(Mudr 3, 1-9; 1Pt 4,12-19; Lk 9, 23-26)
Draga braćo i sestre,
danas se spominjemo svetog Marka Križevčanina koji je u 39. godini života podnio mučeništvo u Košicama, zajedno s još dvojicom isusovaca, tijekom vjerskih sukoba. Sva trojica bili su podvrgnuti prisili i mučenju jer nisu htjeli zanijekati svoju vjeru i pripadnost Katoličkoj Crkvi. Sveti Marko bio je suočen s izborom: prigrliti materijalno bogatstvo ili ostati vjeran Crkvi i katoličkoj vjeri čak i pod prijetnjom smrću. Njegov odgovor bio je: „Druge vjere ne poznajem, nego katoličke, a nju ću s Božjom milosti do zadnjega daha čvrsto držati, pa nema obećanja koja bi me sklonila da je ostavim.“[1] Nakon toga uslijedile su njegove muke.Mučeništvo se u kršćanskoj tradiciji nikada ne interpretira kao izraz mržnje ili odbacivanja drugih, već kao izraz vrhunske ljubavi prema Bogu i obrane temeljnih ljudskih vrijednosti. Isus Krist je rekao: „Ljubite neprijatelje svoje i molite za one koji vas progone“ (Mt 5,44). U tom duhu, mučenici nisu uzori osvetoljubivog otpora, već svjedoci koji hrabro brane svoje pravo na vjeru i svoju savjest, uvijek u ljubavi prema drugima, čak i prema progoniteljima. Sveti Stjepan, prvi mučenik, umirući je molio za one koji su ga kamenovali: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!“ (Dj 7,60).

Primjer sv. Marka pokazuje da je mučenik uistinu simbol slobode, ali slobode koja je usmjerena na istinu i ljubav prema Bogu, a ne na borbu protiv drugih ljudi. Njegova žrtva poziv je na pomirenje, mir i pravo na vjeroispovijest, a ne na podjele i sukobe. Na taj način mučeništvo svijetli kao svjedočanstvo o istinskom dostojanstvu ljudske osobe, koje počiva u njezinoj sposobnosti da se slobodno opredijeli za istinu i vjeru, čak i kad se suoči s najtežim prijetnjama.

U konačnici, veličina žrtve mučenika sv. Marka leži u njegovoj nesebičnoj ljubavi, u slobodi savjesti i njegovom predanju Božjoj providnosti. Progonitelje koji su zarobljeni mržnjom sv. Marko svojim primjerom poziva na oslobođenje kroz ljubav i milost Božju. U tom duhu, Crkva časti svoje mučenike kao svjetionike nade, hrabrosti i istine – ne kao simbole otpora, već kao uzore ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Ne otvara li, draga braćo i sestre, mučeničko nepristajanje uz prisilu i nasilje vrata svima koji s nama dijele univerzalne ljudske, a ne samo vjerničke vrednote? Nisu li u tome svjetlu svi naši sveti i blaženi mučenici prijatelji i uzori svim ljudima, ne samo vjernicima?

Upravo je to ono što danas od nas traži naša vjera, a čemu svjedoče mučenici: pokazati da je Krist otvorio vrata svima, da je kršćanstvo snaga koja svijetu nudi univerzalnu poruku mira i put istinskog obraćenja. Odgovor na pitanje kako ćemo to postići u  našem vremenu nude nam današnja čitanja.

1. Odreći se sebe
Prvi uvjet koji Isus postavlja jest da se odreknemo samih sebe. Što to zapravo znači? U kulturi koja nas potiče da stavimo sebe na prvo mjesto, da tražimo vlastitu korist i samopotvrdu, Isusov poziv da se odreknemo sebe zvuči radikalno i izazovno. Odreći se sebe znači odreći se egoizma, sebičnosti i želja koje nas odvode od Božje volje. To znači staviti Boga na prvo mjesto u svim aspektima života, priznajući da sve što jesmo i imamo dolazi od njega te treba biti usmjereno prema njegovoj slavi.

Sveti Marko Križevčanin savršeno je razumio ovaj zahtjev. Rođen u imućnoj plemićkoj obitelji, primio je izvrsnu naobrazbu i stekao dobru reputaciju, čime je imao sve preduvjete za osobnu karijeru i lagodan život. Zbog njegove učenosti i svećeničke revnosti, ostrogonski nadbiskup zamolio ga je, uz dopuštenje njegova biskupa, da pođe u sjevernu Ugarsku i posveti se duhovnim potrebama Božjeg naroda. Brzo je napredovao i bio prepoznat u javnom životu, ali on se odrekao svih svjetovnih privilegija kako bi što vjernije služio Bogu. Izloženost kušnjama progona pokazala je da njegova odanost Kristu nije bila samo formalna, već je prožimala svaki dio njegova života. Rasla je u skrovitosti svakodnevnice, a plodove pokazala u vrijeme kušnje. Baš kao što Knjiga Mudrosti svjedoči o pravednicima: „Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni“ (Mudr 3,5).

Odreći se sebe također znači ponizno prihvatiti Božju volju u svome životu, a sveti Marko to je naučio u Marijinoj školi, jer joj je, prema životopiscima, bio vrlo pobožan i odan. On nije tražio potvrdu u očima svijeta, već se oslanjao na Božju ljubav i milosrđe. Tako nam njegov primjer pokazuje da prava pobožnost i herojsko predanje života ne proizlazi iz preuzetnosti niti nečijih osobnih nadarenosti, nego iz poniznog dopuštanja da nas Božja milost oblikuje u svakodnevnom životu, vodeći nas k vrhuncima svetosti.

2. Nositi svoj križ
Drugi uvjet – nositi svoj križ – izražava spremnost suočiti se s poteškoćama, patnjama i progonstvima radi Krista. Križ nije simbol poraza, već trijumfa; nije znak slabosti, već snage. Kada Isus poziva svoje sljedbenike da uzmu svoj križ, on ih ne poziva da trpe bez razloga, već da u patnji pronađu smisao te da u križu prepoznaju put do uskrsnuća. U ovom svjetlu, nositi križ znači prihvatiti sve izazove i nedaće života s vjerom i povjerenjem u Boga, znajući da je Krist to isto činio i da nas ne ostavlja same.

Kršćanski život trebao bi biti sveta žrtva prinosnica za ublažavanje patnji svijeta. Nije toliko važno činiti velike žrtve, koliko živjeti u stalnoj svijesti o Božjim zahtjevima i potrebama bližnjih. Život krštenika može, upravo kroz žrtvu, postati Bogu ugodan prinos u korist onih kojima smo poslani. Sudjelujući na euharistijskoj gozbi, imamo priliku prinos svoga života sjediniti s Gospodinovim savršenim darom samoga sebe.

Sveti Marko ustrajno je nosio svoj križ, radeći na sebi i, uz pomoć Božje milosti, oblikujući svoj karakter. Taj je križ zablistao kad je bio uhićen i izložen sljepoći mržnje. Nije tražio lakši put, niti je pristao na povlastice. Mogao je to podnijeti jer je znao da patiti zbog čiste savjesti znači patiti s Kristom, a to je najveća čast za vjernika. Njegovo mučeništvo nije bilo samo fizička patnja, već i duhovna borba. No sve to podnio je s nepokolebljivom vjerom u Krista, uvjeren da njegov križ vodi do nebeske slave.

Isus je rekao: „Tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik“ (Lk 14,27). Njegov život poziva nas da i mi prihvatimo svoje križeve – bilo da su to bolesti, gubici, nepravde ili progonstva – i da ih nosimo s vjerom, znajući da smo u zajedništvu s Kristom, koji je prvi ponio križ za naše spasenje.

3. Potrošiti svoj život za Krista
Treći uvjet koji Isus postavlja jest potrošiti svoj život ne u sebičnoj usmjerenosti na sebe, nego za Krista i za bližnje. Naša vjera ne poziva na pasivnost, već na aktivnu ljubav koja se očituje u djelima milosrđa, u služenju i žrtvovanju za druge. Potrošiti svoj život za Krista znači biti spreman dati sve što imamo – svoje vrijeme, talente, energiju – za izgradnju Božjeg kraljevstva na zemlji. Živjeti za Krista znači biti svjedok, a čistoća svjedočanstva ne može zablistati bez spremnosti na mučeništvo, čak i kada se od nas ne traži proliti krv, već podnositi protivštine života.

Sveti Petar u današnjem drugom čitanju piše učenicima: „Ne čudite se požaru što bukti među vama da vas iskuša, kao da vam se događa štogod neobično! Naprotiv, radujte se kao zajedničari Kristovih patnja“ (1 Pt 4, 12-13). Trpljenje nije neuobičajeno, ali važno je trpjeti na kršćanski način, dostojan Krista.

Sveti Marko, predajući se potpuno Bogu, potrošio je svoj život u službi svojim vjernicima i Crkvi Božjoj, propovijedajući Evanđelje i braneći vjeru. Njegovo svećeničko poslanje bilo je ispunjeno brigom za duše, a njegova smrt bila je kruna te brige. On je razumio da pravi smisao života leži u darivanju sebe za druge, baš kao što je Krist darovao svoj život za nas.

Braćo i sestre, odreći se sebe, uzeti svoj križ i posvetiti se životu po Božjim standardima poziv je svima nama. Iako ne na isti način, svi smo jednako pozvani truditi se oko toga. Gospodin ne traži da trčimo uzalud; kad od nas nešto zahtjeva, to nikad nije bez obećanja veće nagrade. Ako se trudimo sačuvati život izgubit ćemo ga, ali ako naučimo ne držati se čvrsto prolaznoga života, primit ćemo neizmjerno više od Boga, i u vremenu i u vječnosti.

Ono što se od nas traži jest živa vjera i svakodnevni trud u oblikovanju ispravne savjesti. Život svetog Marka poziva nas da se zapitamo: Jesmo li spremni odreći se sebe, nositi svoj križ i potrošiti svoj život iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu? Njegovo mučeništvo poziva nas da budemo svjedoci vjere u neprolazne vrednote zajedničke svim ljudima. Dao Bog da zajedno s njime svatko od nas može spremno posvjedočiti: „Druge vjere ne poznajem, nego katoličke, a nju ću s Božjom milosti do zadnjega daha čvrsto držati, pa nema obećanja koja bi me sklonila da je ostavim.“

Neka nas sveti Marko zagovara u našim potrebama; posebno za mir u svijetu i prestanak ratnih sukoba, osobito onih koji se predstavljaju kao vjerski motivirani. Iz prave vjere nikada ne može proisteći nijedan oblik nasilja i prisile; naprotiv, ona je pokretačka snaga boljeg svijeta. Budimo svjedoci takve vjere. U ime Kristovo. Amen.

---