Katedrala, 5. travnja 2020.

Poštovana i draga braćo i sestre!

Nevolje koje ovih dana proživljavamo usmjerile su naše oči i svu pozornost na koronavirus, njegove opasnosti i posljedice u iščekivanju da sadašnje muke što prije završe te nastavimo s redovitim životom. Smatram osobito važnim da u Svetom tjednu, koji započinje današnjom nedjeljom Muke Gospodnje ili Cvjetnicom poslušamo poziv pisca Poslanice Hebrejima: „Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu“ (Heb 11,2). U njem se, naime, razotkriva sva težina našeg postojanja, označena najrazličitijim nevoljama i konačno smrću,  te smisao koji se postiže hodeći s Isusom tamnom stranom našega života. Profil Isusova lika na svoj način nam predstavlja Izaija prorok u današnjem prvom čitanju po zagonetnom „Sluzi Gospodnjem“.  Porok autobiografski tvrdi za sebe da je on čovjek Riječi, kojemu je Bog dao jezik da krijepi umorne, uho otvoreno da njega čuje, te u životu oblikovanu u skladu s njome nije uzmaknuo niti pod cijenu progona i prijetnje smrću. Trpljenje je sudbina „Sluge Gospodnjeg“! Premda izvanredno mudar nositelj Riječi, udaran je po leđima kao luda, okružen je agresivnim prezirom, pljuvanjem u lice i čupanjem brade. On svjesno ide ususret tim posljedicama svoga proročkog služenja jer u njemu trpljenje postiže novo vrednovanje: ono nije više znak odbačenosti nego izabranosti od Boga.

Upravo na taj način sveti Pavao u drugom današnjem čitanju, pišući Filipljanima prikazuje Isusovu muku i smrt kao proces njegova uzdignuća, od poniženja k uzvišenju, štoviše – k preuzvišenju. Trpljenje i smrt događaj su poništenja, „stanje Sluge“, Boga sakritoga, ali istovremeno u otajstvenim dubinama tog događaja ostvaruje se pozitivno: uskrsnuće, proslava, puni trijumf, posvemašnje spasenje,  postiže se božansko „ime“. Iz ljudske tame, preuzete i posvema preobražene od Krista, uključujući konačno i smrt, prelazi se u svjetlo oslobođenja, u novog čovjeka i novo stvorenje. To je trpljenje poroda u kojem se rađa novi čovjek na svijet (Iv 16,21), to je zrno pšenično palo da bi urodilo punim klasjem (Iv 12,24), to je znak podignut u pustinji, izvor vječnog života (Iv 3,14-15): „kad budem uzdignut sa zemlje sve ću privući k sebi“ (Iv 12,32). Tako kršćanin u svom raspetom Otkupitelju otkriva otajstvenu plodnost boli i smrti. Stoga je sv. Pavao uvjeravao vjernike u Maloj Aziji „da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje“ (Dj 14,22). Sve nam to na svoj paradoksalno jednostavan a upečatljiv način predstavlja sv. Matej u svom evanđeoskom izvještaju o Isusovoj muci i smrti, koji smo upravo čuli.

Pogledom na Raspetoga, prepoznajemo da naše sadašnje trpljenje od koronavirusa, potresa i drugih nevolja nije znak da nas je Bog odbacio,  nego znak izabranosti, sjedinjenja s umrlim na križu, da bismo s njime bili uzdignuti u proslavu kojoj po njegovu naumu pripadamo. Činjenica da Bog nije pobjegao od našeg trpljenja, nego ga preuzeo u Isusu Kristu, utjeha je i nada za sva naša trpljenja i naše umiranje. Nedjelja Cvjetnica i cijeli Sveti tjedan pozivaju svakog kršćanina, kako nas potiče II. vatikanski sabor „da, slijedeći Krista, počelo života, postanu po radostima i žrtvama svoga zvanja, po svojoj vjernoj ljubavi, svjedoci onog misterija ljubavi što ga je Gospodin svojom smrću i uskrsnućem objavio svijetu“ (GS 52). Neka se to ostvari i u životu svakog do nas. Amen.

Antun Škvorčević
požeški biskup