Suslavili su apostolski nuncij u Italiji i San Marinu nadbiskup mons. Petar Rajić, zagrebački nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Dražen Kutleša, pomoćni đakovačko-osječki biskup Ivan Ćurić, rektor Zavoda preč. Marko Đurin, vicerektor vlč. Marko Škraba, duhovnik o. Alan Modrić, mons. Hrvoje Škrlec iz Državnog Tajništva Svete Stolice i dvadesetak svećenika na službi ili studiju u Rimu. Evanđelje o zgodi dva dana uoči Pashe, kad je jedna žena pomazala Isusa nardovom pomasti (usp. Mk 14, 1-9), pjevajući je navijestio vlč. Bruno Diklić, svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije i pitomac Zavoda.

Na početku propovijedi mons. Radoš je rekao da je knjiga jednog stoljeća zabilježila imena mnogih sestara u Zavodu, ali sestre nisu puno zapisivale u tu knjigu jer nemaju potrebu da zabilježe svoje živote u ljudskoj kronici. Njihov život i poslanje bile su zapisane u jednoj drugoj knjizi, u onoj koju piše Bog, dodao je. Kako nemamo ovu prvu knjigu u kojoj su zapisani konkretni događaji iz njihovih života, trebamo se okrenuti ovoj drugoj knjizi koju uvijek imamo – evanđelju, naglasio je. Evanđelje govori svakome pojedinačno i svima nama zajedno. Spomenuo je riječi sv. Terezije od Djeteta Isusa: „Kad otvorim evanđelje odmah u njemu osjetim miris živoga Isusa Krista“.

Izrazio je nadu da su i vjernici okupljeni na misi osjetili miris koji se širi iz evanđelja. „Zgodu iz evanđelja evanđelist Marko smješta u kuću gubavca Šimuna, odnosno u jedno prljavo, ne baš ugodno mjesto. Dok je Isus bio za stolom, dolazi jedna žena, razbija posudicu i maže nardovom pomasti Isusovu glavu“, rekao je te istaknuo kako je u središtu mala bočica s nardovom pomasti. „Nardova pomast, osim u ovoj zgodi, spominje se na samo na još jednom mjestu u Svetom pismu, i to u Pjesmi nad pjesmama kada se želi izreći ono što nije moguće izreći riječima. Nardova pomast simbol je ljubavi koju ne možemo do kraja izreći. Iako su učenici u njezinu postupku vidjeli besmisleno rasipanje pomasti, razbijena posudica i razbacani mirisi ukazuju na to da sam Isus, idući prema svojoj muci i smrti, razbija i troši svoj život za svakoga od nas. Kristova je ljubav prava i ne može se izračunati u novcu. Isus umirući ne rasipa svoj život nego ga daje. Taj miris se širi u stvarima koje svijet ne vidi kao uspješne. Miris nije nužan, ali on daje jednu novu kvalitetu životu, ono nešto više“, istaknuo je nadbiskup. 

Mons. Radoš istaknuo je spremnost sestara da svojim potpunim posvećenjem, svojim životom cijelu sebe izliju na Krista Zaručnika i da onda zamiriše cijela kuća, da to osjete svi svećenici i vjernici koji pohode Zavod. Važno je dati svojim životom miris evanđelja drugima. Svi smo mi pozvani širiti miomiris Kristov, rekao je propovjednik, navevši riječi sv. Pavla. 

Na kraju mise nazočnima se obratio rektor Đurin. Zahvalio je Bogu na radosti što je hrvatska zajednica u Rimu doživjela dan kojim se obilježila 100. obljetnica djelovanja sestara u Zavodu. „Ova je misa bila upravo zahvalno slavlje za sve naše sestre, bilo one koje su i danas ovdje s nama, bilo one koje su djelovale ovdje, a sada su na nekim drugim poljima rada, a isto tako i molitva za sve drage preminule sestre koje su djelovale u našem Zavodu“, istaknu je rektor. Zahvalio je i svojem predšasniku na rektorskom mjestu, mons. Boži Radošu, koji se ujedno kao rektor mogao osvjedočiti što znači prisutnost sestara milosrdnica u Zavodu, što je prihvatio poziv i predslavio misno slavlje. Riječi zahvale uputio je i mons. Draženu Kutleši i mons. Ivanu Ćuriću zbog njihove prisutnosti na proslavi. Vrhovnoj poglavarici Družbe sestara milosrdnica s. Jeleni Ikić zahvalio je za prisustvo i za sve što je Družba činila za Zavod i za svećenike, kao i provincijalnoj poglavarici Provincije Navještenja Gospodinova – Split s. Andrijani Mirčeti. Zahvalio je i svakoj sestri pojedinačno koja je djelovala u Zavodu na svemu onome što su dale. 

Nakon mise, uslijedio je program obilježavanja 100. obljetnice dolaska sestara u Rim i Zavod. S. Blaga Bunčuga ukratko je prikazala djelovanje 34 sestre milosrdnice kroz stotinu godina njihove službe u Zavodu. Sestre su u Zavod došle 10. listopada 1924. godine. Pored tadašnjeg rektora Giovannija Biasiottija i vicerektora dr. Ivana Butkovića, važnu ulogu u dolasku sestara u Rim odigrao je i zagrebački nadbiskup Antun Bauer. Godine 1932. Družba sestara milosrdnica dijeli se na tri provincije – Zagrebačku, Riječku i Splitsku. Tom razdiobom zajednica sestara u Zavodu sv. Jeronima ušla je u sastav Zagrebačke provincije. Kratko vrijeme, od 1957. do 1959., bila je izravno podređena Vrhovnoj upravi Družbe kao i ostale filijale na području Italije, a osnutkom Rimske delegature 1959., sa sjedištem u Centocellama, pripala je toj delegaturi. Tako je bilo do 2017. kada su sestre ponovno bile podređene Vrhovnoj upravi Družbe.

Od rujna 2023. brigu o Zavodu preuzimaju sestre Splitske provincije. U ovih sto godinu, milosrdna ljubav sestara mnogo je puta bila na djelu. Od početka su se sestre trudile „s jedne strane vjerno svjedočiti Družbinu karizmu milosrdne ljubavi i svoje poslove obavljati revno i samozatajno, a s druge strane za svećenički podmladak danomice moliti“, istaknuto je. Djelatnu ljubav sestre su osobito pokazale za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća te Domovinskog rata, izlazeći u susret osobama u potrebi. U novije vrijeme preuzele su i sakristansku službu, a desetak godina vodile su i administrativne poslove Zavoda. Trenutno u Zavodu djeluju tri sestre: s. Dominika Vrdoljak, koja je kućna poglavarica i sakristanka, s. M. Radoslava Kevo, koja obavlja razne kućanske poslove i s. M. Emanuela Radnić, koja vodi zavodsku kuhinju. 

Ponovno je riječ preuzeo rektor Zavoda, koji je zahvalio s. Blagi na prikazu djelovanja sestara milosrdnica u Zavodu. Istaknuo je još dva važna događaja iz povijesti Zavoda, a koji su povezani sa sestrama. Prvi je obuhvaćao vrijeme Drugog svjetskog rata. „S. Blaga je spomenula, ali ne mogu ni ja zaobići vrlo važno razdoblje, za vrijeme 2. svjetskog rata i također poraća, kada je naš Zavod bio utočište mnogim nesretnim ljudima, koji su, spašavajući svoje živote, tražili krov nad glavom, utočište i gdje je milosrdna ljubav sestara, zajedno s rektorom Magjercom, tim ljudima omogućila da prežive, da imaju barem kakav takav krov nad glavom, i barem nešto za pojesti. Neka dobri Bog nagradi sestre za sve dobro koje su učinile tim ljudima u tom teškom i zahtjevnom vremenu naše povijesti“, istaknuo je. 

Drugi događaj ostao je upisan u sjećanjima s. Laurencije Dumbović, a vezan je uz rado viđenoga gosta u Zavodu u vremenu zasjedanja Drugog vatikanskog koncila – krakovskog nadbiskupa Karola Wojtylu, kasnije papu Ivana Pavla II. On je više puta dolazio kod nadbiskupa Šepera, koji je tada boravio u Zavodu, i ručao s njim na 5. katu. S. Laurencija kaže da se sjeća „finog, uljudnog, uslužnog, zahvalnog i neposrednog nadbiskupa krakovskog, Poljaka koji bi joj u podvorbi prikočio otvoriti i zatvoriti vrata, razmaknuti i pokupiti suđe. Uvijek blago nasmiješen na odlasku bi se s osobitom pažnjom zahvalio i pozdravio sestre“. Spomenuo je i gospođe koje su pomagale i pomažu sestrama u obavljanju svakodnevnih poslova. Trenutno tri gospođe, Ranka, Nada i Slavica, pomažu sestrama u brizi oko Zavoda. Na kraju, rektor je izrazio želju da proslava bude poticaj da karizma sv. Vinka nastavi rasti u našem narodu, da Družba sestara milosrdnica, uz Božju pomoć, uz zagovor sv. Vinka i sv. Lujze, nastavi živjeti i djelovati među svima nama još dugi niz godina u Rimu i u Zavodu.

Uime svih sadašnjih i bivših pitomaca Zavoda, riječi zahvale uputio je trenutno po stažu najstariji član Zavoda vlč. Ivan Marić, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije. „Kaže se da mi ljudi obično pravu vrijednost nečega ili nečije prisutnosti u svojim životima shvatimo tek u onom trenutku kad tu prisutnost izgubimo. I složit ćemo se da je to tako. Život nas, više nego za zahvalnost i osjetljivost na ljepotu malih stvari, odgaja na navikavanje i podrazumijevanje i sebe i drugih. Uskratimo tako i sebi i drugima ljepotu trenutaka koji su nam darovani baš zato da bismo od njih živjeli. Današnjom proslavom sto godina djelovanja sestara u našem Zavodu želimo bar na trenutak učiniti upravo suprotno od onoga na što smo navikli. Želimo zahvaliti. Zato uime svećenika studenata Zavoda, nas koji smo sada ovdje, ali i generacija koje su prošle ovim zavodom, želim reći hvala vam, drage sestre“, istaknuo je vlč. Marić.

Okupljenim vjernicima obratila se vrhovna poglavarica Družbe sestara milosrdnica s. Jelena Ikić, zahvalivši svima na dolasku i organizaciji proslave te potaknuvši sve na molitvu da sestre i dalje ustraju u življenju svojega života te da Gospodin podari Družbi nova duhovna zvanja.

Proslavi 100. obljetnice dolaska i djelovanja sestara milosrdnica u Rim prisustvovala je i otpravnica poslova Veleposlanstva Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici Tea Zupičić, ali i brojni svećenici, redovnici, redovnice, bogoslovi te hodočasnici iz Domovine. Misno slavlje animirao je Zbor sestara milosrdnica iz Splita. Nakon mise, Zbor sestara milosrdnica otpjevao je nekoliko pjesama. Među pjesmama koje su sestre otpjevale, bile su i dvije pjesme napisane upravo za ovu prigodu: „Sestre milosrdne“ i Sveti Jeronime“. Tekst za obje pjesme napisao je don Ante Mateljan, dok je obje uglazbio don Šime Marović, obojica bivši članovi Zavoda sv. Jeronima, izvijestili su iz Zavoda.