U svojoj propovijedi, uz životopis sv. Jakova koji se temelji na novozavjetnim tekstovima, vlč. Grgurić rekao je sljedeće:
“U današnjem evanđelju slušamo jednu zgodu u kojoj je majka sinova Zebedejevih zatražila od Isusa da njezini sinovi u Isusovu kraljevstvu sjednu jedan njemu zdesna, drugi s lijeva. Ovo evanđelje opisuje izričito ljudsku težnju protivnu kršćanskom načinu shvaćanja. Dva Zebedejeva sina Jakov i Ivan žele biti ispred drugih; žele se uspeti visoko, ali bez zasluge. Ne samo ovoj dvojici, nego i ostalim apostolima treba mnogo da bi doprli do kršćanske zrelosti. Svi oni više-manje potječu iz siromašnih životnih prilika i sad koriste vrijeme da bi došli do moći i ugleda preko svoga učitelja. Krist im je upravo govorio o smrti i uskrsnuću u Jeruzalemu, a oni misle da osiguraju položaje. Čudan zahtjev, ali još jedan dokaz čovjekova častohleplja, sebičnosti, guranja do vlasti i časti. Isus žuri u smrt, a njegovi učenici žure da zauzmu prva mjesta, mekane stolice. Teško shvatljivo čovjekovo srce”.
“Isus se nije srdio, ljutio nego ih je poukom poveo dva koraka dalje. Prvi korak je sasvim oprezan i pozoran. Postavio je dva pitanja. Isus nije mogao bolje odgovoriti na njihovu molbu. Oni ne znaju što mole, vide samo veličinu i proslavu, ali put do toga ne vide. Taj je put strm, kamenit za njih možda neprohodan. Sve se ovo nalazi u pitanju: “Možete li piti kalež koji ću ja piti? Ili primiti krštenje koje ću ja primiti” (Mk 10,38).

“Kad to čuše ostala desetorica, razljutiše se na Jakova i Ivana. Ne ljute se desetorica na braću što traže prva mjesta, nego zato što i oni žele isto: prva mjesta. I boje se da im ne izmaknu. Dokaz kako čovjek neizlječivo boluje od zavisti i častohleplja, kako se bezobzirno gura do prve stolice. Isus će otrijezniti najprije braću Jakova i Ivana: Ne znate što ištete. Kaže im: Njega čeka kalež muka, njegovo je prijestolje križ. On će biti kršten vlastitom krvi. Pita ih: mogu li dijeliti s njim kalež boli i patnje križa. Mogu li sudjelovati s njim na mukotrpnom putu, imati udjela u njegovim patnjama. Piti iz Isusova kaleža znači prihvatiti njegov put koji kroz ljubav i potpuno predanje ide do kalvarije, do smrti na križu. To je onaj kalež za koji je Isus molio Oca u Maslinskom vrtu da ga mimoiđe ako je moguće. Uvijek dodajući: ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš? Jesu li za to sposobni. Tuda je put do slave i prvoga povlaštenog mjesta što ga traže. No, Isus daje svoj lijek, svoj primjer: tko hoće vlast neka, bude sluga. Neka druge obogati svojom ljubavlju, svojom dobrotom, sobom. Isus ne priča priče nego daje primjer: vlastiti život. Sin čovječji nije došao da mu služe nego da on služi.”
“Isusov zahtjev da budu njegovi svjedoci u svijetu, mnogi kršćani shvaćaju samo kao lijepe riječi ili misle da su ispunili taj zahtjev ako nekad dođu na misu, ako se nešto malo pomole, ako na koji veliki blagdan poslušaju koju propovijed, ako pripadaju kakvoj karizmatskoj skupini u Crkvi… Kakvu vrstu svjedočanstva Isus traži od nas? Jedino je sigurno: on ne želi da se zaustavljamo samo na vanjštini, na lijepim velikim riječima, na lijepom pjevanju, na nekom kršćanskom folkloru, gradnji velikih crkava… On je rekao da neće u kraljevstvo Božje ući oni koji govore Gospodine, Gospodine, nego oni koji vrše volju Očevu”.

“Papa sv. Grgur Veliki nadahnut današnjim evanđeljem sebe je nazvao: “Sluga slugu Božjih”. Svatko od nas je sluga: u svojoj maloj ili velikoj Božjoj obitelji. Kralj George VI. rekao je na dan svoga krunjenja: “Najveća čast je služiti drugima”. Papa, kralj, predsjednik ne može biti svatko. Ali svatko može i mora biti “sluga slugu Božjih”. Svatko ima dužnost i čast služiti drugima”.
“Isus i nas poziva da budemo prvi u služenju u svojoj okolini u kojoj živimo i radimo. Nemojmo se varati i misliti da smo nešto uzvišeno i da se čitav svijet vrti oko nas. Mi se trebamo vrtiti oko svijeta u kojemu su na svakom koraku ljudski problemi i biti svijetli primjer Isusove ljubavi u ovom svijetu koja se najbolje odražava kroz služenje bližnjemu i onomu koji je u potrebi. Neka nas sv. Jakov u tome zagovara pred prijestoljem Božjim“”, završio je svoju propovijed vlč. Grgurić.

Misu su pjevanjem uveličale domaće vjernice koje njeguju pučko pjevanje. Nakon popričesne molitve, dječak Antonio Ivanišević, koji je ujedno i ministrant, izveo je na harmonici pjesmu “Zdravo Djevo” što je narod radosno podržao pjevanjem. Nakon mise, svećenici i vjernici zadržali su se ispred župne crkve u ugodnom druženju.