Propovijed zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića na 272. zavjetnom hodočašću grada Zagreba

Dragi Zagrepčani, dragi hodočasnici, dragi mladi;
draga braćo i sestre u Gospodinu!

1. Marijino duhovno majčinstvo

«Ženo! Evo ti sina!» (Iv 19,26). Tim je riječima umirući Otkupitelj s križa povjerio Blaženoj Djevici Mariji, u osobi ljubljenog učenika, sve sinove i kćeri Crkve. Ovo je drugi put da se Majka Božja pojavljuje u Ivanovom evanđelju. Prvi put je susrećemo u Kani Galilejskoj na početku Isusovog javnog djelovanja i sada na kraju njegova djelovanja pod križem na Kalvariji.
U Kani Galilejskoj Isus joj upućuje zbunjujuće riječi: «Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!» (Iv 2,4). Te riječi trebaju biti shvaćene u smislu Isusovog osamostaljenja. Počinje novo razdoblje Isusova života koje poznajemo pod pojmom javno djelovanje. Isus kaže svojoj Majci, nemoj sada intervenirati. On, Sin Božji treba djelovati u potpunoj slobodi podvrgavajući se jedino Očevoj volji, bez ičijeg miješanja sa strane, pa niti onoga svoje Majke. Ta Isusova odluka završava u trenutku kada je došao njegov čas na križu. Pod križem je došao i Marijin čas. Od Isusovog časa na križu uspostavlja se novi dublji odnos između Isusa i njegove Majke. Odsada se njezino majčinstvo proteže na sve one za koje Marijin Sin na križu daje život. To je Marijino duhovno majčinstvo. Blažena Djevica Marija, Majka i Žena je usko povezana s Spasiteljem u djelu otkupljenja. To je žena o kojoj govore knjige: Postanka (Post 3,15) i Otkrivenja (Otk 12).

2. U Godini krunice

Dragi hodočasnici, nalazimo se u Godini krunice koju je Sveti Otac proglasio u listopada prošle godine na početku 25. obljetnice svoje papinske službe. I mi smo na ovaj put, u naše drago marijansko svetište Mariju Bistricu, pošli s krunicom u rukama moleći Krunicu Djevice Marije. O toj molitvi je Ivan Pavao II. posvjedočio: «Krunica je moja najdraža molitva. Divna je to molitva! Divna u svojoj jednostavnosti i u svojoj dubini». (Krunica Djevice Marije, 3).

Na početku nove pastoralne godine sinodski hod naše Zagrebačke Crkve povjeravamo molitvi krunice, koju mole toliki molitelji u našoj Nadbiskupiji. Molimo, draga braćo i sestre, krunicu u našim obiteljima i za naše obitelji. «Moliti krunicu za djecu, a još više s djecom, odgajajući ih od najranije dobi za tu svakodnevnu obiteljsku #!molitvenu stanku#! – sigurno nije rješenje svih problema, ali je duhovna pomoć koju se ne smije podcijeniti» (KDM, 42), poručuje roditeljima Ivan Pavao II. Dragi mladi, ne zaboravite riječi Svetog Oca o krunici. On kaže: «Već od mojih mladenačkih dana ta je molitva imala važno mjesto u mojemu duhovnom životu» (KDM, 3).

Krunica je po svojoj naravi molitva za mir jer razmatra Krista, Kneza mira. Ona je i molitva mira po plodovima ljubavi koje donosi. Molimo krunicu za mir u našoj Domovini. Molimo da po Mariji, koju rado nazivamo Kraljicom Hrvata, naše hrvatsko društvo postane bolje, pravednije, primjerenije Božjem naumu. Papa Lav XIII. je krunicu označio kao djelotvorno duhovno sredstvo protiv društvenih zala.

Konačno, usmjeravajući naš pogled na Krista, u moljenju krunice, ona nas također čini graditeljima mira u svijetu. U skladu s Kristovim pozivom da valja moliti i nikada ne sustati, molimo krunicu za mir u svijetu. I ponovno dozivamo u pamet Papine riječi: «Teški izazovi s kojima se svijet suočava na ovom početku novog tisućljeća navode nas na pomisao da samo zahvat odozgor, koji je sposoban voditi srca onih koji žive u ratnom okruženju i onih u čijim je rukama sudbina naroda, može pružiti nadu u svjetliju budućnost» (KDM, 40).

U ovoj Godini krunice i u jubilarnoj godini Pontifikata molimo krunicu za Petrovog nasljednika u Rimu, Papu Ivana Pavla II. koji je svoju papinsku službu stavio pod posebnu zaštitu Presvete Bogorodice. Povežimo se u molitvi sa Svetim Ocem koji nam je po povratku s trećeg apostolskog puta našoj domovini obećao da će Hrvatska uvijek imati povlašteno mjesto u njegovoj ljubavi i molitvi.

«Premda po svojem obliku marijanska, krunica je sva usredotočena na Krista. U jednostavnosti svojih sastavnih dijelova ona sadrži dubinu cjelokupne evanđeoske poruke, tvoreći gotovo njezin sažetak. (…) Može se reći da je krunica, u određenom smislu, molitva-komentar posljednje glave konstitucije Lumen gentium Drugog vatikanskog koncila, koja govori o čudesnoj prisutnosti Majke Božje u otajstvu Krista i Crkve» (KDM, 1. 2). Istodobno moleći desetice krunice naše srce obuhvaća sve događaje od kojih je satkan život pojedinaca, obitelji, naroda, Crkve i čovječanstva.

Radost koja proizlazi iz našega razmatranja o Mariji je poput zore koja svojom svjetlošću najavljuje sunčev sjaj, Krista Gospodina. Pogled upravljen k Mariji ne zaustavlja se na njoj, ona nas usmjerava dalje, k Sinu kojega je rodila. U utrobi Djevice Marije utjelovio se vječni Očev Sin i zauvijek ušao u ljudsku povijest. Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek je sveopći i uzvišeni Spasitelj i Otkupitelj čovjeka i svijeta.

U Mariji razmatramo njezina sina Isusa, a sa svetim Pavlom priznajemo da je Isus Krist Gospodin. U njegovoj živoj, konkretnoj i jedinstvenoj osobi, neusporedivoj s bilo kim i bilo čim, središte je i srce naše kršćanske vjere.

3. Nadbiskupijski sinodski hod

Jedinstvena i veličanstvena ispovijest vjere najdublji je smisao nadbiskupijskog sinodskog hoda Crkve Božje zagrebačke. Prošle godine u rujnu, na početku pastoralne godine, s hodočašćem grada Zagreba i hodočašćem mladih u Mariju Bistricu započelo je pripremno razdoblje Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Danas, nakon godinu dana pripremnoga razdoblja, prigoda je okrenuti se unatrag i promotriti put koji smo prošli.

Molitva je duša svakoga crkvenog pothvata, a osobito tako značajnoga događaja kao što je nadbiskupijska sinoda. Stoga je molitva svih članova naše mjesne Crkve od presudne važnosti. I ovom prigodom i nadalje rado potičem i pozivam sve vjernike naše Nadbiskupije na molitvu za Sinodu kako bi ona bila «djelatan odgovor na očekivanja ljudi» (iz Molitve za Sinodu).

U vidu pripreme za Sinodu mi, biskupi Zagrebačke nadbiskupije, objavili smo u korizmi ove godine pastirsko pismo o Drugoj sinodi Zagrebačke nadbiskupije pod naslovom «Hodimo u novosti života». Te riječi iz Poslanice svetoga Pavla Rimljanima ujedno su i geslo pripremnoga razdoblja Sinode. Želimo da naša Sinoda bude doista odraz zajedničkoga hoda u novosti života. Za ovogodišnje vazmene nedjelje bila je objavljena posebna liturgijska građa o otajstvu Crkve, jer želimo još bolje upoznati Crkvu i sve više postati Crkva Isusa Krista.

Još se uvijek odvija nadbiskupijsko savjetovanje važan proces u pripremnom razdoblju, s ciljem sakupljanja prijedloga, poticaja, pitanja i tema, kojima bi se trebala baviti buduća Sinoda. U proces nadbiskupijskog savjetovanja uključeni su svi članovi naroda Božjega naše Zagrebačke Crkve: svećenici, redovnici i redovnice, profesori naših visokih crkvenih učilišta, kao i brojni laici, među njima osobito vjeroučitelji, članovi župnih pastoralnih i ekonomskih vijeća, zatim članovi vjerničkih društava i crkvenih pokreta, a i svaki vjernik je pozvan da se svojim prijedlozima aktivno uključi u pripremu Sinode. Kako bi se proces pripreme Sinode mogao prikladno odvijati, ustrojena su i prva tijela Sinode: Pripremno povjerenstvo s Poslovnim odborom te Tajništvo za pripremu Sinode.

Željeli bismo do kraja ove građanske godine zaključiti nadbiskupijsko savjetovanje, kako bi mogli pristupiti obradi sakupljenih prijedloga i njihovom uobličavanju u radne materijale koji će se obrađivati i raspravljati u različitim skupinama naše Nadbiskupije. Na temelju rezultata tih rasprava načinit će se konačni radni materijal za samu Sinodu koja će na više zasjedanja, uz sudjelovanje predstavnika svih članova Božjeg naroda naše Nadbiskupije, raspravljati o crkvenom životu naše nadbiskupijske Crkve te donijeti prijedloge i smjernice za novo razdoblje i nove izazove u kojima živimo i djelujemo kao Crkva.

4. Crkva postoji da bi evangelizirala

Crkva je zajednica onih koji vjeruju u Isusa Krista, koji ga ispovijedaju kao «pravog Boga i pravog čovjeka», jedinog, sveopćeg i uzvišenog Spasitelja ljudi i svijeta, rođenog, umrlog i uskrsnulog, prisutnog i djelotvornog u povijesti, onoga koji će na kraju vremena doći suditi žive i mrtve.

Danas na blagdan Uzvišenja svetoga križa obnovimo svoju vjeru u Krista Kralja koji je za nas na križu bio uzdignut. Obnavljajmo je svakoga dana. «Jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen» (Rim 10,9). A u vjeri ispovijedati Isusa Krista znači, po besplatnoj ljubavi Božjoj, biti uključen u posve osobni odnos s Gospodinom Isusom. Odnos koji mijenja život i otvara mogućnost novog, neodoljivo privlačnog iskustva.

U Kristu nam je darovana objava «slike» Božje: «Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani» (Iv 1, 18). Ujedno nam se u Kristu u svoj punini istine razotkriva i «slika» čovjeka, kao što piše Koncil u svom čuvenom tekstu: «Krist, novi Adam, objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva i čovjeka njemu samome te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva… Utjelovljenjem se naime Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom» (GS, 22).

Upravo u svjetlu ispovijedanja vjere u Isusa Krista zaustavlja se naš sinodski pastoralni hod promatrajući Crkvu u njezinoj najdubljoj biti, njezinom životu i poslanju. Vjera u Isusa Krista rađa, podržava i unapređuje evangelizaciju Crkve i svakog kršćanina. U naumu Boga Stvoritelja i sveopćeg Oca radosna vijest upućena je svima. Evanđelje Isusa Krista mora biti naviješteno i posvjedočeno cijelom svijetu. A vjera, kao čovjekov odgovor Evanđelju, dar je – najljepši dar – i dobro – najdragocjenije dobro – darovano Crkvi i vjerniku kako bi mogli postati darom i nositeljima dobra za sve ljude, bez razlike. Stoga je smisao života, štoviše smisao postojanja Crkve i kršćana u povijesti, isključivo u naviještanju Evanđelja i prenošenju vjere.

Crkva, koja postoji da bi evangelizirala (Evangelii nuntiandi, 14), ona jest kršćanska zajednica koja živi i koja se izgrađuje u svojoj povijesnoj zbilji. Sveopća Crkva je: «jedna, sveta, katolička i apostolska», a takva je i svaka partikularna Crkva ili biskupija, i naša Zagrebačka nadbiskupija. Takva je Crkva prepoznatljiva u župskoj zajednici, ona je u nekom smislu Crkva što živi u kućama svojih sinova i svojih kćeri (cfr. Christifideles laici, 26).

Nedvojbeno je da aktualne povijesne okolnosti, štoviše sam Gospodin, traže od župe da bude zajednica koja će sve svjesnije, odgovornije i odlučnije preuzeti misijsko poslanje. Upravo zato mora odbaciti svaku župnu zatvorenost, kako bi živjela i djelovala u zajedništvu s drugim župskim zajednicama, uključena u dekanat, sudjelujući u životu Nadbiskupije, zauzeta u vrednovanju darova i karizmi pojedinaca, različitih udruga, skupina i pokreta, naviještajući Evanđelje svima.

5. Misionarska zauzetost Crkve zagrebačke

Dolazimo tako do osnovnog pitanja sinodskoga pastoralnog hoda, a na koje želimo dati odgovor. Kakva je danas misionarska zauzetost Crkve u Zagrebu i kako je učiniti što blistavijom i privlačnijom, što vjerodostojnijom i upečatljivijom?

Zahvaljujući Gospodinu za duhovnu i pastoralnu tradiciju te vitalnost brojnih naših crkvenih zajednica, ne smijemo se zavaravati i ne vidjeti današnju stvarnost u kojoj je život vjere i njezino prenošenje u opasnosti. Vjera je izložena napadima i nagrižena poznatim pojavama sekularizacije, vjerske ravnodušnosti i novoga poganstva.

Prenošenje vjere novim naraštajima jedna je od temeljnih zadaća naše Crkve, u što ona ulaže velike pastoralne napore i nastoji pronaći nove putove – suočavajući se s brojnim poteškoćama, nepoznatima u prošlosti.

Tradicionalni načini prenošenja vjere odgojem u obiteljima, školama, a katkad i kršćanskim zajednicama sve su krhkiji, a ponekad i potpuno izostaju. Često živimo u okolnostima koje su «nepropustljive» za Evanđelje, ono im je tuđe pa čak i neprihvatljivo. Stoga je biti kršćaninom danas, teška i zahtjevna zadaća.

Zbog opće krize komunikacijskog procesa u hrvatskom društvu i proširene tendencije da se apsolutizira sadašnji trenutak gubi se osjećaj za cjelinu i za povijesnost. Nadalje, sve širi kulturno-religiozni pluralizam dovodi u krizu jedinstvenost spasenja po Kristu, na neki način vodeći do poistovjećivanja svih vjera, do vizije čovjeka koji prihvaća samo prirodne i materijalne vrijednosti, umanjujući pri tom ili čak niječući duhovne i nadnaravne vrednote.

Rascjep između Evanđelja i kulture koji je sve naglašeniji u današnjem društvenom životu otežava prakticiranje kršćanskog života. Upravo zbog toga dominantni kriteriji rasuđivanja i izbora danas nisu u skladu s Evanđeljem, a ponekad niti u skladu s ljudskim razumom.

Ali mi smo, draga braćo i sestre, pozvani živjeti u ovom vremenu, ne nekom drugom. Dakako, ovo je vrijeme krize, ali istodobno i vrijeme bogato mogućnostima, «vrijeme milosti» (Kor 6,2) upravo zbog misionarskog nastojanja oko evangelizacije i prenošenja vjere. Ovo vrijeme zahtijeva više ljubavi i odgovornosti. Zahtijeva od nas živ, gorljiv i odvažan odgovor na poziv Uskrsloga Krista: «Bit ćete mi svjedoci», unatoč strahu, ali s neugasivim i velikim povjerenjem u njegovu nazočnost, jer On reče: «Evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta» (Mt 28,20).

Kako konkretno obnoviti gorljivost i misijsko nastojanje naše Crkve? Treba započeti od postojećeg vjerskog života u našim župskim zajednicama i crkvenim stvarnostima. U njima još uvijek možemo pronaći uvjete, vrijeme i načine s kojima Crkva može i mora živjeti svoje poslanje naviještajući Evanđelje svakom čovjeku.

6. Zalaganje Kristovih vjernika laika u društvu

Riječi: «Bit ćete mi svjedoci» ne vrijede samo za život unutar crkvene zajednice, one vrijede i za život u društvu. Biti kršćanin i živjeti kršćanski u današnjem društvu zaista je danas zahtjevan izazov, nadasve zbog proširenog stava nekog razdvajanja ili/i kontradikcije između vjere ispovijedane, slavljene i življene u crkvenoj zajednici i vjere u svakodnevnom životu: u obitelji, na poslu, u školi, u slobodnom vremenu, u odmoru; u gospodarskim, društvenim i političkim odnosima. U opasnosti smo zatvaranja u vlastitu privatnost i priklanjanja nekoj neutjelovljenoj duhovnosti ili pak gubljenja svoga kršćanskog identiteta u svakidašnjem životu.

Vjera, međutim, zahtijeva poniznu i odvažnu dosljednost kako bi kršćanin bio «sol» i «svjetlo» poput Krista, prava sol zemlje i svjetlo svijeta. Vjera nas poziva da potpuno uronimo i sudjelujemo u kulturnim, ekonomskim, društvenim i političkim događanjima društva. Nije nam dopušteno pobjeći od svijeta! Vjera nas, poziva na budno motrenje kako bismo uvijek djelovali u cilju kraljevstva Božjega. Samo tako kršćani mogu biti duša svijeta.

Osobito od Kristovih vjernika laika, vjera zahtijeva zalaganje za napredak «humane kvalitete» društva. Dužni smo zauzimati se za nepovredivost dostojanstva i prava svake ljudske osobe, dužni smo promicati pravo na život svakoga čovjeka od začeća do naravne smrti, te raditi na općem dobru. U tom će se smislu moći prihvatiti najveći izazov suvremenog društva: evangelizaciju kulture, današnje dominirajuće kulture.

Svaki vjernik obdaren je mogućnošću – u Kristu i Crkvi – postati počelom novoga života, u službi Onoga koji nam u današnjem prvom čitanju poručuje: «Evo, sve činim novo!» (Otk 21,5).

Svi i svatko osobno pozvani smo i poslani biti aktivnim i odgovornim subjektima evangelizacije i prenošenja vjere; svi: vjernici laici, redovnici i redovnice, obitelji, pastoralni djelatnici, vjeroučitelji, katehete, svećenici. Nadbiskupijski sinodski hod nadasve naglašava odgovornost pojedinca. Svakome, u njegovoj jedinstvenosti i neponovljivosti, Krist upućuje riječi: «Bit ćeš mi svjedokom»! U obnavljanju i pomlađivanju lica Crkve svatko ima vlastiti, nezamjenjiv, nenadoknadiv zadatak. Osobito mladi kojima su s osobitim pouzdanjem upravljene ove riječi.

Danas posebno molimo za vas mlade, kao i za svu djecu, koji ovih dana započinjete novu školsku, vjeronaučnu i akademsku godinu. Kako biste se za život pripremili dostojno poziva kojim ste pozvani, potrebno je neprekidno raditi na vlastitoj izgradnji, a nadasve njegovati duhovnost.

Vas i sve prisutne hodočasnike povjeravam nebeskom zagovoru Presvete Bogorodice kao i naših nebeskih blaženika Alojzija Stepinca, Marije Propetoga Isusa Petković i Ivana Merza. Neka nam oni pomognu da uvijek i svagdje kršćanskim životom svjedočimo Evanđelje Isusa Krista. Amen.