Koncelebrirali su đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, župnik Ivan Lenić i petorica svećenika središnjih nadbiskupijskih ustanova.

„Zaštitu i zagovor sv. Ilije proroka nadbiskupija je donijela u svoje krajeve već od 13. stoljeća i kroz cijelu povijest gleda i utječe se zagovoru sv. Ilije. Snagu vjere, pouzdanja u Božji blagoslov i njegovo spasenje i mi prosima danas u svim prilikama svoga života. U radostima i uspjesima i u patnjama. Gledajući u sv. Iliji čvrstu, pravu vjeru koju je on ispovijedao i navješćivao, a u isto vrijeme i doživljaj Božjega spasenja i njegove ljubavi”, rekao je u uvodu u misno slavlje đakovačko-osječki pomoćni biskup.

U homiliji je biskup Ćurić govorio o otajstvu vjere te vjeri sv. Ilije i apostola. „Nemaj drugih Bogova uz mene – tako glasi ono osnovno načelo čovjeka vjernika, pravoga, iskrenoga i dosljednoga. Vjerujem da sasvim lako prepoznajemo da je zapravo prva zapovijed Dekaloga, 1. od 10 zapovjedi pologa vjere, najprije starozavjetne, židovske, a potom i novozavjetne tj, naše kršćanske vjere. I kako je vrijedno da se na putu svoje vjere uvijek želimo prepoznavati u duhovnom zajedništvu onih koji ispovijedaju pravu vjeru. Ne kumire, kako nas poučava i Ps 135., jer su tek ljudskih ruku djelo. To su kumiri: usta imaju a ne govore, oči imaju a ne vide, uši imaju a ne čuju i nema duha u ustima njihovim. Štujemo jedinoga Stvoritelja svega, Oca i Sina i Duha Svetoga. To nam je vjera, braćo i sestre u kojoj smo nazidani na svjedočanstvu proroka i apostola. Duhovna snaga i put koji u nama podržava, brani i čuva zajednica Crkve u kojoj vjerni apostolskom nauku te kao braća i sestre odgovaramo Kristovu pozivu da njega nasljedujemo jer je on i Put i Istina i Život.

No, braćo i sestre, nije tu Istinu tako lako uvijek ugrađivati u svoj život. Kolika se zatvorenost zna iz različitih razloga ispriječiti i pred našim iskustvom vjere razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih, najavit će i sam Isus s Maslinske gore, mjesta na kojem će započeti svoju Muku. A prorok Ilija, čuli smo u prvom čitanju, nalazi se na jednoj drugoj gori na Horebu. Zagledajmo se u njegovo iskustvo vjere. Ilja se već toliko puta osvjedočio u Božju snagu. Zar nije pred svim narodom nasuprot poganskim Balovim svećenicima pokazao postojanje i istinu jedinoga Boga. Zar nije izmolio kišu nakon višegodišnje suše? Zar nije spasio udovicu i njezina sina u Sarfati Sidonskoj? Zar nije, kako sam veli gorljivo revnovao za Gospodina nad vojskama, a ipak ga je nakon svega tako snažno pogodio osjećaj ojađenosti s vapajem Već mi je svega dosta Gospodine. Ilija sam, vidimo, više nema snage. Kao da se ugasila ona njegova gorljivost tako prepoznatljiva kao da je sve zastalo poput neke zaustavljene slike iz davne, doduše slavne prošlosti, ali sad ga i nadalje zahvaća Gospodin ne nečim velikim i spektakularnim, ne silnim vihorom, ne potresom, ne ognjem. Gospodin ga je prožeo šapatom blagoga lahora. Ono što je obnovilo Ilijino srce, što ga je ponovno osnažilo za proročki poziv zapravo je očitovanje Božje ljubavi. Njegove nježnosti i blagosti. Takav put Božje objave, braćo i sestre, postat će okosnica, osnovni zakon novoga saveza u Isusu Kristu.

U današnjem evanđeoskom odlomku, u događaju preobraženja s potvrdom Kristova Božanstva možemo promatrati i hod vjere apostola. Kristovo se preobraženje dogodilo u danima kad se Isus s učenicima zaputio prema Jeruzalemu. Možemo zamisliti kako je na kušnji bila njihova vjera kad su iz Učiteljevih usta čuli da će u Jeruzalemu biti raspet i ubijen. Isus je znao da se njegovo djelo mora izvršiti žrtvom na križu i da se u sjedinjenju s tom istom žrtvom mora pročistiti i vjera svakog njegova učenika.

I mi bismo poput Petra i apostola počesto poželjeli iskustvo vjere uvijek jasne i sigurne, vjere bez opasnosti da posumnjamo. Kad nešto u iskustvu vjere doživimo da uvijek živimo od toga. Ipak, Isus nas kao i apostole uči drugačijem putu. Ubrzo shvaćamo da nas Kristov put neće odvojiti i sakrit u neku životnu zavjetrinu bez patnje i križa. Ima trenutaka poput Ilijinih kad Kristovu riječ slušamo s oduševljenjem i lakoćom, s uspjehom, s pobjedom no uvijek trebamo biti svjesni da Kristova riječ, njegov poziv nisu neki light proizvodi nešto lako bez žrtve, samo neki površinski ukras našem životu nego je to istinska Riječ Života, zahtjevna, tvrda besjeda koja duboko zahvaća i rasvjetljuje te upravlja i vodi našu životnu povijest. I mi znamo poželjeti da nam je iskustvo vjere bez izazova i nesigurnosti bez ikakve sjene. U svjetlu Isusove pouke shvaćamo kako nas životni put i kada je iskustvo vjere u pitanju uvijek želi osnažit i želi nas jačati u iskustvima i svjetla i tame. Znamo da je takav i čovjekov život i takvo iskustvo vjere. Vjera je i ostaje ponajprije svjetlo jer je od Boga. U njoj je snaga, doživljaj ispunjenosti smisla i ljepote života ali ona dotiče i rasvjetljuje i doživljaj tame, naša iskustva zla i grijeha, naša razočaranja, lutanja, izgubljenosti, naša malodušja.

Istinsko iskustvo i snagu vjere moguće je osjetiti živjeti, poručuje nam to i papa Franjo samo u odnosu licem u lice s Raspetim i Uskrsnulim Gospodinom koji me ljubio i za mene predao samoga sebe. To je otajstvo kojemu nas upravlja i naš zaštitnik, veliki starozavjetni prorok Ilija. Da se na našem putu što jasnije prepoznaje navještaj Božje istine, naše svjedočanstvo i vjernost onomu što nam donosi kršćanski nauk ali uvijek svjesni da je naše spasenje u Božjoj snazi, u njegovoj otkupiteljskoj ljubavi koja dotiče svakoga čovjeka, koja poziva na obraćenje, koja liječi i pridiže koja ima moć i nas uskrsnućem uzdići u nebesku slavu”, zaključio je biskup Ćurić.

Pri koncu blagdanskoga slavlja biskupi, svećenici i vjernici uputili su se pred oltar sv. Ilije gdje je župnik Lenić predvodio molitvu i vapaj da Gospodin i po Ilijinu zagovoru blagoslovi za sve koji su stradali u olujnom nevremenu da osnaži sve u novonastalim teškoćama i sačuva narod od novih neprilika.

Liturgijsko pjevanje predvodili su udruženi članovi Mješovitog katedralnog zbora i zbora Santo uz orguljsku pratnju maestra Vinka Sitarića.