Na misnom slavlju sudjelovali su mons. Josip Golubić, dekan Maksimirsko trnjanskog dekanata, vlč. Ivan Filipčić, župnik župe Krista Kralja, prvi upravitelj župe bl. Alojzija Stepinca, vlč. Dragutin Cerovečki, svećenici stasali u ovoj župi: vlč. Tomislav Petranović i mr. vlč. Alen Lulić te đakon Marko Dominić, kao i predstavnici gradskih vlasti i škole.

Odlomak iz Knjige mudrosti te Druga Pavlova poslanica Korinćanima bile su oslonac homilije mons. Gorskog koji je govorio o temama ljubavi i umiranja i umiranja u ljubavi koje donosi plod. Bliska nam je prispodoba o pšeničnom zrnu koje mora umrijeti da bi donijelo novi život i rod. Tako je i pšenično zrno – Isus – palo na zemlju. Umro je na križu, potom pokopan, uskrsnuo da bi svojim uskrsnućem omogućio život svima. Tako se u umiranju događa preobrazba iz umiranja u život, iz prolaznosti u vječnost. U tom pšeničnom zrnu prepoznajemo sebe. Naš život ima smisla samo ako se potroši za druge. To polaganje života za druge može biti na različite načine, npr. u obitelji da se dijete održi na životu i odgoji u zrelu, odgovornu osobu. Alojzije Stepinac slijedio je u svemu svojega Učitelja. Svoj je život položio ne brinući se za sebe, nego za druge. Posebno u ratu kad je spašavao druge. Ni tada ni kasnije nije se dao ni zastrašiti, ni potkupiti, nego je ostao vjeran Kristu. Skrbio se za druge. Znamo da je on pokrenuo zagrebački Caritas pred Drugi svjetski rat, a taj Caritas djeluje i danas i skrbi se za mnoge koji su iz raznih razloga ostali na cesti, nezbrinuti. U svojim propovijedima Stepinac se zauzimao za obitelj utemeljenu na kršćanskim načelima. Njegov glas trajno odzvanja zato što se nije pouzdavao u ljude, nego u Boga, što je vidljivo i u njegovu biskupskom geslu: U tebe se, Gospodine, uzdam.

Biskup Mijo Gorski

Kad je papa Benedikt XVI. pohodio Hrvatsku, rekao je da se u katedrali došao pomoliti na grobu Alojzija Stepinca, sveta čovjeka, i da je došao moliti za hrvatske obitelji te za sve nevine žrtve rata. Toliko je godina prošlo od rata i od nevine osude Alojzija Stepinca, a u nekim glavama još traje rat. Postoji li u njima možda strah od nekih novih spoznaja o tom vremenu? Na pitanja o ljudskim pravima pozivaju se najviše oni koji ih najviše krše. Alojzije Stepinac je pravednik i danas trn u oku onima koji se boje otkriti istinu. Upozorio je na nedužne žrtve svih totalitarnih režima, svih – izama (komunizma, nacizma, fašizma). Smatrao je da temelj domovine čine zdrave obitelji i da se domovina ljubi kolijevkom. Iz jedne takve potekao i Alojzije Stepinac.

Iste opasnosti koje su obiteljima prijetile četrdesetih godina, prijete i sada. Na njih je upozorio papa Franjo. Jedna od tih opasnosti je relativizam kao osobni i društveni stav po kojemu nema apsolutne istine, nemoguća je definicija apsolutnoga dobra i apsolutnoga zla, sve je relativno i primjenjuje se prema vlastitim interesima, a onda i dopušteno. Druga opasnost je individualizam. Prava pojedinaca izdignula su se iznad svih drugih prava i pretvaraju pojedinca u središnju osobu. Tu ljubavi ne može biti jer je ljubav usmjerena prema drugoj osobi. Ta prava pojedinaca onemogućuju bilo kakvu zajednicu, pa i obitelj u kojoj se uči odgovornosti prema drugome, solidarnosti, dijeljenju, brizi za druge, ljubavi prema čovjeku i prema Bogu. U obitelji su se prenosile vjerske pouke kad nije bilo vjeronauka, a vjera ipak nije nestala. Te pouke ostaju ucijepljene i kad se osoba udalji od Crkve, jer je iz djetinjstva još ostala klica vjere u njima, npr. sjećanje molitve Anđelu čuvaru.

Promovirati treba kršćansku istinu o čovjeku, o braku, obitelji, ljubavi. Da obitelj bude temelj nove evangelizacije. Na to nas pozivaju dva pastira: jedan s nebeskih visina – blaženi Alojzije Stepinac, a drugi Sveti Otac, vidljivi Petrov nasljednik na zemlji.

Često smo nezadovoljni, želimo promjene u svijetu. Ali jedini svijet koji možemo promijeniti to smo mi sami, uložiti sebe, svoj život, biti drugi, raditi za druge, umrijeti da bi se živjelo, davati da bi se imalo, ustupiti da bi se sačuvalo. To je logika evanđelja koja donosi plodove dobra već ovdje na zemlji. U svakom od nas Krist je usadio neuništivu klicu života, neslućenu snagu života. Treba prepoznati čas kada se poput pšeničnog zrna treba žrtvovati, kada donositi odluke za velika djela, kada ”podmetnuti leđa” da bi se donio rod, zaključio je mons. Gorski.

Župa se za svetkovinu pripremala pokorničkim bogoslužjem, hodočašćem u katedralu na Stepinčev grob, bdjenjem i trodnevnicom u kojoj su mise predvodili svećenici Dragutin Cerovečki, prvi upravitelj Župe, te Ivica Zlodi i Ivan Filipčić, župnici iz susjednih župa.

Ovoj svetoj misi prethodio je sažet prikaz 20 godina rada Župe što su ga iznijeli izvorni svjedoci razvoja i rada Župe od njezina osnutka – župljani Marija Znika, Ivan Katić, Ivica Katić – i prigodni slikokaz Ivane Bosnić. Slavlje se nastavilo druženjem pred školom.