Susret je započeo jutarnjom molitvom u crkvi Male braće, nastavljen je predavanjem u dvorani Ivana Pavla II., blagoslovom svijeća u zbornoj crkvi sv. Vlaha i slavljem euharistije u katedrali.

Umirovljeni profesor biblijskih znanosti dominikanac dr. fr. Stipe Jurič, koji je trideset i tri godine predavao na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskog u Rimu i jedno vrijeme bio i dekan tog sveučilišta, govorio je o temi „Hram – Božje prebivalište na zemlji“.

„Čovjekovo prvotno, idealno stanje opisano je u Bibliji kao vrt, kao oaza u neplodnoj i bezvodnoj pustinji, kao stanje intimnosti sa svetim Bogom. On šeta u vrtu s Adamom i Evom za ‘dnevnog povjetarca’. No grijeh ih odvaja i izolira od Boga. Neugodna surova stvarnost prikazana je kao izgon iz vrta u divlji kraj, u pustoš… Iako ih je istjerao iz vrta, Bog ih nije potpuno odbacio. I dalje se brine za njih i posjećuje ih“, kazao je u uvodu predavanja profesor Jurič. „Kad god je Bog posjetio ljude, gdjegod je sveti Bog objavio svoju prisutnost, to je mjesto postalo sveto, mjesto koje treba promatrati sa strahopoštovanjem i strahom. Tipičan primjer ovoga su Jakovljeve ljestve koje je on vidio u snu, koje stoje na zemlji, a vrhom do neba dopiru i anđeli Božji po njima se penju i silaze (Post 28,10-22)“. Jakov je razumio da se na tom mjestu nalazi Jahve, da je to kuća Božja i vrata nebeska.

Nadalje je dr. Jurič kroz biblijske tekstove Starog i Novog zavjeta govorio o slijedu bogoštovnih mjesta kroz povijest spasenja. U vrijeme Izlaska izraelski narod je kao mjesto susreta s Bogom imao prenosno svetište, Šator sastanka. Sa sjedilačkim načinom života izgrađen je Jeruzalem i Hram u njemu kao permanentno prebivalište slave Jahvine gdje cijeli narod dolazi da gleda Jahvu licem u lice kao što je to nekoć činio Mojsije u pustinjskom šatoru. Predavač je objasnio značenje toga „licem u lice“.

Govoreći o značenju Jahve za Izraelce i simbolični svetopisamski govor o njemu zaključio kako je za njih hram „postao simbol radosti koju Izrael očekuje od nazočnosti Jahvine“, kao i simbol jedinstva, o njemu su govorili „sa strastvenim ponosom i ushitnom radošću“. Obični je Izraelac doživljavao Hram kao sveto mjesto i bio je uvjeren da tu Jahve zbilja živi. Prisutnost Božjeg lica u narodu je snaga njegovog naroda. Lice Jahvino je lice svetog i pravednog Boga i samo će čestiti gledati lice njegovo. Hram je sveto mjesto, ali ne po nekoj čarobnosti, nego jer je bio znak svetosti koju Jahve očekuje od svoga naroda što daje novu dimenziju pojmu svetosti.

Bogoštovlje u svim religijama uspostavlja veze između čovjeka i Boga, a prema Bibliji, uspostavljanje tih veza pokreće Bog živi koji se objavljuje, napomenuo je dr. Jurič te je naglasio dimenziju zahvalnosti Bogu što je temeljni čin čovjeka vjernika.

Sve što su Šator sastanka i jeruzalemski Hram naznačavali ispunilo se u trenutku kad je Riječ Božja tijelom postala i nastanila se među nama, ušatorila se, kazao je predavač. Slava Kristova jest njegovo božanstvo koje je prosijavalo kroz njegovo čovještvo. Krist je Božja stvarnost među nama, Božje lice, ljestve postavljene između neba i zemlje. Starozavjetno bogoštovlje koje je bilo usredotočeno na jedno mjesto, jeruzalemski Hram, i na nesavršene izvanjske obrede, ustupilo je mjesto novozavjetnom bogoštovlju: univerzalnom, nutarnjem, duhovnom. Tijelo uskrslog Krista je sada središte bogoštovlja u duhu i istini. S Kristom kao živim kamenom svi tvorimo jednu duhovnu kuću, sveto svećenstvo, hram Božji u kojem duh Božji prebiva, kazao je predavač i nastavio govoriti o nebeskom Jeruzalemu.

„Kad ulazite u crkvu ili kapelicu, osobito gdje ima Presveti Sakrament, ili dok slavite i slušate svetu misu, neka vaši osjećaji budu osjećaji radosti i strahopoštovanja istodobno“, poručio je predavač te protumačio kako je to stapanje oprečnih emocija tipično za Bibliju. Za mnoge kršćane crkva, nažalost, nije više sveto mjesto, primijetio je.

„Živimo u vremenu opće umorenosti, zbunjenosti, nesigurnosti“, kazao je dr. Jurič te usporedio to s vremenom nastanka poslanice Hebrejima kada je pisac poslanice pozvao vjernike da čuvaju nepokolebljivu vjeru, paze jedni na druge, potiču se na ljubav i dobra djela, da ne propuštaju svojih sastanaka, euharistije i zajedničke molitve te da se klanjaju Bogu u duhu i istini i slave ga himnima i duhovnim pjesmama.

S obzirom na to da se Dan posvećenog životu za Dubrovačku biskupiju ne slavi na Svijećnicu nego ranije zbog proslave biskupijskog zaštitnika sv. Vlaha, obred blagoslova svijeća upriličen je u zbornoj crkvi sv. Vlaha. Okupljene redovnice i redovnici iz Parčeve crkve krenuli su u procesiji prema dubrovačkoj katedrali gdje je euharistijsko slavlje predslavio dubrovački biskup mons. Roko Glasnović.

U homiliji je biskup Glasnović govorio o raznim izvanjskim i unutarnjim izazovima ovog vremena u kojem se žive osobe posvećenog života. „Što činiti?“, upitao se. „Krenuti od Krista! Počeli ste, počeli smo s njime. Probuditi čežnju za svetošću, izgraditi duhovno zajedništvo“.

Mi smo uvijek u službi Crkvi i drugima, podsjetio je te naglasio važnost poznavanja prilika u kojima ljudi žive kao i poznavanje duha vremena. Svijet od nas očekuje jednostavnost života, duh molitve, ljubav prema svima naročito prema malenim i siromašnima, skromnost, samoprijegor i odricanje. Bez takvog života teško da ćemo druge pridobiti za Krista, ustvrdio je. Biskup je također u propovijedi govorio o evangelizaciji koju i papa Franjo naglašava u svojim obraćanjima. „Bez apostolskog žara i vjernosti vjera kopni“, naglasio je. „Vjera je zadivljujuća priča koju trebaš dijeliti s drugima“.

Riječi pozdrava i zahvale uputio je svima fr. Tomislav Kraljević, predsjednik Vijeća za posvećeni život Dubrovačke biskupije. Zahvalio je i dosadašnjem vodstvu vijeća predsjedniku fra Stanku Dodigu, tajnici s. Lenki Begić i svima ostalima koji su dugi niz godina organizirali i s veseljem pripremali razne susrete te predstavio članove novog saziva vijeća. Naglasio je kako Bogu posvećene osobe vrše službu molitve koja možda nije toliko vidljiva ali je najprisutnija upravo po njima, a na području Dubrovačke biskupije ih ima dosta.