Đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić predvodio je euharistijsko slavlje u zajedništvu s tajnikom vlč. Markom Obradovićem i suradnikom rektora i voditeljem liturgije samostanske crkve vlč. Ivanom Andrićem. Euharistiji je prethodila Jutarnja molitva Božanskoga časoslova.

Mons. Hranić se u homiliji najprije osvrnuo na evanđeoski ulomak o Blaženstvima (Mt 5, 1-12 1) koji je naviješten, a zatim je riječi „blago siromasima duhom“ povezao sa životom i primjerom bl. M. Terezije. „Bl. Terezija Scherer nije željela protratiti, uludo rasipati svoj ljudski život i svoje ljudsko, kršćansko i redovničko dostojanstvo, nije si dopuštala da uludo spiska Božje naravne ni milosne darove koje je primila, nego je težila za sve savršenijim i velikodušnijim predanjem i darivanjem Isusu Kristu, a onda i njegovoj braći i sestrama“, poručio je.

„Meni je osobito fascinantna njezina sposobnost oduševljavanja drugih, mladih žena i djevojaka, da prihvate naporan rad po cijele dane, prožet molitvom i često mizernim siromašnim životom kakvim su živjele vaše prve sestre, od njih pet koje su se pridružile u samim počecima rađanja vaše Družbe. Moralo je u njoj biti nešto od Isusove proročke privlačnosti i snage koja je oduševljavala za herojske kreposti, za predanje i život u duhu Isusovih blaženstava jer ne bi inače uspjela. Kad je otišla s ovoga svijeta ostalo je oko 1500 sestara, oko 400 zajednica. Ne bi to uspjela bez te privlačne snage“, istaknuo je nadbiskup Hranić.

Pojasnio je da izazov blaženstva „blago siromasima duhom“ također znači i uključuje ne odbacivanje drugih. „Bl. Marija Terezija Scherer to je savršeno razumjela. To je ono što je živjela i svjedočila vaša utemeljiteljica te i vas učila. Ona je živjela i radila te je vašu redovničku zajednicu osnovala u uvjerenju da je Bog u kojega je vjerovala marginaliziran, gladan, žedan, napušten, siromašan i uplakan u ljudima s kojima se susretala i kojima je nastojao pomagati otac Teodozije Florentini. I zato ga je nesebično i hrabro podržavala do herojskih granica.

U svakoj osobi prepoznavala je dijete Božje, svoju sestru i brata, i zato su njihove muke i siromaštvo postajali, i postaju i danas, njezini načini da se na njih adekvatno i dugoročno odgovori. I zato školovanje i ženske djece, a ne samo muške djece, i skrb za zdravlje i briga za uzdržavanje škola i bolnica, čega se niste, svjesno i namjerno, otarasile ni danas. Vaši dječji vrtići, radionica sv. Josipa, socijalna samoposluga, duhovne obnove ne trebaju vama nego drugima. I radite i mirovine vaših sestara ulažete upravo za potrebe drugih ljudi. A vi radite i privrjeđujete da biste sve to mogle uzdržavati i da biste mogle još više i još bolje drugima služiti“, zaključio je homiliju obraćajući se sestrama.