Dragi hrvatski vojnici, policajci, branitelji i vatrogasci, preuzvišeni oci biskupi, dragi hodočasnici,

S velikom radošću i zahvalnošću ove godine obilježavamo srebrni jubilej Vojnog ordinarijata koji je osnovan za dušobrižništvo katoličkih vjernika, pripadnika oružnih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske.

Pozdravljam Vojnog ordinarija, kapelane i predstavnike vlasti.

I prije uspostave Vojnog ordinarijata, već 30 godina svake godine dolazite podno Marijinih nogu u ovo nacionalno svetište, zahvaliti i izmoliti nove milosti.

Lijepo je znati da imamo mamu koja nikada ne zaboravlja svoju djecu i lijepo je sresti zahvalnu djecu koja se ne srame reći „hvala“ svojoj mami. Da, ponekad smo sramežljivi u zahvaljivanju majkama jer mislimo da je ono što čine, ili su učinile, za nas njihova dužnost.

Mame su prve koje žive ono što smo čuli u Evanđelju: „Kada izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’“

Majke sve rade besplatno, od djece nikada ne traže da plate račun, ne očekuju ni “hvala”, a koliko toga čine a da to nitko ne primijeti i ne cijeni!

Takva je također i Majka Božja prema nama. Mnogo puta niti ne pomislimo da Ona bdije nad nama, nismo svjesni da nas diskretno prati i štiti.

Koliko je važna zahvalnost! Biti zahvalan znači priznati da je čak i ono što je učinjeno „iz dužnosti“, učinjeno i „iz ljubavi“.

Mama svoje dijete doji “iz dužnosti”, zatim ga pere, njeguje, odgaja, savjetuje, pomaže mu jer joj je “to dužnost”, ali nemojte mi reći da ona to ne čini i „iz ljubavi“! Mame „dužnost“ obično poistovjećuju s „ljubavlju“!

S tim osjećajima svake godine dolazite ovamo zahvaliti Majci Božjoj, reći joj da je sve ono što je učinila, čini se „iz majčinske dužnosti“, učinila prije svega iz ljubavi prema nama.

I vi svoju službu živite kao “dužnost”, ali siguran sam da mnogi od vas, ako ne i svi, činite to i “iz ljubavi”. Iz ljubavi prema domovini, iz ljubavi prema zajednici kojoj služite. Lijepo je kada se susretnu “dužnost” i “ljubav”.

Ako se dužnost nagrađuje plaćom, ljubav se, naprotiv, nagrađuje zahvalnošću jer ljubav nema cijene. Kako je važno naučiti reći “hvala”!

Postoji još jedan osjećaj koji volim vezivati uz osjećaj priznanja, uz osjećaj zahvalnosti: a to je praštanje. Sada ću vam reći zašto.

Jednog mi je dana, sasvim iznenada, što smatram velikom milošću, Gospodin dao da razumijem kako su zahvalnost i praštanje najvažniji u životu. Shvatio sam da kada dođemo pred Vječnog Oca, morat ćemo mu reći „hvala“ za sve darove koje smo primili, počevši od dara života, ali ćemo ga zamoliti i za „oproštenje“ za sva zla koja smo, svjesno ili nesvjesno, počinili.

Bilo je to 10. rujna 1982. godine, prije 40 godina. Bio sam korak do susreta s onim što je sveti Franjo, čiji ćemo liturgijski spomendan slaviti za dva dana, nazvao „sestrica smrt“.

U vašoj službi služenja domovini i vašoj braći, možda su se čak i mnogi od vas, a posebno dragi branitelji, našli korak do onih zadnjih vrata preko kojih ćemo svi jednog dana morati prijeći. Siguran sam da me razumijete.

Bio sam bogoslov i bio sam kod kuće tijekom ljetnih praznika. Cijeli dan sam pomagao ocu na njivi i malo smo se posvađali. On je želio raditi na jedan način, a ja na drugi. Navečer, bez pozdrava, pomalo ljutit na njega, otišao sam obaviti kupovinu u grad.

Sjećam se da sam bio u blizini biskupijskog svetišta posvećenog Majci Božje Providnosti i počeo sam moliti. Molio sam oproštenje za svoje grijehe i molio sam Majku Božju da mi pomogne ispraviti moje mane.

U jednom trenutku, na mene je velikom brzinom naletio automobil. Odmah sam izgubio svijest i završio sam – kako će mi kasnije reći oni koji su mi priskočili u pomoć – sa smrskanim automobilom u potoku uz rub ceste. Stigla je hitna pomoć i odvezla me u bolnicu. Došao sam k sebi dok mi je svećenik, bolnički kapelan i moj profesor, dijelio sakrament bolesničkog pomazanja.

Prvo što mi je palo na pamet bio je moj otac i, osim fizičke boli koju sam osjećao posvuda zbog brojnih prijeloma, osjećao sam i snažnu bol u duši pri pomisli da sam mogao zauvijek otići sa zemlje bez njegova oprosta. Bio sam svjestan da pred Boga ne možemo doći s osjećajima mržnje u našem srcu jer će nas Isus pitati, kao što je Vječni Otac pitao Kajina: „Gdje ti je brat tvoj? Gdje ti je otac, gdje su ti prijatelji? Pa čak i: Gdje su tvoji neprijatelji? Nisam li vam zapovjedio da sve ljubite? Nisam li vam dao primjer, moleći Oca da oprosti, čak i onima koji su me ubili?“

Jedva sam čekao da moj otac dođe, da ga ponovno vidim i zamolim za oproštenje! Moram priznati da nije bilo lako. Prošlo je dosta vremena prije nego što sam mu uspio povjeriti te osjećaje i iskreno ga zamoliti za oproštenje, za sve. Za traženje oprosta potrebna je velika snaga duha i puno poniznosti.

Drugo o čemu sam razmišljao u toj bolnoj situaciji bila je, naravno, moja majka. Shvatio sam da sam mogao iznenada zauvijek otići, a da joj nisam rekao jedno iskreno, veliko „HVALA“ za sve što je učinila za mene. Uvijek sam smatrao samo njezinom „dužnošću“ sve što je učinila za mene, a onda sam shvatio da je to, također i prije svega „ljubav“.

Zahvaljujem Bogu što mi je omogućio da ostanem živ i što mi je dao vremena da zamolim oca za oproštenje i da zahvalim svojoj mami.

Draga braćo i sestre, vaše zanimanje ponekad od vas traži da upotrijebite silu kako bi se poštovao red, obranila domovina, a posebno oni najslabiji.

To je vaša dužnost, jer zlo, nažalost, postoji i potreban je netko tko je zadužen da se poštuju pravila. Međutim, dopustite mi da vam kažem, pazite da vašu dužnost uvijek prati ljubav prema svima. Prema onima koje branite, ali i prema onima koje „morate“ uhititi. Često je, naime, kriminalac od kojeg nas morate braniti i sam bio žrtva prije nego što je postao agresor. Mnogo puta je onaj tko se ponaša kao kriminalac, i sam bio zlostavljan, trpio nasilje. To nam govore statistike i nemojte to nikada zaboraviti.

Stoga, ne zloupotrebljavajte ovlasti koje su vam dane. Kad god je to moguće, učinite sve da spriječite nered, bdijte, uvjeravajte, budite milosrdni, vodite dijalog.

Dobro znamo da je bolje spriječiti nego liječiti.

Nažalost, kako kaže F. Mauriac, čovjekovo srce je „gujino leglo“ i sa sobom nosi posljedice grijeha. Zlo se širi i čini se nezaustavljivim. Nasilje svih vrsta, počevši od verbalnog, brzo se širi i prenosi.

Ali to nije nikakva novost, nije to tipična karakteristika 21. stoljeća!

Čuli ste prvo čitanje. Isto se događalo i u vrijeme proroka Habakuka koji je, poput nas, pred nasiljem koje je vidio sa svih strana, molio Gospodina da intervenira, ali Bog nije davao odgovora.

Molio je i imao je dojam da Bog ne poduzima ništa. Poslušajte:

“Dokle ću, Jahve, zapomagati,

a da ti ne čuješ?

Vikati k tebi: “Nasilje!”

a da ti ne spasiš?

Zašto mi nepravdu iznosiš pred oči,

zašto gledaš ugnjetavanje?

Pljačka je i nasilje preda mnom.

Raspra je, razmirica bjesni!”…

Habakuk je preneražen onim što vidi: nasilje, nepravdu, ugnjetavanje, pljačke, svađe i razmirice. A Gospodin ne intervenira, ne čini ništa. Promatrač je. Kako je to moguće?

Habakuk je pokušao nešto učiniti. Bio je na terenu, učinio je što je mogao da vrati red, puno je molio za mir, ali nije mogao učiniti ništa nego konstatirati kako svi umiru, i dobri i loši!

Zašto Gospodin ne čuje?

Napokon Gospodin odgovara i što kaže Habakuku? „Gle: propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere.“

Čini nam se da nije baš tako. Vidimo da pravedni završavaju isto kao i nepravedni, vidimo da u ratu ginu nevini i oni koji su krivi, napadnuti i oni koji su agresori.

To je ono što mi vidimo, ali za Boga stvari stoje drugačije. On zna što je u srcu svakog čovjeka. On intervenira i uvjerava: Pravednik će živjeti od svoje vjere. Ali pazite, on ne kaže „pravednik će pobijediti zbog svoje vjere, nego „pravednik će živjeti“ od svoje vjere.

Čak i ako mora umrijeti, on će živjeti.

Ne pomišljajmo da će nam Gospodin pomoći pobijediti kada ga zazovemo. Prečesto „pravednici“ bivaju poraženi! Koliko puta „dobri“ gube! I sam je Isus, pravedan i nevin, bio ubijen!

Gospodin ne daje da se “pobjeđuje”, Gospodin daje “živjeti”.

Pravednik će živjeti od svoje vjere. Njegov mogući poraz je trenutačan jer će uskrsnuti, kao što je i Sin Božji uskrsnuo.

Slaba je to utjeha, mogli bismo reći. Ali je tako, to je jedino objašnjenje koje možemo dati za smrt nevinih.

Oni koji su pali u ratu, kao i oni koji su poginuli nesretnim slučajem ispunjavajući svoju dužnost, nisu „kažnjeni“ zbog svojih nedostataka. Svi ćemo, prije ili kasnije, umrijeti. Tko god umre vršeći svoju dužnost, ako je u Božjim očima pravedan, živjet će i ako je umro darujući svoj život iz ljubavi, mi ga smatramo „mučenikom“.

Svidjelo mi se ono što je nedavno na Dan hrvatskih mučenika na Udbini rekao varaždinski biskup Bože Radoš: „Kad ljudi mržnjom ugase život pravedniku, Bog ga ponovno upali i stavi na svijećnjak tako visoko da ga ljudi više ne mogu ugasiti – nego naprotiv, svijetli svima u Crkvi, u kući, u obitelji.“

I kasnije je dodao: „Nije svaki nevino ubijeni ujedno i mučenik Crkve.“

I jako je dobro objasnio razlog: „Mučeničko geslo nije ‘kako ti meni, tako i ja tebi’ –  istom mjerom, – jer bi to bila osveta – nego mole za mjeru Kristovu: ‘Kako Ti Bože, meni, da i ja činim njima.‘“

Stoga ne smijemo izjednačavati mučenika za domovinu ili iz drugog plemenitog cilja s mučenikom vjere. Samo je onaj tko umre za Krista i radi Krista, s njegovom ljubavlju u srcu, kršćanski mučenik.

Nakon ovog umetka, vraćajući se na temu dužnosti, završit ću riječima pape Franje, izrečenima u propovijedi na misnom slavlju u Havani na Kubi, na kojemu sam imao zadovoljstvo sudjelovati, 20. rujna 2015.: „Veličina jednog naroda, veličina jedne nacije, veličina jedne osobe, uvijek se temelji na služenju braći koja su u potrebi (…) Draga braćo i sestre, tko ne živi da bi služio, nije potrebno ni da živi.“

Samo onaj koji istinski služi, ispunjavajući svoju dužnost iz ljubavi, taj živi punim životom, pa čak i ako se osjeća beskorisnim, jer ne vjeruje da je učinio nešto posebno osim ispunjavanja svoje dužnosti, Gospodin će ga nagraditi i učiniti da zauvijek živi.

Primite naše iskreno „hvala“ za vaše služenje i “oprostite” ako sam zlorabio vaše strpljenje.