz crkvicu Gospe od Anđela na asiškome polju i tu je, u predvečerje današnjega dana, predao svoj duh u Božje ruke. Toliki sveci i blaženici postali su svjedoci Božje ljubavi upravo po odanosti Presvetoj Bogorodici Mariji. Naš blaženi Alojzije Stepinac u zaključku svoje okružnice iz 1945. godine svjetuje da se utječemo Majci Božjoj: „Mi smo vas, predragi vjernici, u minuloj godini, a i u pretprošloj godini na sve ovo mnogo puta upozorili i toplo Vam stavili na srce, da poslušate glas Presvete Bogorodice. Pozvali smo vas već mnogo puta, da se u svaku našu obitelj opet uvede zajedničko moljenje svete krunice; da se svaka obitelj posveti Presvetom Srcu Isusovu i Prečistom Srcu Marijinu (…); jednom riječi, da iz temelja promijenite život i da svi odložite po pređašnjem vladanju staroga čovjeka, koji ide u propast po prevarljivim pohotama i obučete novoga čovjeka, koji je stvoren po Bogu u pravdi i svetosti istinitoj. Tada možemo računati na Božju pomoć i s punim pouzdanjem gledati u budućnost, ma kako se crni oblaci nadvili danas nad našom domovinom i nad cijelim svijetom. (…) Oni, koji su u miru s Bogom, nemaju razloga da strepe.“ Tako je nadbiskup – kardinal – mučenik zborio svojim suvremenicima, tako zbori i nama danas.

7. Pred nama su, dakako, mnoge mogućnosti i raznoliki putovi. No, do cilja će nas dovesti samo onaj put koji nam pokazuje Blažena Djevica Marija, a to je put ljubavi i žrtve, put odricanja i velikodušnoga darivanja, put odgovorne slobode i zauzetosti za opće dobro. To su krjeposti na koje ste pozvani i vi, poštovani hrvatski vojnici, policajci i branitelji, pripadnici Civilne zaštite, poštovani hodočasnici. Neka nas sve u vjernome služenju Bogu i našoj Domovini zagovora, prati i snaži Blažena Djevica Marija, Majka Božja Bistrička, Kraljica svete krunice.

Najvjernija Odvjetnice, na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom!