Misno slavlje prenosila je Hrvatska televizija. Svečanost je počela procesijom iz ovog svetišta prema vanjskom oltaru u dolini u šumskom okružju. Iza križa išli su bogoslovi, zatim nositelji zastava župa iz kojih su došli hodočasnici, policija, hodočasnici pješaci s posebnim oznakama, djevojke u narodnim nošnjama nosile su Gospin kip uz pratnju mladića u narodnim nošnjama, svećenici, biskupi. Domaći župnik i čuvar svetišta Stipe Zeba pozdravio je hodočasnike, svećenike, posebno riječkog nadbiskupa Ivana Devčića, domaćeg sina iz ovog mjesta te biskupa gospićko-senjskog Zdenka Križića i pozvao ga da predvodi ovu misu. Koncelebrirali su većinom domaći svećenici i nadbiskup Devčić koji su i tijekom sinoćnjeg bdjenja ispovijedali. Pjevao je udruženi zbor od svih hodočasnika pod vodstvom i uz glazbenu pratnju senjskog voditelja zbora Ivana Prpića Špike.

Govoreći o svetkovini, biskup Križić je rekao: „Ovu svetkovinu Marijina uznesenja na nebo u našem narodu skraćeno nazivamo ‘Velika Gospa’. Isto tako Marijino rođenje, 8 rujna, naziva se najčešće ‘Mala Gospa’. U ovome je prirodna logika: dijete tek rođeno malo je, ne samo visinom i težinom, nego i životom. Ono je na početku života. Još nije ništa osobno ostvarilo. Njega je Bog pozvao na život, ali i na rast ne samo u dobi, nego i u mudrosti i milosti. Isus je one koji vrše volju Božju i služe drugima nazvao blaženima, sretnima, velikima. To je bio njegov život jer došao je vršiti volju Božju. Tu je bit njegova poslanja, to je njegova hrana, kako sam veli (Iv 4,34). Na više mjesta ističe da nije došao da bude služen nego da služi. U dvorani Posljednje večere govori učenicima, nakon što im je oprao noge: ‘Dao sam vam primjer, da i vi činite kako ja učinih vama’ (Iv 13,15). To je poziv svakom učeniku. I od toga koliko ćemo odgovoriti tom Božjem pozivu ovisi veličina i punina našeg unutarnjeg života. To je put koji Bog nudi čovjeku da bi postao velik u Božjim očima. Tim putom išla je Marija. Na prvom mjestu u njezinom životu bilo je vršenje volje Božje. Sebe samu nazvala je ‘sluškinjom Gospodnjom’. Živeći tako postala je velika, ‘Velika Gospa’“.

Biskup je potom protumačio kako se veličina u Božjim očima puno razlikuje od veličine u ljudskim očima. „Koga svijet danas drži velikim? Najčešće su to ljudi bogatstva i moći, ljudi koji su na vlasti, koji su ostvarili neku veliku karijeru ili se istaknuli nekim svojim prirodnim darovima i postali iznimno popularni. Gdje god se pojave izazivaju veliku pozornost, tamo je puno fotoreportera, kamera, novinara. O njima se piše i svaki se njihov potez komentira i puni naslovnice u novinama i na portalima. Ti isti ljudi nekada ne posjeduju nikakve posebne moralne ili duhovne vrijednosti, ali to za svijet nije važno. U popularnost tih osoba često ulaze i njihovi razvodi brakova, nekada i višestruki razvodi. I o tome se piše kao nekom planetarnom događaju, kao o nekom postignuću. Čestita im se jer su uspjeli naći drugu, treću ili ne znam koju, po redu, ljubav. Za neke popularne osobe zna se da su ovisnici o drogi, za neke druge da su moralno ispod svake razine, ali čudno je kako sve to ništa ne škodi njihovoj velikoj popularnosti. To je svijet, to su njegovi kriteriji, to su njegove veličine i njegovi idoli. Ti kriteriji nemaju nikakve poveznice s Božjim kriterijima veličine! Samo čovjek vjere to može razumjeti. Na sreću, u našem narodu još ima puno onih koji nisu izgubili osjećaj za prave vrijednosti. Sjećam se ankete koju je još za vrijeme komunizma ‘Večernji list’ proveo među mladima da se vidi koji im uzori danas nešto znače. Tko je pobijedio? Majka Terezija iz Kalkute i Ivan Pavao II. Ne znam kakvi bi rezultati ankete bili danas, ali uvjeren sam da mladi i danas nisu izgubili sposobnost dobrog razlučivanja, pa i onda kada ne slijede svoje uzore. Mislim da mladi i danas dobro prepoznaju prave vrijednosti i prave veličine, ali je važno da u svojoj blizini imaju istinske uzore, osobe koje će ih oduševiti da te ideale nasljeduju“.

Biskup Križić istaknuo je da je Blažena Djevica Marija razumjela Boga i njegove kriterije vrijednosti. „Prihvatila je ići tim putom. Sebe proglašava sluškinjom koja želi u svemu služiti Bogu i čovjeku. Nije znala što sve prihvaća kada je rekla ‘neka mi bude po tvojoj riječi’. Nije sve razumjela, ali je imala neizmjerno pouzdanje u Boga. Bog ne može prevariti, ne može iznevjeriti, ne može izdati. To njezino pouzdanje nije nikada oslabilo i nikada je nije razočaralo bez obzira na sve patnje kroz koje je morala proći. Kod navještaja Isusova začeća slušala je sve najljepše s obzirom na budućnost njezina djeteta. Nigdje ni riječi o patnjama koje će pretrpjeti to dijete i ona s njim. No, ubrzo nakon Isusova rođenja prorok joj, simboličnim govorom, naviješta tu bolnu stvarnost s naglaskom da će i njoj samoj mač probosti dušu. Nije tada sve razumjela, ali je sigurno razumjela da ovo nije neki radostan i utješan navještaj i ubrzo je sve to bolje razumjela. Nedugo iza Isusova prikazanja u Hramu obitelj mora bježati u tuđu zemlju gdje nikoga ne poznaju i prihvatiti život u siromaštvu i nesigurnosti. Nakon što je završila ta epizoda, dolazile su nove i nove patnje. I tako sve do Kalvarije gdje je patnja dosegnula svoj vrhunac. Zasigurno je i ona molila često puta Psalam 22, koji je molio Isus na križu i u kojemu su prve riječi: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’ Patnje čovjeku nametnu slične vapaje koji spontano naviru iz srca. I na vrhuncu patnje, dok je stajala pod križem svoga djeteta, Marija dobiva novo veliko poslanje: postaje duhova majka svih Isusovih učenika. To je poslanje zauzetosti i brige za svakog vjernika. Uz to da je naša pomoćnica u nevoljama, naša utjeha u žalostima, ona je i naša učiteljica u vjeri i trajni uzor vjernosti Bogu bez obzira kroz kakve sve kušnje trebalo proći“, pojasnio je.

Mons. Križić primijetio je da danas nije lako biti vjeran Bogu i naše obitelji to dobro znaju. „Svijet će takve često nazvati nazadnima, zatucanima, osobama Srednjega vijeka, itd. Sve su to poniženja koja je nužno podnijeti. Isus je to predvidio, ali je učenike uspio uvjeriti da će to za njih biti blaženstvo. Reći će im: ‘Blago vama kada vas budu grdili i progonili, i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine. Radujte se i kličite od veselja jer vas čeka velika nagrada na nebesima’ (Mt 5,11-12). Htio im je poručiti: vaša trpljenja neće biti nenagrađena. Patnje imaju svoj kraj i nisu besmislene. Zar nisu Isusa na križu ismijavali zbog njegova pouzdanja u Boga. Evanđelisti bilježe kako prisutni pod križem s puno ironije govore: ‘On se uzdao u Boga, neka ga sada oslobodi’ (Mt 27,43). Kao da su htjeli reći: ‘Ovako prolaze oni koji se uzdaju u Boga.’ I danas slične glasove nije rijetkost čuti. Mnogim vjernicima to postane istinska kušnja vjere. Ne mogu razumjeti zašto njima Bog dopušta određena trpljenja. Toliki postave i pitanja: ‘Što sam ja Bogu zgriješio da mi se moralo ovo dogoditi.’ Teško je u patnji vidjeti ono što dolazi iza. Na Veliki petak nije nitko vidio Uskrs. Apostol Petar ima iskustvo ovih Isusovih riječi koje ponavlja prvim kršćanima govoreći: ‘Blago vama ako vas izruguju zbog Kristova imena, jer tada Duh slave, Duh Božji, počiva u vama.’ A onda apostol dodaje: ‘Nitko od vas neka ne trpi kao ubojica ili kao lopov, kao zločinac, kao onaj koji se upliće u tuđe poslove. Ali ako netko trpi zato što je kršćanin neka se ne stidi’ (1 Pt 4,14-16). Kršćani su se ovoga čvrsto držali. Nisu se bojali biti mučenici zbog svoje vjere u Krista, a moralni život bio im je uzoran“, protumačio je.

Biskup je podsjetio je da se veliki kršćanski pisac Tertulijan, krajem drugog stoljeća, obratio rimskoj vlasti s pitanjem: zašto oni progone i ubijaju kršćane iako im ne mogu dokazati nikakvu krivnju? A potom dodaje: ‘Svakim danom sudite tolike zatvorenike i toliko ih je osuđeno na smrt zbog ubojstava ili kriminala. Recite mi kada ste to osudili nekog kršćanina kao ubojicu ili kao džeparoša ili kao razbojnika ili kao kradljivca. Nitko od takvih nije bio kršćanin. A ako je slučajno bio netko takav, mi ga samim tim ne priznajemo kršćaninom.’ Iz ovog vidimo kako je kršćanski moral bio iznimno strog. Kršćanstvo nije bilo spojivo s korupcijom, nepravdom, nasiljem. Kamo sreće da i danas možemo ustvrditi nešto takvoga, tj. da nema kršćana među kradljivcima, među razbojnicima, među prevarantima, među korumpiranima i sl. U prvoj Crkvi nemoralnog kršćanina zajednica vjernika nije više priznavala kršćaninom, rekao je mons. Križić.

Pojasnio je da je Blažena Djevica Marija iskusila snažnu Božju blizinu u svojim mnogim poniženjima i patnjama. „Doživljavala je poniženja i od najbliže rodbine koji su joj u lice govorili da je ponašanje njezinog sina posve nastrano, doslovno da je on poludio, kako čitamo u evanđelju (Mk 3,21). Počeli su je gledati kao majku jednog čudaka. Što su joj sve još drugi govorili i predbacivali, možemo zamisliti! Ona zbog toga ne ulazi u svađu ili sukob bilo s kim. Ona sve to prikazuje Bogu u sigurnosti da će Božja istina izići na vidjelo. Nekada je tu istinu potrebno dugo čekati, ali ona na kraju uvijek pobjeđuje. Bog je htio da Marija prođe kroz tešku školu patnje da bi mogla dobro razumjeti patnje svoje djece. Jer teško je razumjeti nešto što netko nije proživio i iskusio. Zato se vjernici toliko utječu Mariji u svojim patnjama. Ona kao majka ne može biti indiferentna prema patnji svoje djece. Zato joj pobožni puk, pun pouzdanja, govori: ‘Ti znadeš najbolje sve naše nevolje'”, kazao je mons. Križić.

„Čovjek boli ima potrebu svoju patnju nekome izreći. Ima potrebu da ga netko razumije u njegovoj boli. Tko to može bolje nego majka? Jer majčinska ljubav je besplatna. Majka ne voli svoje dijete zato što je dobro, nego zato što je njezino dijete, pa kakvo god bilo. Takva je i Marija prema nama. Ne voli nas zato što smo uzorni, jer i sami znamo da nismo, nego nas voli jer smo njezina djeca. Prikažimo Mariji, u ovom svetištu, sve svoje patnje i strahove, sve članove svojih obitelji, sve one za koje smo došli posebno moliti, sve one koji pate kao i one koji prouzročuju patnju drugima, da Marija, kao u Kani, stavi pred Isusa sve naše prošnje i potrebe. Neka nama pomogne da u životu činimo sve što nam Isus kaže. Neka potpomaže našu vjeru da ne malakše, da bi joj se jednom pridružili u novom životu gdje ‘više neće biti ni tuge, ni jauka, ni boli’ (Otk 21,4)“, potaknuo je gospićko-senjski biskup.

Na kraju mise čuvar svetišta Stipe Zeba zahvalio je nadbiskupu Devčiću, biskupu Križiću i svim svećenicima, kao i hodočasnicima, posebno onima koji hodočaste hodajući, neki i iz velike udaljenosti. Najavio je proširenje i obnovu ovog svetišta.

Slijedila je himna „Lijepa naša“ te vraćanje procesije i kipa Majke Krasnarske u svetište. Potom je Petar Zeba, umirovljeni riječki svećenik, brat vlč. Stipe, blagoslovio nabožne predmete.