Propovijed nuncija Lingue u povodu 50. obljetnice Kursilja u Hrvatskoj
Foto: Arhivska fotografija/ Požeška biskupija // Apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj Giorgio Lingua
Samobor (IKA)
Propovijed apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj mons. Giorgia Lingue koju je uputio na misi u povodu obilježavanja 50. obljetnice Kursilja u Hrvatskoj u nedjelju, 29. rujna u Kući susreta Tabor u Samoboru, prenosimo u cijelosti.
Draga braćo i sestre u Kristu,
Zahvaljujem vam na pozivu koji ste mi uputili da s vama proslavim 50 godina prisutnosti Kursilja u Hrvatskoj. Ovaj mi je poziv pružio priliku da se bolje upoznam s onime što živite, kao i s razlozima vaše vjernosti ovom iskustvu kršćanskog života.
Puno sam puta čuo za Kursiljo, upoznao sam neke osobe, neki od vas su došli i u Nuncijaturu upoznati me s onime što radite ovdje u Hrvatskoj, ali nikada nisam imao priliku dublje proniknuti u vašu “karizmu“, u ovaj novi cvijet koji je procvao na stoljetnom stablu Crkve.
Crkve koja je u drugoj polovini prošlog stoljeća doživjela novo proljeće, kada je, možemo to tako, reći, Duh Sveti bio snažan protagonist i puhao je kako bi laici pronašli novo mjesto, novu istaknutu ulogu u životu Crkve, ali posebno tijekom i nakon velikog događaja Drugoga vatikanskog koncila.
Laici su prije Koncila, uz neke iznimke, bili pomalo na marginama Crkve, općenito su bili objekti evangelizacije, a ne toliko aktivni subjekti. Koncil je doveo do ponovnog otkrivanja sudjelovanja laika u poslanju Crkve (osobito Dekretom Apostolica Actuositatem).
Dakako, Duh Sveti nikada nije bio odsutan, nikada nije napustio Crkvu. U svakom stoljeću, na svim geografskim širinama, uvijek je poticao pojedince i zajednice, osobe i duhovne struje s jedinim ciljem, da Crkvu vrati ponovnom otkrivanju Evanđelja.
Zapravo, Duh Sveti je u svakom razdoblju povijesti slao proroke. Sjetite se samo velikih vjerskih redova i kongregacija koje svi poznajemo.
Ali laici nisu uvijek imali aktivnu ulogu kao ovih posljednjih godina.
Poput vašeg utemeljitelja Eduarda Bonnina, koji je bio ispred vremena, laici danas sve više sudjeluju u proročkoj dimenziji Crkve.
Međutim, tamo gdje su proroci, gdje puše Duh Sveti, nije uvijek sve odmah onako kako treba biti. Duh često potiče stvarnosti koje se ne mogu odmah „uokviriti“ u sustav, odnosno u već postojeće strukture Crkve. Duh nadahnjuje nešto novo koje nije uvijek odmah shvaćeno. Ali to nije nikakva novost.
1. Pomislite da se to već dogodilo čak i u Mojsijevo vrijeme. Čuli smo to u prvom čitanju.
Medad i Eldad su prorokovali, ali bez poštivanja pravila, bez poštivanja unaprijed utvrđenih kanona!
Trebali su ići u šator, mjesto Božje prisutnosti, koje se također naziva šator “Tabernakul“, u kojem se nalazio Kovčeg saveza. To je bilo mjesto gdje se obraćalo Gospodinu i prorokovalo (Izl 33,7-11). Šator tabernakula (ili Šator sastanka) bio je “putujući“ hram koji je pratio hod naroda kroz pustinju, to je bilo mjesto namijenjeno bogoslužju.
Svi oni koje je Gospodin pozvao u pomoć Mojsiju, dijeleći s njime težinu odgovornosti u vođenju naroda u vrlo teškom trenutku, kao što je bio prolazak kroz pustinju i za kojeg se činilo da nema kraja, morali su otići u šator prorokovati.
Međutim, Medad i Eldad, ne znamo iz kojeg razloga (Duh uvijek nadilazi našu sposobnost razumijevanja), umjesto da sa svim ostalim prorocima odu u šator, ostali su u taboru, odnosno ostali su kod kuće i počeli su prorokovati i od kuće.
I što se događa? Jedan se mladić sablaznio i, citiram, otrča upozoriti Mojsija: ‘Eldad i Medad upravo prorokuju u taboru!’
Upleo se Jošua, koji je od mladosti bio u službi Mojsijevoj: ‘Mojsije, gospodaru moj, zaustavi ih!’
A kako Mojsije reagira? Kaže: Hoćeš li ti biti ljubomoran umjesto mene? Kad bi samo sav puk Gospodov postao puk proroka na koji bi Gospod stavio duh svoj!
Kao da kaže: bojiš li se da će mi ukrasti kruh? Da će mi uzeti posao? Da ću ostati bez posla? Neka prorokuju! Oh! kad bi svi bili proroci! Pusti ih da govore o Bogu i u ime Božje – jer to je prorok – ne samo kada su u hramu, nego i kod kuće! I na tržnici! I u uredu! I na ulici! Potrebni su nam proroci, uvijek, posvuda! O, kada bismo barem svi bili proroci!
Mojsije je znao da je Bog pozvao proroka da govori u Njegovo ime, da svjedoči za Njega, gdjegod se nalazio. O Bogu ne treba govoriti samo u hramu!
Prorok nije samo služitelj bogoslužja, već je to svatko tko sluša Božju Riječ i provodi je u djelo.
2. Gospodnje su zapovijedi prave, vesele srce, ponavljali smo kao pripjev u psalmu.
Tko prihvaća Riječ Božju i živi je, ima srce puno radosti. To je radost koja se ne može zadržati, koju želimo prenijeti drugima: u hramu kao i kod kuće. Ako se živi Božja Riječ, doživljava se zarazna radost. Radost je obilježje proroka. Kada nam nedostaje radosti, to je najčešće stoga što Riječ nije preobrazila naše srce.
Tko bez radosti naviješta evanđelje, ne prorokuje, ne privlači, već naprotiv udaljava. Zašto? Jer ponavlja napamet naučenu lekciju pri čemu Riječ nije postala tijelo njegovoga tijela, niti krv njegove krvi! Zapravo, Riječ tijelom postaje, i u nama, kada je provodimo u djelo. Tada navještaj postaje proročanski. Kaže se da ima pomazanje Duha.
To nas potiče na razmišljanje, osobito nas kojima je povjerena služba evangelizacije. Ali, naravno, vrijedi za sve. Ne samo za nas svećenike.
Vrijedi i za proroke koji žive kod kuće, poput Medada i Eldada, za roditelje koji prenose vjeru svojoj djeci, za katehete koji im pomažu rasti u spoznaji Boga, za odgajatelje koji ih poučavaju: ako prenose svoja učenja bez radosti, odmah je jasno da u njima nedostaje dah Duha. I naposljetku gube vjerodostojnost.
3. Jeste li obratili pozornost na evanđelje?
I tamo susrećemo nekoga tko čini proročka djela, pa i čuda, ali bez “ovlaštenja“, na nezakonit način!
Ivan, poput djeteta iz prvog čitanja, brzo Isusu ukazuje na to: Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama…
On nije jedan od nas. Ne može činiti čuda. Ne može se ponašati poput proroka!
A kako Isus reagira? Baš kao i Mojsije: Ne branite mu! Jer nema nikoga tko bi činio čudo u moje ime i olako mogao govoriti zlo o meni: tko nije protiv nas, taj je za nas.
Kako je lijepa ova otvorenost! Duh Sveti nije ničije isključivo vlasništvo, čak ni Crkve!
Čak i oni koji ne vjeruju u Isusa, oni koji ga ne slijede ili ga ne poznaju, mogu biti proroci ako slijede svoju ispravnu savjest jer ispravna savjest ukazuje na naravni zakon koji je Bog stavio u srce svakoga muškarca i svake žene. Tako, ni ne znajući, živimo Riječ Božju.
„Tko nije protiv nas, taj je za nas!” Iznenađujuća rečenica. Očigledno pretjerano “inkluzivna“ izjava.
Ipak, sve dobro koje se čini u svijetu, bilo da ga čine kršćani ili nekršćani, je Isusova Riječ koja postaje život, koja postaje tijelo. Dobro nam je poznata stranica o posljednjem sudu, kada će Isus reći: Dođite, blagoslovljeni Oca mojega… Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni (Mt 25,35-36).
Kad smo to učinili, ako te ni ne poznajemo?, pitat će pravednici. A Isus će odgovoriti: Svaki put kad ste to učinili jednomu od ove moje najmanje braće, meni ste učinili (Mt 25,40). Iako me niste poznavali.
Nema potrebe da formalno budemo njegovi učenici kako bismo pripadali Kristu, kako bismo živjeli Njegovu Riječ, kako bismo bili s njime, jer: Tko nije protiv nas, za nas je!
Ali čemu onda biti kršćani, čemu se krstiti, čemu primati sakramente, čemu kateheza, čemu Isusova smrt na križu i njegovo uskrsnuće?
Nema potrebe da vam govorim o tome.
Sigurno ste iskusili razliku između toga kada ste s Isusom kao prijatelji i kada ga ne poznajete (ili da ga poznajete samo jer ste čuli za njega).
Doživjeli ste radost kada ste osjetili da vam je Isus zapalio srce vatrom svoje ljubavi.
I tu dolazimo do središta vašeg iskustva. Eduardo Bonnin je govorio da Kursiljo ne ide za time da stvara kršćane: kršćanima se postaje po krštenju.
Ipak, dobro vam je poznata razlika između primanja krštenja i življenja po njemu.
Kršćani smo po daru, po milosti, svakako, ali, u isto vrijeme, kršćanima se postaje. Za to je potrebna metoda, kako bi se poprimila misao Kristova (1 Kor 2,16).
Ako je krštenje dar, Kursiljo poučava kako otvoriti primljeni paket. Kao što biva kod otvaranja poklona, prvo bivamo zadivljeni njegovom ljepotom, osjećamo zahvalnost prema onome koji nam ga je poklonio. To je iskustvo Božje ljubavi. No nije dovoljno, potrebno je pročitati upute kako bismo shvatili kako se koristiti tim primljenim darom, u protivnom ga stavljamo na policu i samo skuplja prašinu.
Međutim, krštenjem dobivamo prekrasnu igru, ta igra je sveti život, isplati se igrati s prijateljima. Malo po malo radost raste s ostvarenom pobjedom, kada otkrijemo da su svaka prepreka, naši križevi, samo zahtjevniji ispit, nakon čega se noć pretvara u svjetlo, smrt u uskrsnuće, svaki pad u priliku za novi skok.
Tada osjećamo dužnost navijestiti ono što smo primili i govoriti o čudima koja smo doživjeli. Vičemo od radosti i hrabrimo jedni druge da idemo naprijed, uzajamno se potičući, natječući se u međusobnom poštivanju (Rim 12,10). Ovo ohrabrenje je poziv: ultreya, „naprijed!“. Omogućuje nam da počnemo iznova i da se nastavimo igrati.
Doživljavamo da je biti kršćanin „jednostavno, konkretno i moguće; pri čemu pod ‘jednostavno’ ne mislimo na ‘lako’, ‘konkretno’ ne znači trenutno, a ‘moguće’ ne znači ‘besplatno’”, kako je volio ponavljati Eduardo Bonnin. Stoga je važno držati se za ruke, hodati zajedno, podržavati jedni druge i ne klonuti duhom u najtežim trenucima.
Najiskrenije vam čestitam prvih 50 godina. Neka Gospodin blagoslovi vaš put i neka se nebeska Majka nasmije kada vas vidi kako se igrate, u jednostavnosti i ljubavi.