Prijepodnevnim misnim slavljem predsjedao je fra Ilija Vrdoljak, provincijalni ministar Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, koji je blagoslovio ambon, a suslavili su, uz sadašnjega gvardijana fra Antu Perkovića, bivši gvardijani fra Željko Paurić, fra Zoltan Dukai i fra Slavko Milić, te fra Dragutin Bedeničić, župnik župe Svete obitelji u Osijeku, i fra Svetislav Krnjak, vikar samostana u Tvrđi. Pjevanu misu predvodio je crkveni zbor uz ravnanje Silvija Vrčeka i klavijaturnu pratnju Ivke Kaurinović, a svečanost su čitanjem Božje riječi, Evanđelja i molitve vjernika uveličali konfratar Jure Kos, Slaven Marodt, fra Dragutin Bedeničić i Martina Kuveždanin, dok su psalme pjevali Silvio i Marko Vrček. Uz osječke ministrante, misi su pribivali poslužitelji oltara iz Srijemske biskupije te iz Bosne i Hercegovine koji pomažu franjevcima pri bogoslužjima tijekom godine, osobito za blagdanska slavlja.

Samostanske kronike u propovijedi, s naglaskom na značenje Kristova križa u životu vjernika, dotaknuo se predslavitelj Vrdoljak i naposljetku mise gvardijan Perković, koji je zahvaljujući Bogu i narodu za vjernost preporučio upoznavanje s poviješću samostana kroz novotiskanu prigodnu građu s izvornim tekstom o. Paškala Cvekana.

Rečeno je kako je prisustvo franjevaca u Osijeku započelo davne godine 1687. dolaskom franjevca Simona (fra Šimuna) iz Bača, koji je pokraj Sulejman-hanove džamije (izgrađene na temelju cistecitske bazilike iz 14. stoljeća) čvrsto zasadio veliki drveni križ. Bilo je to uz proslavu blagdana Uzvišenja sv. Križa 14. rujna, kada je slavljeno i Našašće sv. Križa (13. rujna) te uz spomendan Utisnuća rana sv. Franji (17. rujna). Prvi franjevac u Tvrđi gradi drvenu kapelu Sv. Križa, a desetljeće kasnije tu se bilježi štovanje sv. Antuna te 1699. počinje dvadesetogodišnja gradnja izvornog samostana tijekom koje je 1703. začeto štovanje Gospe uz donešen kip Gospe Judske u samostansku crkvu i započeta 1709. gradnja sadašnje crkve (1732. posvećena) Sv. križa. U burnoj povijesti i nakon poraza Turaka pod Bečom i oslobađanja Slavonije i Osijeka, osim izgrađenoga samostana s dva krila (istočnim i južnim u obliku slova L) i dva kata (završena do 1731.), franjevci su na zemljištu južno od Klanca (dobivenim na dar od ratne Komore) počeli gradnju novog samostana (završen 1761.) koji je nadsvođenim lukovima povezan s istočnim krilom stare samostanske zgrade i dograđenim hodnikom sa stepenicama uz sjeverni zid crkve, kojim se tako omogućio dolazak na tada izgrađeni kor. Međutim, franjevci su 1786. samostan morali prepustiti vojnim vlastima prema naredbi cara Josipa II., sele u isusovačku rezidenciju (današnji Dom tehnike) uz župnu crkvu Sv. Mihaela arkanđela na Trgu Jurja Križanića jer je u međuvremenu red isusovaca dokinut (1773.) te su umjesto isusovaca franjevci 1779. preuzeli rad na Osječkoj gimnaziji.

U sadašnji samostan franjevci se ponovno useljavaju 1938., nakon zamjene isusovačke rezidencije zgradom ondašnjega Državnog ministarstva obrane u Franjevačkoj ulici, a preseljenje je započelo 18. rujna te je prva večera nakon 150 godina održana 28. rujna i „novi“ samostan je 23. listopada 1938. blagoslovio đakovački biskup dr. Antun Akšamović. „Dosadašnji koncilski oltar, doduše zanimljiv, ali dotrajao i neprikladan, trebalo je nakon duže godina zamijeniti, a o tome su promišljali gvardijani predšasnici i sada u dogovoru sa subraćom u crkvi imamo novi hrastov oltar i novi ambon. Crkva je na Koncilu prije 50 godina odlučila oltaru kao žrtveniku dati i sadržaj stola i stavila ga prema vjernicima jer je Kristova žrtva i njegova gozba. On dakle nije stolica koja se po potrebi pomiče amo-tamo. Ovaj je oltar ipak pomičan, ali je nakana ispuniti ova dva značenja žrtvenika i stola. Tako masivnošću (stabilnošću) aludira na ovaj oltar iz 1940. koji je iza nas, a elementima uklada i ornametike povezan je sa starim oltarom iz 1732. koji obgruljuje cijelo svetište bez svoje originalne menze. Ostavljen je bez mramorizacije jer bi ona prekrila Bogom dano drvo naše Slavonije – hrastovinu, u kojoj je ornamentika izrezbarena (ne nalijepljena) vještinom starih majstora. Dok su na starom i novijem oltaru uklade (na njima su izrezbareni cvjetni detalji) samo naznačene pozlatnim obrubom ovdje su stvarno izvedene. Na ambonu uklesano stoji: IHS (Jesus Hristos Soter) Isus spasitelj svijeta. Mjesto navještaja Evanđeoske poruke treba biti podignuto, uočljivo i biti svečano mjesto, a čitač (navjestitelj) uzilazi (popne se) na mjesto naviještanja. To je osobito značajno mjesto i danas je blagoslovljeno. U stilu je oltara i na sebi nosi znak Hristos. I oltar i ambon svojim mjestom i izgledom zorno pokazuju da se u Crkvi prije 50 godina dogodilo nešto revolucionarno novo. Zato su izraz našega vremena i stila te pokazuju svima pa i brojnim turistima koji pohode crkvu kako ovdje u ovoj starini narod još slavi Boga molitvom i Euharistijom“, kazao je gvardijan Perković po čijemu je nacrtu oltar izradio majstor stolar Darko Cerovski iz Našica, a rezbariju majstor Boris Galičić iz Đurđenovca.