Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici!

Okupilo nas je slavlje u čast svetoga Josipa, zaručnika Blažene Djevice Marije, ali i poseban trenutak milosti za ovu njemu posvećenu crkvu i za ovaj grad. Danas smo, naime, ovu crkvu proglasili bazilikom, a ta je gesta znak dubljega zajedništva s Petrovom stolicom i općom Crkvom. To je također priznanje vjernosti ovoga bogoslužnog mjesta i tolikih generacija koje su ovdje molile, slavile sakramente i tražile Božju volju. Istodobno je to i novi poziv da ova crkva postane još snažnije središte vjere i molitve. Božja riječ uči nas da nijedna crkva, pa ni najljepša bazilika, nema smisla ako se u njoj ne rađa vjera, ako se u njoj ne oblikuju srca koja su poput Josipova spremna Bogu reći: „Vjerujem ti i onda kad ništa ne razumijem.“

Danas bih s vama želio razmišljati o Josipovoj vjeri u Božju providnost iz perspektive evanđelista Mateja. On svetoga Josipa prikazuje kao čovjeka kojemu Isusov dolazak mijenja sve – planove, sigurnosti, snove – i koji upravo u toj životnoj prekretnici pokazuje što znači prava vjera. Josipov život govori i nama. Kad Isus stvarno uđe u naše živote, ništa ne može ostati isto – ni naš pogled na same sebe, ni na druge, ni na Boga. On dotiče naše odluke, odnose, naše strahove i nade.

Zadržimo se zato na tri slike. Prva se odnosi na Josipovo držanje u krajnje neugodnoj situaciji, druga na primanje Božje riječi usred tame i na koncu ćemo razmišljati o promjeni koju je Isusov dolazak donio u Josipov život.

1. Vjera počinje u rani, ne u idealu

Evanđelist Matej izvještaj o Isusovu rođenju započinje sljedećim riječima: „Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše nađe se trudna po Duhu Svetom.“ To je ljudski gledano vrlo neugodna situacija. Između Josipa i Marije dolazi nešto što Josip ne razumije, nešto što izgleda kao izdaja. On poznaje Zakon, zna što znači bračna vjernost i sluti moguće posljedice kada vijest o Marijinoj trudnoći prispije u javnost. U njegovo srce ulazi bol, razočaranje i sram pred ljudima. Razapet je između povjerenja prema Mariji i bolne očitosti činjenice s kojom se suočio.

U takvome stanju Evanđelje ga opisuje kao čovjeka koji u svome nastojanju da Mariju ne izvrgne sramoti ostaje pravedan. U Josipovoj pravednosti vidimo spoj dvoga: čovjeka istine i čovjeka milosrđa. On ne relativizira grijeh, ne pravi se da mu je svejedno, ne traži način kako zaobići Zakon, nego kako sačuvati Marijino dostojanstvo, ne povrijediti je i ne poniziti. To je već prva lekcija za nas: istinska pravednost nikada nije hladna i distancirana, nego je prožeta ljubavlju i brigom za drugoga.

Braćo i sestre, naš vjernički život rijetko započinje u idealnim uvjetima. Često se probudi u krizi braka, u bolesti, u razočaranju životom djece, u iskustvu nepravde, u događajima koji su plod naše ili tuđe krivnje. Koliko puta se nađemo u situaciji koju ne razumijemo i spontano se pitamo: „Gdje je tu Bog? Zašto se ovo događa baš meni?“ Josip nam pokazuje: prava vjera započinje upravo tamo gdje se naši planovi raspadaju, u situacijama koje traže potpuno predanje i povjerenje u Božje vodstvo.

Božji zahvat u naš život ne uklanja teške okolnosti i ne uljepšava priču. Marijina trudnoća prije zajedničkoga života s Josipom bila je sablazan gledano samo ljudskim očima. Tako je i s mnogim stvarnostima naše vjere: križ, praštanje neprijateljima, spremnost na žrtvu, vjernost u braku kad izostane emocionalna potpora, sve to je sablazan u mentalitetu ovoga svijeta. No baš u tim „neugodnim situacijama“ Bog rađa nešto novo.

Zato je prva poruka za nas danas u ovoj Josipovoj bazilici: ne bježati od teških životnih situacija, nerazumijevanja i boli, nego upravo usred njih dopustiti Bogu da uđe u naš život. Upravo tamo gdje se čini da nema rješenja, Bog nam želi dati vjeru i povjerenje Josipova srca.

2. Božja riječ u tami naših misli

Sveti Matej dalje piše: „Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu…“ Josip ne reagira impulzivno. Ne izlazi na ulicu s povicima. Ostaje suzdržan u donošenju negativnih sudova o svojoj zaručnici. On promišlja, razlučuje, nosi tu stvarnost u srcu dopuštajući Božjemu svjetlu da je obasja. I baš u toj njegovoj unutarnjoj borbi Bog mu progovara. Božja riječ ne dolazi kad smo površni i kad u molitvi ne očekujemo više od onoga što sami možemo domisliti. Ona dolazi kad ozbiljno i pošteno težimo onomu što je Bogu drago, kad njegovu riječ čekamo kao što suha zemlja čeka kišu.

Poruka anđela jasna je i zahtjevna: „Ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga.“ To je poziv na vjeru koja nadilazi razum i iskustvo. Josip sada ima dvije mogućnosti: vjerovati Božjoj riječi ili ostati zatvoren u ono što vidi i na što ga Zakon na prvi pogled usmjerava. Vjera ne poništava ni razum ni Zakon, ali ide dalje od njih; ona se oslanja na vjerodostojnost Onoga koji govori, koji daje i razum i Zakon.
Kako Josip reagira? Evanđelje kaže: „Probudi se Josip od sna te učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.“ Nema dugih rasprava, nema računice, nema odgode. Ovdje možemo vidjeti model prave vjere: Božja riječ dolazi, a čovjek odgovara poslušnošću vjere. Još uvijek ne vidi „cijelu sliku“, ali je spreman osloniti se na Boga.

Braćo i sestre, i mi imamo „anđeoski glas“ koji nam govori u tami naših misli: Božju riječ, Pismo, glas Crkve, glas savjesti prosvijetljene vjerom. Koliko puta čujemo jasno: „Ne boj se! Ne boj se vratiti se sakramentima. Ne boj se oprostiti. Ne boj se otvoriti se životu. Ne boj se ostati vjeran zavjetu. Ne boj se priznati da ti treba Božja pomoć.“ Koliko puta u homiliji, u biblijskim čitanjima ili u tišini pred Presvetim osjetimo: „Ova je riječ upućena meni“, a ipak ostajemo na razini dojma i ne pretvorimo je u odluku.

Sveti nas Josip danas poziva da dopustimo Božjoj riječi da uđe u našu konkretnu situaciju, da je prestanemo slušati kao „lijepu priču“, a počnemo živjeti kao živu riječ koja traži odgovor. Kad Bog govori, pravi je odgovor poslušnost, a ne rasprava i domišljanje drukčijih rješenja. To nije slijepa poslušnost ljudima, nego povjerenje u Boga koji nas poznaje bolje nego mi sami sebe.

U ovoj novoproglašenoj bazilici svetog Josipa zapitajmo se postoje li Božje riječi koje već dugo čujemo, ali odgađamo ravnati se po njima. Možda je to poziv na ispovijed, na pomirenje, na prekid s grijehom, na ozbiljniju molitvu, na veće služenje u obitelji, župi, na hrabriju obranu vjere? Danas je dan da, po Josipovu zagovoru, svatko od nas kaže: „Gospodine, ne razumijem sve, ali vjerujem više tebi nego svojim strahovima.“

3. Isusov dolazak mijenja sve

Razmišljajući o Matejevu izvještaju, poruku evanđeoskih redaka možemo sažeti u riječi: kad Isus dođe, sve se mijenja jer Isus Krist nije samo učitelj koji nam pokazuje put. On je sam Put, Istina i Život (Iv 14,6). Kad on uđe u čovjekov život, ne mijenja samo okolnosti – mijenja srce. To vidimo u Josipovu životu. Prije nego što mu je otkriveno tko je Dijete koje Marija nosi, on živi sasvim običan život: zaručnik, radnik, čovjek s planovima. U trenutku kad u taj život ulazi otajstvo Utjelovljenja, sve se preokreće. Njegovi planovi za „normalan” obiteljski život ustupaju mjesto putu punom neizvjesnosti. Prihvaća trudnu zaručnicu, podnosi tračeve, kreće u Betlehem, bježi u Egipat, vraća se u Nazaret. Sve do svoje smrti živi u skrovitosti s Isusom i Marijom.

No, upravo u tom preokretu otkriva se pravi Josipov značaj i poslanje: biti u službi Isusa i Marije. Zato sveti Ivan Pavao II. s pravom kaže da je sveti Josip „jedinstveni čuvar“ otajstva Utjelovljenja, „prvi koji sudjeluje u vjeri Majke Božje“ (Redemptoris Custos 5). Njegov život postaje čuvanje najveće Božje tajne: Boga koji je postao čovjek. Njegova vjera nije teorijska, nego utjelovljena u konkretnim koracima: „uze ženu“, „nadjenu djetetu ime Isus“, „usta noću i uze dijete i majku njegovu“, „ode u zemlju izraelsku“. Svaki put kad Bog progovori, on se pokrene. Vjera u Isusa Krista nikad nije samo pitanje prihvaćanja jednoga nauka. Ona znači dopustiti Isusu da „poremeti“ naše planove jer „Pravednik će od vjere živjeti“ (Rim 1,17).

Braćo i sestre, nije li to i poruka ove crkve u kojoj se rado okupljamo posebno časteći svetoga Josipa? Ona je nikla u srcu Karlovca kao znak predane vjere i truda vaših starih. Od skromnih početaka došla je do statusa bazilike svjedočeći da ste Crkva vi, živo kamenje duhovnoga zdanja ovoga mjesta. I po današnjemu slavlju Bog želi ući u vašu svakodnevicu: u obitelji, na radna mjesta, u škole i bolnice, u patnje ovoga grada i u povijest našega naroda. Proglašenje bazilike nije samo čast, nego i poziv da se u ovome gradu rađaju i odgajaju muškarci i žene koji dopuštaju da im Krist preokrene život. To su vjernici koji nisu samo „tradicionalni“, nego poput Josipa puštaju da ih Božji plan vodi nezamislivim putevima.

Dragi hodočasniče, možda si došao danas ovdje s bremenom života: s brakom u krizi, s djetetom koje se udaljilo od vjere, s brigama oko posla, s ranama iz prošlosti koje ne zacjeljuju. Možda si došao samo „iz običaja“. Sveti Josip ti kaže: dopusti da Isus uđe baš u to. Ne boj se da će ti uzeti radost, on će ti je dati u pravome smislu. Ne boj se da će ti uništiti život, on će ga dovesti do punine.

Ključno je pitanje: „Što tebi znači Isus koji je došao na svijet po Josipu i Mariji? Mijenja li on zaista sve u tvome životu?“ Nije odlučujuće koliko znaš o njemu, nego živiš li drukčije jer je on tvoj Gospodin? Kad gledaš svoje odluke, odnose, korištenje vremena, novca, talenata – može li se vidjeti Josipova vjera i povjerenje u Božje planove?

Dragi hodočasnici, ovdje u Karlovcu, u novoproglašenoj bazilici svetoga Josipa, Bog nam danas stavlja pred oči čovjeka koji u Evanđelju nije izgovorio ni jednu riječ, a njegov život govori snažnije od mnogih propovijedi. Josip je primjer neupitne vjere, potpunoga povjerenja i djelatne poslušnosti. To je vjera koja se čvrsto drži Boga i kad ne razumije sve.

Neka ova bazilika bude za nas škola Josipove vjere, vjere koja Bogu dopušta da promijeni sve što treba promijeniti u nama. Kad uđete u nju opterećeni „neugodnim situacijama“ svoga života, sjetite se poruke Josipova života: Bog ne bježi od naših rana; tu započinje svoje djelo. Kad slušate Božju riječ i osjetite da vas dotiče, ne zadržavajte se na razini dojma; učinite korak poslušnosti, kao Josip nakon sna. Kad vas svlada strah da bi Krist mogao previše promijeniti vaš život, ugledajte se na Josipa: upravo tamo gdje je pustio da Bog promijeni njegove planove, našao je svoj pravi život i svoje poslanje.

Danas, u ovoj bazilici, zamolimo svetoga Josipa da čuva naše obitelji, našu djecu i mlade, naše svećenike, redovnike i redovnice, naš grad i njegove žitelje. Ali još više, molimo ga da nam izmoli milost takve vjere koja dopušta Isusu da promijeni sve što treba promijeniti u nama.

Sveti Josipe, pravedni mužu, ti koji si vjerovao u Božju riječ usred naizgled bezizlazne i neugodne situacije, ti koji si u tami sna čuo anđelov glas i bez oklijevanja poslušao, ti koji si prihvatio da ti Bog promijeni planove, nauči i nas takvoj vjeri. Neka ova bazilika bude dom ljudi koji slušaju, vjeruju i idu onamo kamo ih Bog šalje.

Sveti Josipe, čuvaru Isusa i Marije, učitelju snažne vjere, zaštitniče Crkve i hrvatskoga naroda – moli za nas. Amen.

FOTO Misa prigodom proglašenja crkve sv. Josipa manjom bazilikom