Na početku misnog slavlja don Šošić je zahvalio mons. Devčiću na pohodu maloj, ali čvrstoj župnoj zajednici koja je toga dana slavila patrona župe i zaštitnika Republike Hrvatske.

Nadbiskup je u propovijedi ukazao na činjenicu da se od troje članova Svete obitelji, rijetko događa da u razmatranju o Isusu i Mariji, misli i na Josipa. Takav je odnos prema sv. Josipu u očitoj suprotnosti Matejevu i Lukinu Evanđelju gdje se o Josipu, kao čuvaru Svete obitelji, govori s velikim strahopoštovanjem i divljenjem. Činjenica je također da su i mnogi kršćani, ne samo u prošlosti nego i u naše vrijeme, impresionirani Josipovom bezuvjetnom spremnošću da vjerničkom poslušnošću prihvati Božju volju i posve se posveti brizi za dijete Isusa i njegovu presvetu majku Mariju. Takav je Josip za vjernike svih vremena bio i ostao uzorom istinske pobožnosti i nepatvorene odanosti Isusu i Mariji, kazao je nadbiskup.

„Josip nam je u dvojakom smislu uzor. U njemu imamo, s jedne strane, primjer iskrene pobožnosti i savjesna izvršavanja svakodnevnih obveza na poslu i u obitelji. On je doista bio savjestan radnik koji se brinuo da članovima njegove obitelji ništa ne uzmanjka. A prema Isusu se, iako mu u biološkom smislu nije bio otac, ponašao kao svaki dobar otac koji svoje dijete s ljubavlju poučava i upućuje u život. S druge pak strane Josip je svim vjernicima uzor potpune raspoloživosti za Boga i njegovu svetu volju. Božji poziv da bude čuvar središnje tajne kršćanske vjere, a to je božansko Dijete koje je Marija začela po Duhu Svetom, Josip je bespogovorno prihvatio i izvršio.“

Propovjednik je u nastavku kazao da u čitavom Novom zavjetu ne nalazimo ni jednu riječ koju je Josip izgovorio, ali zato postoje njegova djela koja svjedoče o njegovoj šutljivoj, ali zbog toga ništa manje požrtvovnoj brizi za Mariju i Isusa. Ta njegova šutnja bila je znak njegova strahopoštovanja pred nedokučivim Božjim otajstvom kojega je postao dionikom i čuvarom. „To otajstvo vjere koje je Josip u dubokoj šutnji i sabranosti prihvaćao, služio mu i slavio ga, Crkva nam doziva u svijest u svakoj svetoj misi kad svećenik, ili đakon, nakon pretvorbe usklikne: ‘Tajna vjere’, na što zajednica radosno i s poštovanjem odgovara: ‘Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.’ Taj svećenikov poklik i odgovor vjernika izriču otajstvo vjere koje je sv. Josip u srcu nosio, u njega trajno bio uronjen i cijelim mu svojim bićem služio.“

U kontekstu današnjeg vremena, tajna više nije ni izdaleka priznata kao srž vjere, upozorio je nadbiskup. Vjera nije više ponizno ‘da’ Božjoj riječi, koje doduše nikad nije nerazumno, ali koje sam um istodobno također nadilazi. Vjera je postala razumski izbor određenih religioznih vrijednosti koje čovjeku mogu biti u životu od koristi. Takav izbor i takvo prihvaćanje samo onih sadržaja iz poklada kršćanske vjere koji se mogu razumski potpuno objasniti vodi do tzv. ‘kršćanstva po izboru’ (‘Auswahlchristentum’), što je danas sve izraženija pojava. Posljedica je toga da se takva vjera ni na koji način ne odnosi na tajnu. A budući da vjere nema bez tajne, to vjeri zadaje smrtni udarac jer bez tajne ona postaje nestalna i promjenljiva, tj. ovisna o ljudskoj dosjetljivosti i hiru, upozorio je propovjednik.

Nasuprot takvim shvaćanjima i onima koji ih zastupaju, sv. Josip stoji kao onaj koji zajedno sa svojom prečistom zaručnicom Marijom tajnu utjelovljenja Sina Božjega bez ikakve dvojbe prihvaća i, postajući njezinim čuvarom, do kraja joj se posvećuje. Zbog toga ga se s pravom smatra prvim čuvarom tajne i prvim vjernikom u smislu nadnaravne novozavjetne vjere, rekao je mons. dr. Devčić. Zaključujući propovijed podsjetio je da sv. Josip nije bio samo čuvar tajne utjelovljenja Isusa Krista Sina Božjega, nego i Božji izabranik koji je sav svoj život stavio u službu našega spasenja. U tome smislu on se, kao muž Marijin i Isusov zakonit otac svakodnevno brinuo za jedno i drugo. Njegovo očinsko zauzimanje i briga za dijete Isusa te rad kojim je osiguravao njegov život, rast i odgoj predstavljaju neprocjenjiv doprinos izdržavanju Isusova ljudskog postojanja i zaštiti njegove majke Marije. Zbog toga ga je Crkva tijekom vremena prepoznala i priznala zaštitnikom ne samo pojedinih crkava nego i mnogih crkvenih redova, biskupija i cijelih zemalja, a 1687. Hrvatski sabor izabrao za zaštitnika Hrvatskoga Kraljevstva. Osim toga, papa Pio IX. ga je 1870. godine službeno proglasio zaštitnikom cijele Crkve, kazao je nadbiskup.

Na kraju mise potaknuo je očeve da se ugledaju u primjer sv. Josipa, svoga zaštitnika, kao i radnike da po uzoru na svečevu požrtvovnost radom slave Boga. Sveti Josip potreban je današnjem svijetu u kojemu je previše govora, klevetanja i ogovaranja. Njegova šutnja bila je djelotvorna, rekao je mons. dr. Devčić.