U koncelebraciji su bili mons. Marin Barišić, splitsko-makarski nadbiskup u miru; mons. Roko Glasnović, dubrovački biskup; mons. Franjo Frankopan Velić, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije, fra Marko Mrše, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja; don Edvard Punda, pastoralni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije; don Vedran Torić, rektor CBS-a, fra Šimun Bilokapić, dekan KBF-a Sveučilišta u Splitu, te ostali svećenici i đakoni.

Mons. Rogić je na početku slavlja pozdravio sve nazočne, u vlastito ime i u ime mons. Zdenka Križića, splitsko-makarskog nadbiskupa koji, zbog obaveza pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, nije bio u mogućnosti sudjelovati u slavlju. Osvrnuvši se na samu svetkovinu, biskup Rogić primijetio je kako u njoj slavimo Božji naum s Bezgrešnom od početka, ali častimo i njezin pristanak, njeno darivanje vlastite slobode i prihvaćanje Božjih planova.

U svojoj je propovijedi đakon Branimir Ivančić primijetio kako svi ljudi rođeni u ovom svijetu nisu imali mogućnost biranja svoje majke. Samo Bog u svojem vječnom promislu je izabrao svoju Majku iz koje će se roditi njegov Sin na ovome svijetu. Izabrao je neznatnu djevicu Mariju iz Nazareta, Židovku, koja je ujedno i prva „kršćanka.“ Bog je zaželio da ta njegova majka bude bez ikakva grijeha, iskonskoga i osobnoga, zato je uredio da bude začeta bez istočnoga grijeha. To je ono što ispovijedamo i slavimo danas, 170 godina od proglašenja dogme o Bezgrešnom začeću.

„Kako obnoviti marijansku pobožnost?“ upitao je potom đakon don Branimir sebe i sve nazočne i na tragu svetog Pavla VI. ukazao na dva puta prema odgovoru. Prvi je put istine, koji je put proučavanja i produbljivanja svetopisamskih i otačkih tekstova te liturgije koji nam govore o Mariji. Zborna molitva slavlja nam potvrđuje da je Bog „pripravio stan dostojan svome Sinu te ga je, predvidjevši smrt Njegovu, sačuvao od svake ljage grijeha.“ Marija je uosobljenje Siona, svetog ostatka, Jeruzalema, Izraela zemlje obećanja, u njoj se zbiva susret neba i zemlje, najveći zagrljaj božanske ljubavi i najčistije ljubavi stvorenja, konačno sjedinjenje. Ona postaje znamen Isusova Božjeg sinovstva, vječnog djevičanskog rođenja Riječi od Oca, kako kaže Kolbe Marija je odraz Duha Svetoga, čisti izljev njegove nestvorene milosti.

“Drugi put Pavla VI. je put ljepote”, nastavio je đakon, koji označava Marijinu ljepotu bez ljage na sebi, njezino djevičanstvo i bezgrešnost. Naglasio je potom đakon kako papa Franjo kaže da „svaki put kad je priznajemo ‘milosti punom’, dajemo joj najveći mogući kompliment, isti onaj koji joj je Bog dao. Priznajemo joj, naime, neprolaznu mladost jer nikad nije ostarjela zbog grijeha. Ona je uvijek mlada jer je ‘mlađa od grijeha’ i ‘najmlađa od svih ljudi’“.

“Treći put je put ljubavi”, nadodao je đakon Ivančić i nastavio: ”Liturgija ove svetkovine stavlja naglasak na radost Crkve zbog Božjeg plana spasenja. Ulomak iz poslanice Efežanima nas podsjeća na Božju ljubav i odabranje: U Kristu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i neporočni pred njim. Bezgrešno začeće je ostvarenje tog poziva. Ona je prva od svih ljudi postala ‘sveta i bez mane’, njezin život je predslika našeg poziva na svetost. Bezgrešno začeće je najočitiji primjer da je spasenje samo Božja milost. Koji je onda zadatak koji milost stavlja na dušu? Prvo da sam čovjek ne izgubi tu milost, ali i jednako važan zadatak je i da ne zakopa tu milost. No Marija nije mogla milost izgubiti jer je to njezina prva narav. Marija je majka vjere onih kojima je vjera zaista živa, životna, osobna. Mi smo pozvani biti svjedoci u današnjem svijetu da se isplati ljubiti Boga, činiti dobro i onda kada zato nosimo patnju. Na tom putu rasta u vjeri poput Marije pozvani smo zamoliti Mariju za pomoć.

Na kraju se riječima zahvale obratio rektor CBS-a don Vedran Torić, koji je, između ostalog, rekao: „Reći hvala na kraju svete mise svima vama koji ste utkani u život naših bogoslova i bogoslovije zapravo bio bi svojevrstan pleonazam. Sveta misa – euharistija – jest zahvala Gospodinu, i veće zahvale za sve ono što činite za našu bogoslovnu zajednicu od sveta mise – euharistije – ne postoji. Zahvala izranja iz svjesnosti vlastitih ograničenosti i da nitko od nas ne može ništa sam. Tješi činjenica da nijedan čin ljubavi prema Bogu, nijedan velikodušni napor, nijedna bolna strpljivost, nijedno od naših djela koja smo učinili s ljubavlju, nijedno od naših iskrenih briga za druge ne će biti izgubljeno, kako je to napisao papa Franjo u svojoj apostolskoj pobudnici Radost evanđelja. U Marijinoj neznatnosti, skrovitosti i nevidljivosti započelo je kucati srce njezina Sina. I u našoj svakodnevnoj neznatnosti i skrovitosti događa se čudo, otajstvo. Po našim neznatnim činima ljubavi Bog želi otkriti svoju ljubav koju ima prema nama, da i drugi – s kojima živimo, koji su nam povjereni i kojima smo poslani, spoznaju tu ljubav i da joj mogu povjerovati. Eto čemu zahvala: da u molitvi postanemo svjesni da nismo sami, da nas Bog u našoj malenosti i neznatnosti ljubi, da se brine za nas, da vodi naše živote upravo po onima koji nam daruju sebe, svoje vrijeme, svoje sposobnosti, sebe.“

Nakon mise slavlje se nastavilo na zajedničkom ručku, a potom i kroz neformalno druženje dijecezanskih, franjevačkih i isusovačkih bogoslova, te prijateljsku sportsku utakmicu između bogoslova CBS-a i učenika gimnazije “Don Frane Bulić”.