U koncelebraciji su bili đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, umirovljeni đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić, kancelar Dario Hrga i kanonik Luka Marijanović.

Činom pobožnosti kod oltara sv. Ćirila i Metoda započelo je svečano misno slavlje pjevanjem akatista (hvalospjeva) slavenskim apostolima.

Biskup Ćurić se u homiliji prisjetio 1985. godine kada se slavila Metodova godina na razini cijele Europe kojom se obilježavala 1100. obljetnica njegove smrti i tadašnjeg slavlja u đakovačkoj katedrali sa svečanim programom, a zatim se osvrnu na naviješteni evanđeoski ulomak o sedamdeset dvojici učenika: „U tome možemo prepoznati kako se doseg navještaja Kristova spasenja, u odnosu na starozavjetni Savez, sada proširuje. Univerzalan je, nije određen samo za jedno mjesto i jedan narod, već je posve otvoren: dokle god mognu doprijeti noge ‘glasonoša radosti’“.

„Upravo u tom izvornom svjetlu Kristova poslanja koje On predaje učenicima, braćo i sestre, prepoznaje se važnost svakog apostolskoga djela u Crkvi. Na tom ćemo tragu s lakoćom u djelu svete braće Ćirila i Metoda moći prepoznati najprije to – djelo navještaja i posredovanja kršćanske vjere među slavenskim narodima, zagledani s udivljenjem u njihov primjer, kad su se iz svog rodnoga grada Soluna otisnula prema sjeveru da ‘izvrše djelo blagovjesničko’”.

Biskup Ćurić se spomenuo i moravskog kneza Rastislava koji je pozvao Svetu braću da pouče narod, rastumače riječi Svetoga pisma. Ćiril i Metod su za potrebe slavenskih naroda preveli evanđelja, poslanice, obrede molitvenih slavlja, crkveno bogoslužje… Što se duboko ugradilo u povijesni hod i kulturnu baštinu slavenskih naroda.

Zatim je propovjednik govorio o odnosu biskupa Strossmayera prema ćirilometodskoj baštini: „Kad ovdje, u našoj katedrali častimo Svetu braću, ne možemo ne misliti na onu izvanrednu gorljivost kojom je ćirilometodsku baštinu kao most zajedništva i putokaz jedinstva promicao naš biskup J. J. Strossmayer, a u njegovo vrijeme i sarajevski nadbiskup sluga Božji Josip Stadler, kao i mnogi svećenici i vjernici laici u našem narodu. To će razdoblje 19. stoljeća neki nazvati pravim ‘romanticizmom’ slavenske ideje. Ako bismo ostali samo u društvenim i političkim okvirima, sudeći po događanjima kraja dvadesetoga stoljeća, uključujući i aktualne borbe i ratna stradanja, mogli bismo i pred Svetu braću iznijeti tolika iskustva žalosnih nerazumijevanja, suprotstavljanja i sukoba. K tomu nas još uvijek snažno nagriza i manjak vidljivoga crkvenoga jedinstva ili barem očitijega usmjerenja prema njemu”.

O crkvenom jedinstvu biskupa Strossmayera

„Kad je riječ o crkvenome jedinstvu, misleći na odnose Katoličke i Pravoslavne Crkve u našim krajevima, biskup Strossmayer ovako potiče: ‘Jedni i drugi štujemo i zazivamo sv. Ćirila i Metoda, to je pravo i Bogu drago, ali ta dva sveta imena nek nas u ljubavi i bratskoj slozi tako spoje, da ostanemo doduše svaki pri onom što nam je sveto i milo, što nam je od vjekova duši i srcu priraslo, ali da se u jedno združimo u onom, što su nam sveti apostoli cijelim životom i djelovanjem svojim preporučili… A to je: da vjerom i Crkvom jedni budemo i to jedinstvo kao zalog sreće i vremenite i vječne smatramo’”.

Zaključujući homiliju biskup Ćurić je rekao: „Tom se putu i mi otvaramo, u prilikama današnjega vremena i s novim naglascima kad je u pitanju uzajamno prepoznavanje i vrednovanje Crkava. To je nakana na koju se svim srcem utječemo svojim svetim zaštitnicima, moleći da u našem suvremenom svijetu postanu sve prohodniji kršćanski putovi dijaloga i sve vidljiviji plodovi mira”.

Na kraju misnoga slavlja koje je pjesmom pratio Mješoviti katedralni zbor, biskup Ćurić je potaknu vjernike na osobnu pobožnost sv. Ćirilu i Metodu pred njihovim oltarom u đakovačkoj katedrali.