Samo dan nakon slavlja podjele sakramenta potvrde, krndijska crkva Uznesenja sv. Križa ponovno je okupila punitovačke župljane. Euharistijsko slavlje predvodio je punitovački župnik doc. dr. sc. Đurica Pardon.

Iako je krndijska crkva najveća od četiriju crkava punitovačke Župe, a nekoć i jedna od najvećih crkava Đakovštine, u rijetkim prilikama udružuje malobrojno krndijsko stanovništvo. Danas Krndiju nastanjuje svega pedesetak stanovnika, dok je do sredine 20. stoljeća u mjestu stanovalo i do 3 000 stanovnika, koje su uglavnom činili Podunavski Švabe. Mnogi su mještani napustili Krndiju, ponajviše zbog ratnih okolnosti i progona za vrijeme Drugoga svjetskog rata.

U duhu svetkovine blagdana sv. Antuna vlč. Pardon osvrnuo se na ove činjenice u svojoj homiliji: „Jučer smo ovdje primili sakrament potvrde. Dok su se nizali ovdje pred krizmateljem naši krizmanici, gledao sam ih i molio za njih. Čitao sam njihova imena i prisjećao se njihovih krštenja. Razmišljao sam i o budućnosti gledajući i moleći Boga da oni uspiju sačuvati vjeru i da kroz svoj život posvjedoče istinu, da je Bog uvijek zajedno s njima i da nas Bog nikada ne napušta. Danas smo se ovdje okupili slaviti sv. Antuna i zahvaliti Bogu za njegov život. Svi dobro znate, u ovom mjestu, nakon što su izgnani njegovi prvotni stanovnici, oni koji su izgradili ovu crkvu, mnogo je ljudi došlo i otišlo. Rijetko se tko vratio. Jedino sv. Antun, on se vratio. Vratili smo ga s ponosom vjerujući da će on oživjeti ovu crkvu, ne samo građevinu, nego i nas vjernike i to sa istim onim pouzdanjem u Boga s kojim su molili prognani Izraelci.

Radovali su se i nadali se onome danu kada će se vratiti kući. Prošlo je tri generacije ljudi u sužanjstvu Babilona i ostala je očuvana nada i vjera da će Bog preokrenuti sudbinu Njegova naroda, da će se vratiti nazad u svoj dom. Ostala je vjera i nada da Bog ne napušta svoj narod. Kada je došlo to vrijeme povratka nazad, mnogi su ostali u Babilonu. Vjerni dio naroda vratio se nazad u Izrael i upravo oni su napisali ovu pjesmu koju je zapisao prorok Izaija, pjesmu povratka, radosnu pjesmu onih koji su bili prognani i koji su se vratili. Kada će doći vrijeme i dan da se i u ovo mjesto vrate ljudi? Nama to zvuči nevjerojatno, nama to zvuči kao prilično utopijska ideja. Mogućnost ostvarivanja takvih snova izgleda teško izvedivo. No, mi se još uvijek skupljamo u ovu crkvu i želimo ju održati živim mjestom, mjestom koje odiše zajedništvom, mjestom u kojem su svi dobro došli.“

Na kraju, župnik je poseban pozdrav uputio prisutnim Krndijašima i članovima Njemačke zajednice Zemaljska udruga Podunavskih Švaba: „Napose pozdravljam danas članove Njemačke udruge Podunavskih Švaba. Njihov narod, njihovi predci, da, to su upravo oni prognani. Nemojte zaboraviti na svoju djecu i unučad prenijeti važnost ovoga mjesta. Jučer dok sam gledao krizmanike kako primaju sakrament potvrde budio sam u sebi vjeru da će ova crkva i ovo mjesto biti središnje mjesto velikih slavlja naše župne zajednice. Vjerujem da će ova crkva ostati živom radi vas koji ćete ovdje dolaziti. Sv. Antun pronalazi izgubljene ljude. On otvara vrata onima koji žele i teže boljem životu, zato molimo sv. Antuna da pronađe ovoj zemlji ljude, da ovome mjestu pronađe prave stanovnike koji će nastaviti čuvati tradiciju i vjeru živom i nepokolebljivom unatoč svim teškoćama.“