Bogojavljenje

Propovijed Apostolskog nuncija

Rijeka, 6. siječnja 2024.

Draga braćo i sestre,

1. Herod je bio židovski kralj i stoga je trebao čekati Mesiju.

No, čini se da nije bio osobito pobožan. Nije često odlazio u sinagogu. Zapravo, kada je čuo da se rodio židovski kralj, uznemirio se i od onih koji su znali više od njega tražio je pojašnjenje Pisma te stoga: Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Krist ima roditi.

Doznavši što se ima dogoditi kako bi se ostvario Božji plan spasenja koji su navijestili proroci, usprotivio mu se. Bojao se gubitka svojeg položaja. Nije ga brinulo ako se ne ispune Sveta pisma, ono što je njega zanimalo bilo je kako zadržati vlast.

Tako i danas često nastaju problemi: kada moćnici, umjesto da služe narodu, žele njime vladati. Upravo stoga, kako piše Izaija – a čuli smo to u prvom čitanju – zemlju, evo, tmina pokriva, i mrklina narode.

I danas je tako, moglo bi se reći! Međutim, sam prorok nije pesimist. Obraća se Svetom Gradu govoreći: Ustani, zasini, jer svjetlost tvoja dolazi, nad tobom blista Slava Jahvina. (…) A tebe obasjava Jahve, i Slava se njegova javlja nad tobom. Kada je tama najgušća, prorok naviješta svjetlo. Poziva na nadu. Postoji svijetla točka u koju treba gledati dok tama prekriva zemlju. To je Grad našega Boga. To je mjesto koje je Bog izabrao da iskaže svoju moć, različitu od one ljudske, jer to je „moć služenja“. U Betlehemu je rođen kralj, ali vladat će u Jeruzalemu, tamo će se očitovati njegova slava kada će se popeti na prijestolje križa, dajući život za svoju braću. Gospodin koji dolazi neće više iskorištavati svoj narod, on će se žrtvovati za njega.

Prvo razmišljanje: koliko li smo puta i mi, u našemu malom svijetu, u opasnosti da se suprotstavimo Božjem planu ako se sukobljava s našim materijalnim interesima, s našim sigurnostima! Koliko puta naše potrebe, ili naši hirovi, uvjetuju naš odnos s Bogom i braćom! Koliko nam teško pada promjena naših planova! Svaki dan to doživljavamo. Vladati služeći znači misliti da su potrebe drugih jednako vrijedne kao i moje, da su važne kao i moje, da su hitne kao i moje. U dubini našeg srca uvijek postoji djelić Heroda. To su naše navezanosti: na naše vrijeme, naš posao, naše stvari, naše planove, našu moć i slično, koje nas čine sličnima njemu.

2. Ni mudraci nisu poznavali Pisama, ali su slijedili zvijezdu. Pomno su proučavali znakove na nebu. Osluškivali su prirodu. Priroda nas vodi k Bogu.

Božji zakon je sadržan u Svetom pismu, njegovo je objašnjenje Herod tražio od glavara svećeničkih i pismoznanaca naroda, ali to nije dovoljno. Božji je zakon zapisan i u prirodi. Poganskim je mudracima priroda bila dovoljna da se približe Bogu. Skandalozno! Kako je to moguće? Zar mi ne slijedimo Boga koji se objavio? Nismo li upravo proslavili Božić i danas slavimo Bogojavljenje, razmišljajući o tome da je sam Bog došao k nama ususret? Da, objava je temeljna za našu vjeru. Ali nije li Isus objavio da će posljednji biti prvi, a prvi posljednji? (Mt 20,16). Nije li rekao: Carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje? (Mt 21,31). Zašto? Kako objašnjavamo da mi koji smo prihvatili objavu, vidimo da nas pretekoše pogani pa čak i grešnici? Nije dovoljna etiketa, vanjska pripadnost: potrebno je srce. Zapravo, čovjek gleda vanjštinu, a Gospodin gleda što je u srcu (usp. 1 Sam 16,7).

Što je sveti Pavao rekao u poslanici Efežanima koja nam je bila naviještena? Narodi su pozvani, u Kristu Isusu, dijeliti istu baštinu, tvoriti isto tijelo i biti dionici istog obećanja po Evanđelju. Zakon bi bio više nego dovoljan za život u zajedništvu s Bogom, ali ako ga ne prihvatimo srcem, odnosno ako se Evanđelje ne živi u praksi, beskoristan je. Po Evanđelju sudjelujemo u božanskom životu. Korijen farizejstva leži upravo u tome što ljudi imaju savršeni Zakon, a ne znaju mu dokučiti duh! To znači, ne dopustiti mu da preobrazi naša srca. Oni koji slijede glas svoje savjesti, ako je ispravna, mogu stići do Boga prije onih koji poznaju Zakon i ne provode ga u djelo. ​

Čak su se i mudraci izgubili! Da, i oni, nije dovoljno ni slijediti znakove prirode. Činilo se logičnim, prirodnim, tražiti Kralja, Spasitelja, u palači. Zbog toga su se, po logici zdravog razuma, uputili u Jeruzalem, u prijestolnicu. Ali Božja logika, Božji putovi nisu poput naših puteva. Umjesto palače u Jeruzalemu, Bog je izabrao štalicu u Betlehemu. Da se poslužimo izrazom koji je drag papi Franji, mogli bismo reći da je umjesto središta odabrao periferiju.

Nelogičan izbor, protiv struje, koji remeti i sam prirodni poredak. Da bismo pronašli Boga Isusa Krista, priroda nije dovoljna, potrebna je vjera. Mudraci se moraju obratiti onome koji poznaje Pisma, onome koji poznaje Objavu, tek tada kreću u Betlehem. I gle, ponovno se pojavila zvijezda koja ih je vodila i, vidjevši je, osjetili su „veliku radost“. Vjera nije protiv prirode. Zvijezda se ponovno pojavljuje. Vjera prosvjetljuje razum, pomaže nam čitati i tumačiti ono što već imamo u sebi, ono što je dio naše prirode, ono što je Bog stavio u srce svakog muškarca i žene na ovoj zemlji: želju za Bogom.

I tako dolazimo do drugog razmišljanja. Moramo slušati nutarnji glas, glas savjesti, nastojeći ga prosvijetliti svjetlom vjere. Samo nam vjera pomaže da točno protumačimo znakove vremena. Velika radost, punina radosti koju je Isus obećao, posljedica je ove ravnoteže između vjere i razuma, između srca i uma, između obdržavanja pisanog zakona i ljubavi prema bližnjemu.

3. Prije nekoliko godina, dok sam još bio nuncij u Iraku i Jordanu, bio sam na hodočašću u Svetoj zemlji s grupom župljana koji su došli iz moje biskupije. Bili smo tamo nekoliko dana prije Bogojavljenja.

Hodočašće je uključivalo i uspon na brdo Sinaj gdje je Mojsije primio ploče Zakona. Nikada nisam bio na Sinaju. To je posebno mjesto susreta Boga s čovječanstvom. Mjesto na kojem je Bog rekao Mojsiju što treba učiniti kako bi ispravno slijedio svoju savjest. Prije polaska, vodič nam je objasnio da zapovijedi nisu zabrane ili ograničenja naše slobode, već su putokazi koji pokazuju put do Boga. One su tu za našu slobodu. One su poput zvijezde koja mora voditi naš put.

Dok smo se penjali na brdo Sinaj, imao sam problema s disanjem i morao sam stati. Kako ne bih spriječio grupu da stigne na odredište (mora se ići po danu da se izbjegne opasnost), rekao sam im da nastave, a ja ću pokušati kod beduina unajmiti devu i pridružiti im se. Nikada nisam jahao devu i nisam mislio da su tako visoke! Činilo mi se da deva namjerno hoda uz rub ceste, ljuljajući se lijevo-desno čak i na najstrmijim mjestima. Umjesto da mi to pomogne, osjećao sam se još gore i toliko mi se zavrtjelo u glavi da nisam mogao nastaviti. Sišao sam s deve i sjeo uz rub ceste, čekajući da mi slabost prođe.

U međuvremenu se grupa udaljila i kada mi je bilo bolje, bilo je prekasno da ih sustignem. I tako, u pratnji beduina koji mi je iznajmio devu, odlučio sam se vratiti u bazu gdje nas je čekao autobus. Kada mi se snaga potpuno povratila, počeo sam čavrljati s beduinom. Razgovarali smo o politici (bilo je to vrijeme tzv. arapskog proljeća u Egiptu, svi su postali stručnjaci za politiku kao kada za vrijeme Svjetskog prvenstva svi postanu eksperti za nogomet ili za viruse u vrijeme pandemije!).

Zatim smo prešli na više filozofske teme poput ljudske slobode, što znači biti slobodan. Naposljetku smo došli i do religije. Ne bih očekivao da ću u pustinji sresti tako obrazovanu i informiranu osobu. Na kraju puta smo već bili prijatelji i on me je pozvao u svoju kuću, odnosno u svoj šator, dok sam čekao da se grupa vrati. Ponudio me je čajem koji sam pio ležeći, poput njih, na podu, u pomalo neudobnom položaju, zajedno s dvojicom-trojicom njegovih prijatelja koje je pozvao da upoznaju uvaženog gosta (tada je već znao da sam veleposlanik Vatikana).

Bio sam dirnut gostoljubivošću, duhovnošću i otvorenošću ovog beduina. Na odlasku, kada smo se pozdravljali, osjetio sam veliku radost u srcu, bio sam jako sretan i ovako sam razmišljao: Gospodin mi nije dopustio da se popnem na brdo gdje je dao Zakon svojem narodu, kako bi mi rekao da je temeljni zakon ljubav prema bližnjemu.

Tu ga nalazimo i danas. Bio sam siguran u to, radost koju sam osjećao bila je posljedica ljubavi prema bratu, toga što sam bio beduin s beduinima, kako bi rekao sveti Pavao. Ljubiti bližnjega kao samoga sebe zahtjevan je zakon koji nije zapisan na kamenim pločama, već u srcu: Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! (Gal 5,14).

Ta ljubav je zvijezda koja nam obasjava put, zapravo, Tko veli da je u svjetlosti, a mrzi brata svojega, u tami je sve do sada. Tko ljubi brata svojega, u svjetlosti ostaje i sablazni u njemu nema. A tko mrzi brata svojega, u tami je, u tami hodi i ne zna kamo ide jer mu tama zaslijepi oči (1 Iv 2,9-11). Moramo dopustiti da nas vodi ljubav. Ljubav je ta koja nas vodi Kristu. Odvela nas je u Betlehem kada smo Ga prvi put susreli, odvela nas je u Galileju kada smo Ga željeli bolje upoznati tijekom odrastanja i sada nas vodi u Jeruzalem, ako mu ostanemo vjerni, gdje nas On primjerom uči da vladati znači služiti.

Ljubiti Krista u našem bratu ne samo da grije i raduje srce, nego i prosvjetljuje naš um jer Onima koji me ljube očitovati ću se: Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati (Iv 14,21).

To je naše Bogojavljenje.