»Regi saeculorum, cui omnia vivunt!«

Kažu, da se car Napoleon u izgnanstvu na Sv. Heleni ovako jadao u krugu svojih znanaca: »Ja sam hiljade oduševio da pođu za me u smrt. Ali je za to trebalo moje prisutnosti, trebalo je moga pogleda, trebalo je moga glasa. Jedna moja riječ, i sve sam povukao za sobom. A sada na Sv. Heleni, kad sam prikovan na ovu pećinu, tko sada vojuje za me, tko mi sada osvaja carstvo? Kakav duboki jaz između moje bijede i gospodstva Kristova, koga propovijedaju po cijelom svijetu, ljube Ga, klanjaju Mu se, i koji uvijek živi!«
Mnogo se već sličnih prizora odigralo u historiji, odigrava se danas, i još će se odigrati. A drukčije i ne može biti. Jer sve veličine ovoga svijeta, zvale se kako mu drago, jesu i ostaju ljudi. A za svakoga čovjeka stoji pisano, da je »sin čovječji crv« (Job 25, 6), i jer je crv, zato se raspada u prah iz kojega je stvoren. Kad ga pak nestane ispred očiju ljudi, ohladni oduševljenje za njega i predamo ga zaboravu.
Nije tako s Isusom Kristom. »Isus Krist jučer je i danas isti i u vijeke.« (Heb 13, 8) I nije tako s kraljevstvom Kristovim. »Kraljevstvo, njegovo kraljevstvo je vječno, i vlast njegova od koljena do koljena!« (Dn 3, 100)[103] Kad se je dakle prije petnaest godina slavila tisućgodišnjica kraljevstva hrvatskoga, nije bez razloga pala misao, da se taj veliki događaj u našem narodnom životu ovjekovječi dostojnom spomen-crkvom, podignutom u čast Kristu, Kralju vjekova. I kad u godini najvećeg našeg narodnog jubileja, u 1300-godišnjici naših prvih veza s Kristovom Crkvom, ostvarujemo ovu zamisao dižući uz velike poteškoće ovu monumentalnu građevinu Kristu Kralju, dajemo time oduška zahtjevu našeg razuma i naše vjere, koji u Kristu gledaju jedini sigurni temelj svakog zdravog ljudskog poretka i dostojnoga narodnoga života. »Jer, govori apostol, temelja drugoga ne može nitko postaviti, osim onoga, koji je postavljen, a taj je Isus Krist!« (1 Kor 3, 11) Sve drugo značilo bi graditi kule u zraku, koje slijede tim gorkija razočaranja, što su nam se pričinjavale ljepšima.
Pogledate li malo u povijest svijeta, vidjet ćete, da su obično tri svojstva, koja vladare čine velikim u očima naroda. Oni cijene njihovo znanje, njihovu dobrotu, njihovu moć. Znati, htjeti i moći, tri su uvjeta napretka za pojedinca, a jednako i za čitavu narodnu zajednicu.
Prije svega znanje. Njegovu potrebu najbolje ističe Sv. pismo: »Melior est puer pauper et sapiens rege sene et stulto, qui nescit providere in posterum! Bolji je siromašan ali mudar dječak, nego sijedi i ludi kralj, koji ne zna predvidjeti za budućnost!« (Prop 4, 14) Može li se, dakle, prevariti onaj, koji budućnost naroda i domovine osloni na Krista? Da li se je ikada našao, ili će se ikada naći, koji bi Ga nadmašio znanjem i mudrošću? Njega, u kojem je po riječima sv. Pavla »sve blago mudrosti i znanja sakriveno« (Kol 2, 3). Nitko ne pozna bolje potrebe ljudske duše, a to je najvažnije, nitko velim ne pozna bolje potrebe ljudske duše, nego Onaj, koji je stvorio čovjeka. Ta zar onaj, govori psalmist, »koji je stvorio uho neće čuti? I koji je oka načinio, zar neće vidjeti? Zar da ne pozna misli ljudske onaj, koji uči čovjeka znanju?« (Ps 93, 9)[104] Blago dakle narodu i »blago čovjeku, koga ti učiš, Gospode, i o zakonu tvojemu poučiš. Da ga tako sačuvaš od zlih dana!« (Ibid.) O da su mnogi, kojima je bila povjerena sudbina naroda i država, imali u svom djelovanju pred očima Krista i sveti zakon Njegov, ne bi se sigurno bila ispunila ona Svetoga pisma: »Smetoše se narodi i propadoše kraljevstva!« (Ps 45, 7)[105] Postulat je dakle našeg razuma i naše vjere, da svu svoju nadu položimo jedino u Krista, koji jedini znade da predvidi čitavu budućnost. A znade zato, jer nije kralj od jučer do danas, ili od danas do sutra, nego rex saeculorum, kralj vjekova!
Druga značajka pravih vladara jest dobrota. Znanje što ga posjeduju iskorišćuju do krajnjih granica za dobro svojih podložnika, jer ne samo znadu što je dobro, nego i hoće dobro svome narodu. A tko je u tome ravan Isusu Kristu, za kojega stoji pisano: »Sin čovječji nije došao da Njemu služe, nego da On služi i dade život svoj u otkup za mnoge!« (Mt 20, 28) O, kakova golema razlika u ovoj točci između Krista i mnogih zemaljskih veličina? Kakova golema razlika između Njega, koji je ljubav proglasio najvećom zapovijedi evanđeoskog zakona, i onih vlastodržaca, koji su mržnju postavili kao vrhovni princip svoga djelovanja! Mržnju na Boga i mržnju na bližnjega samo zato, jer slučajno pripada drugoj klasi ljudi, a trpi možda više nego onaj, koji se tobože bori za ravnopravnost. Kome dakle povjeriti našu narodnu budućnost? Predstavnicima ideologije mržnje, ili Kristu, čiji je zakon ljubavi? Mržnja može momentalno triumfirati nad pravdom i istinom, kao i Kain nad Abelom, ali će nositi trajno na čelu i žig Kainov, a u duši nemir, koji već na ovom svijetu stvara za čovjeka pakao. Samo ljubav je trajna velevlast, jer je njezin korijen u Bogu, u Kristu. Pa kao što se bršljan hvata čvrstoga hrasta, da se može popeti u vis i održati, tako i naš narodni organizam instinktivno osjeća, da mu nema života bez Krista, kojemu kao istinskom svome dobrome vladaru diže u znak zahvalnosti ovaj divni hram, na spomen tisućgodišnjice svoga kraljevstva.
Treća značajka velikih vladara jest moć. I u tome bez ikakove sumnje lsus Krist nosi prvenstvo pred svima, i to iz jednostavna razloga, jer je Svemogući Bog. I stoga zaslužuje, da svoju nadu stavimo samo u Njega. Svaka zemaljska moć ima dva velika nedostatka. Prvo, ona je ograničena, a drugo, ona je nestalna. Nijedno naime drvo na ovome svijetu ne raste do neba nego do stanovite granice, određene prirodnim zakonom, a onda neminovne pada. Tako i svaka ljudska moć. Ograničena je, jer je ograničen njezin nosilac, čovjek. A što je još gore, ona je potpuno nestalna. Jer onaj koji je danas na vrhu, može sutra biti zgažen kao crv, i obratno. Nije li dakle pravo imao Gospod, kad na usta Jeremije proroka ovako kori Izraelce: »Maledictus homo, qui confidit in homine et ponit carnem brachium suum et a Domino recedit cor eius! Proklet da je čovjek, koji se pouzdaje u čovjeka i koji raspoloživo tijelo uzima kao uporište, a od Gospoda odstupa srce njegovo!« Gr 17, 5) To je na neki način veleizdaja Božjeg Veličanstva, kad se nada postavlja u labave i traljave ljudske saveze umjesto u Onoga, koji je stvorio ljudsku vlast i moć, i o kojemu ovisi svaka ljudska moć i vlast. Ne moramo li kod te pomisli zavapiti s istim prorokom: »Quis non timebit te o rex gentium? Tko da Te se ne boji o kralju naroda? Nema sličnoga Tebi, Gospode: velik si Ti i veliko je ime Tvoje u snazi. Tvoja je slava: među svima mudracima naroda i u svima kraljevstvima njihovim nema sličnoga Tebi!« Gr 10, 6-7)
Tebi dakle Kriste, kralju vjekova, podižemo ovu spomen-crkvu u znak zahvalnosti za tisućgodišnjicu kraljevstva hrvatskoga i u znak zahvalnosti za tisućtristogodišnjicu, kad si nas doveo prvi put u vezu s onom nesavladivom pećinom, na kojoj si osnovao Crkvu svoju, Katoličku crkvu! Ti si nam preko svoje Crkve dao najbolju legitimaciju u današnjem metežu naroda. Ali Ti si nam i jedino jamstvo, da ne ćemo izginuti, ako se budemo držali Tebe. Dižemo Ti ovu crkvu svu od čistoga kamena s našega mora, kolijevke kraljevstva našega, da taj kamen sjeća svakoga vjernoga Hrvata na Tebe, koji si bio i ostaješ ugaoni kamen svega svijeta, a prema tome i svakoga naroda. Neka ga sjeća na opomenu, koju si dao svima onima, koji bi se drznuli napasti Tebe, ugaoni kamen svijeta: »Tko padne na ovaj kamen razbit će se, a na koga on padne, smrvit će ga!« (Mt 21, 44)
Tebi, Kralju vjekova, kome sve ima da živi, neka bude posvećena ova zavjetna crkva, a s njome čitav naš hrvatski narod!

Katolički list, 31. listopada 1940., br. 44., str. 526-527.

IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 470.–473.