Na proslavi su, uz domaće vjernike, bili i vjernici okolnih župa, Slankamena, Golubinaca, Petrovaradina, Zemuna i Maradika.

Ovogodišnje misno slavlje predvodio je srijemski biskup Đuro Gašparović uz koncelebraciju svećenika Srijemske biskupije koji su i većinski po ovoj proslavi slavili dan prezbiterskog ređenja.

Na početku proslave župnik vlč. Dušan Milekić pozdravio je biskupa, subraću svećenike i vjernike potaknuvši ih da po svetkovini apostolskih prvaka i sami osjete veličinu pripadnosti Crkvi koju je Isus htio i izgradio na temeljima apostola.

Biskup Gašparović je u homiliji predstavio apostole u svojoj ljudskosti koja je nesigurna i uplašena. Ali se snagom Duha Svetoga mijenjaju u hrabre navjestitelje Evanđelja, spremne dati i svoj život za svjedočanstvo o živom Kristu. To je slika i našeg života.

Danas Crkva slavi blagdan svetog Petra i Pavla, dvojice apostolskih prvaka, mučenika, dvojice apostola kršćanstva, učitelja grada Rima, učitelja života.

Oni su za Isusa živjeli, radili i trpjeli, te su njegovo presveto Ime i slavu širili diljem svijeta. Dakle i Petar i Pavao bili su živa slika svoga božanskog Učitelja Isusa Krista, jer im je sav život bio život poniznosti, molitve i pokore, i trpljenja. Danas je s nama sveti Petar komu je posvećena ova župna crkva i župa Inđija.

Petar, nešto stariji od našega Gospodina, židovskim imenom zvao se Šimun. Kod prvoga susreta s njim Isus mu mijenja ime: „Ti si Šimun, sin Jonin; ti ćeš se zvati Kefa, to jest Stijena“ (Iv 1,42). Ime mu Kefa – Petar – Stijena označuje buduću službu i zvanje: on će biti temeljni kamen Crkve, njezina snaga, vrhovni učitelj i ključar – upravitelj kraljevstva Kristova, glava apostolskog zbora, Isusov zamjenik kako to jasno kaže današnje Evanđelje.

Ne još tako davno pamtimo Petra u drugačijoj ulozi. Junačio se on, istina, kako će, bude li trebalo, i umrijeti zajedno s Isusom, ali je uskoro pokazao svoju slabu ljudsku narav. Uplašio se i zatajio svoga Gospodina. Pa i nakon Kristova uskrsnuća bio je Petar poput ostalih apostola: zdvojan i neupućen o značenju svih tih događaja. I onda, došao je dan Duhova. Čudo se događa! Petra i apostole napušta strah. Ispunjaju se posebnom snagom i mudrošću. Hrabro propovijedaju i to tako da ih razumiju pripadnici svih naroda. Petar osjeća: ništa više nije kao prije. Ispunjen snagom Duha Svetoga on više nije prijašnji čovjek. Drugi je to Petar. Sjeća se Isusovih riječi prema kojima će oni, apostoli, činiti i veća znamenja od onih koje je Isus činio. I doista: Petar liječi čovjeka hroma od rođenja, Petar uskrišava umrlu djevojku, štoviše ljudi su „na trgove iznosili bolesnike i postavljali ih na ležaljkama i posteljama ne bi li, kad Petar bude prolazio, bar sjena njegova osjenila kojega od njih“ (Dj 5,15). To je izgledalo doista nevjerojatno. No u isto vrijeme počelo se događati i ono drugo što je Isus prorekao: počeli su progoni. Prvi od apostola koji je prolio svoju krv za Gospodina bio je upravo Jakov, brat Ivanov, jedan od onih – sjećamo se – za koje je njegova majka molila da bude u Gospodinovu kraljevstvu njemu s desna ili s lijeva. I doista: prvi je pošao za svojim Gospodinom.

Odmah potom uhićen je i Petar. Sad mu već nije svejedno. Iako je apostol i čudotvorac, dopao je tamnice. Ovoga je puta izgledalo doista opasno. Strah je zavladao i u Crkvi. Molili su za njega, molili su time i za sebe. Ta Crkva je tek u povojima! I evo izravnog Božjeg zahvata: „pojavi se anđeo Gospodnji te svjetlost obasja ćeliju. Anđeo udari Petra u rebra, probudi ga i reče: ’Ustaj brzo!’ I spadoše mu verige s ruku. Anđeo mu reče: ’Opaši se i priveži obuću!’ On učini tako“. Prošli su prvu i drugu stražu. Kad se našao na ulici i kad je došao do kuće gdje se bila sabrala Crkva, od radosti nisu mogli povjerovati.

Petar je mogao pomisliti kako je on oslobođen iz tamnice jer je on ipak prvak apostolski, jer je doista važan. Međutim, ono anđelovo: „Opaši se i priveži obuću“ zapravo je značilo nešto drugo. Bog ga je naime izbavio s nakanom da mu posluži u naviještanju, Bog ga je poštedio da bi se još mogao davati u apostolskoj službi, da bi, kojih trideset godina kasnije ipak mogao mučenički završiti na križu. To je tajna čudesnog izbavljenja iz tamnice.

Pogledajmo malo u sebe. Svatko od nas ima Božjih darova. Pogledamo li – bez lažne skromnosti – vidimo kako svaki od nas ima određenih sposobnosti i vrednota. Božji je to dar. Zasigurno je bilo trenutaka na našem životnom putu kad smo već mislili da sve propada. I onda je i nas anđeo dotaknuo po ramenu rekavši: „Ustaj brzo, opaši se i priveži obuću“, baš kao što je rekao Petru u tamnici i Iliji u pustinji. Hvala Bogu na tim trenucima. Ali nemojmo smetnuti s uma: nije to samo za nas i za naše zadovoljstvo. To jednostavno znači da nas Bog treba na nekom mjestu, da budemo njegov glas i njegova nazočnost. Hvala ti, Bože, što nas uzimaš za svoje apostole, za navjestitelje tvoje blage vijesti, poručio je biskup Đuro Gašparović.

Na koncu misnoga slavlja župnik Dušan Milekić je svima zahvalio na daru, pomoći i zajedništvu, a misno slavlje završilo je svečanim blagoslovom i otpustom.