U homiliji nadbiskup je podsjetio okupljene vjernike na sukob sv. Ilije sa svećenicima kulta boga Baala te njegova progona od kraljice Izabele i bijega u pustinju, kada je Ilija ostao ostavljen od svih, izdan i sam. „U strahu je pobjegao dan hoda u pustinju. I ondje je došao k sebi. Očito da to što je pobio Baalove svećenike nije ničemu poslužilo, a i on sam se pokazao kukavicom te je pobjegao u strahu pred kraljicom Izabelom. Tako su ne samo kralj, dvorjanici i narod slabići, nego je slabić i kukavica i on sam. Ilija se gorko kaje i srami što je pobjegao“, rekao je nadbiskup, nastavljajući kako je Bog Iliji upravo u takvoj situaciji potpune bespomoćnosti, u iskustvu uzaludnosti i gorkoga razočaranja, kad je bio spreman dići i ruku na sebe, poslao gavrana s vodom i kruhom, krijepio ga 40 dana te ga kroz pustinju doveo do ‘Božje gore’ Horeba.

„Kad je čovjek na vrhu planine, onda je bliži nebu i Bog mu izgleda dostupniji. Odatle, uronjen u tišinu, motri svijet koji je ostavio umanjenim, stavljenim u pravu perspektivu. Što se više Ilija penjao u vis, to mu je sve zemaljsko postajalo manje; njegova nastojanja, preokret situacije i vlastita slabost, uspjesi i planovi neznatni i zanemarivi. Na gori se pozornost može usredotočiti na ono što je bitno, a duša se može lakše prepustiti Bogu i njegovim naumima“, rekao je nadbiskup te posvijestio: „Tako i mi svaki puta – kad poput Ilije prolazimo kroz duboku egzistencijalnu krizu – imamo priliku za obnovu svoga života u njegovu ishodištu, imamo priliku za povratak Bogu. U svojoj svakodnevici lako zaboravimo da nam je netko drugi podario život, da nismo mi sami sebe stvorili niti smo gospodari svoga života. U svojim uspjesima postajemo sami sebi važni i veliki u vlastitim očima. Preobražavamo se u male bogove. Tako se i mi, poput Ilije, kroz porođajne muke vlastitog neuspjeha, gorčine, patnje i uzaludnosti, moramo otrijezniti i postati svjesni vlastite malenosti, krhkosti, slabosti i bespomoćnosti; kroz iskustva vlastite slabosti moramo porušiti sve svoje sigurnosti i lažne idole te se otvoriti putu povratka jedinoj pravoj ljubavi i spoznaji da je jedino Bog vrijedan truda, da je on krajnji smisao našega života i da bez njega – svoga Oca i Stvoritelja – ne možemo ništa“.

Zaključujući homiliju, nadbiskup je potaknuo okupljene na molitvu zaštitniku Nadbiskupije sv. Iliji, „da i nama, osobito u našem umoru i bezvoljnosti, izmoli poučljivo srce, kakvo je bilo njegovo i da nam izmoli obnovljenu snagu, zanos i polet za službu i poslanje koji su pred nama“.

Na kraju misnog slavlja nadbiskup Hranić izrazio je zahvalnost vjernicima Đakova, koji su u subotu, 18. srpnja pokazali „domišljatu ljubav“ te okupljanjem pred samostanom Milosrdnih sestara Svetoga Križa i pred stanom đakovačkog župnika Tomislava Ćorluke pjesmom i molitvom sestrama i župniku izrazili svoju podršku i želju za brzim ozdravljenjem.

Uz nadbiskupa Hranića koncelebrirao je nadbiskup u miru Marin Srakić, mons. Luka Marijanović, vlč. Drago Marković i vlč. Dario Hrga. Prije završnog blagoslova, svi nazočni pošli su pred oltar sv. Ilije, gdje je nadbiskup predmolio litanije sv. Iliji i zajedno s nadbiskupom Srakićem udijelio blagoslov vjernicima.