Euharistijsko slavlje na otvorenom prostoru ispred Biskupskog doma pokraj svečeve crkve predvodio je zagrebački pomoćni biskup Marko Kovač u zajedništvu s požeškim biskupom Ivom Martinovićem, kanonicima požeškoga Stolnog kaptola, svećenicima grada Požege, bogoslovima i svećeničkim aspirantima, Caritasovim volonterima, mladima te drugim vjernicima.

Na početku slavlja biskup Martinović obratio se vjernicima te rekao da sv. Lovro svojim životom i danas svjedoči o vjernosti Kristu koja se očituje u služenju i ljubavi. „Kao đakon bio je blizu oltaru i služio Crkvi, a u siromašnima prepoznavao njezino istinsko blago. Do kraja je ostao vjeran Gospodinu i za njega mučenički predao svoj život. Ne častimo ga samo kao uzora, nego i kao zagovornika koji nam pomaže da naša vjera bude vidljiva u djelima ljubavi“, istaknuo je.

Pozdravio je Caritasove volontere, biskupijske stipendiste i korisnike Caritasove kuhinje, kao i djelatnike, suradnike i podupiratelje biskupijskoga Caritasa na čelu s ravnateljicom Katarinom Paulić poželjevši da im sv. Lovro svima pomogne da nikada ne izgube oči srca za svakog čovjeka kojemu je potrebna blizina.

Potom je pozdravio i sve druge nazočne. „Neka nam i ovogodišnja svetkovina sv. Lovre bude poticaj da, slijedeći njegov primjer, budemo vjerni Kristu i osjetljivi za potrebe čovjeka pokraj sebe. Neka njegov zagovor prati našu Biskupiju, naše župe, obitelji, mlade i sve one kojima je potrebna naša kršćanska ljubav, pomoć i blizina“, zaključio je.

U homiliji je biskup Kovač podsjetio na mučeništvo rimskog đakona iz 3. stoljeća te njegov život i smrt povezao s pitanjem služenja, odnosa prema siromašnima i onoga što čovjek i zajednica smatraju svojim pravim blagom. Posebno se osvrnuo na značenje đakonata i istaknuo da se autentično kršćansko služenje temelji na Kristu, zajedništvu i ljubavi prema čovjeku.

Govoreći o progonu kršćana za vrijeme cara Valerijana 258. godine, podsjetio je na pokušaj rimske vlasti da uklanjanjem pastira uništi Crkvu. Valerijanov edikt predviđao je pogubljenje biskupa, prezbitera i đakona, dok su uglednim kršćanima oduzimane časti i imovina. „Car je bio uvjeren da je pronašao konačno rješenje. Ako odsiječeš glavu, tijelo će umrijeti. Ako ubiješ biskupe, prezbitere i đakone, Crkva će ostati bez daha“, rekao je, istaknuvši kako se upravo u toj računici pokazala najveća pogreška rimskog cara.

„Valerijan je poznavao vojsku. Poznavao je politiku. Poznavao je silu. Ali nije poznavao Krista“, poručio je, dodajući da Crkva „ne živi od careve milosti, nego od uskrsloga Gospodina“. „Mač je mogao prekinuti ljudski život, ali nije mogao zaustaviti Evanđelje“, istaknuo je.

Prema crkvenoj predaji, Lovro je nakon pogubljenja svoga biskupa dobio još nekoliko dana života. Rimske vlasti od njega su tražile da preda crkveno blago, očekujući zlato, srebro i druge dragocjenosti. Biskup Kovač je upravo taj događaj izdvojio kao jednu od ključnih poruka života svetoga Lovre. Prema predaji, kada je došao trenutak da preda crkveno blago, Lovro je pred rimskog prefekta doveo siromahe, udovice, siročad, bolesnike i odbačene te rekao: „Evo blaga Crkve.“

„Koliko je samo različit bio pogled dvojice ljudi koji su izgovarali istu riječ!“, rekao je. „Za rimskog prefekta blago je bilo ono što se može izvagati, prebrojiti i zaključati. Za Lovru je blago imalo lice“, istaknuo je.

Taj je događaj povezao i s prostorom Požeške doline, koja nosi povijesno ime Vallis aurea – Zlatna dolina. Postavljajući pitanje što je doista čini zlatnom, biskup je protumačio da se njezina vrijednost ne može svesti na materijalna dobra. „Što je zapravo zlato? Što je pravo blago?“, upitao je, dodajući: „Nisu to samo polja, vinogradi, kuće i ono što možemo steći. Dolina postaje zlatna u obiteljima, onda kada u njoj čovjek nije zaboravljen; kada ima mjesta za siromašnoga, bolesnoga, usamljenoga i odbačenoga; kada se u čovjekovu licu prepoznaje Kristovo lice.“

„Pravo zlato Požeške doline nisu stvari koje posjedujemo, nego ljudi koje ljubimo“, rekao je dodavši da je pravo blago Crkve uvijek čovjek kojega je Krist otkupio svojom krvlju.

Govoreći o svetom Lovri kao đakonu, biskup je istaknuo da njegova uloga nije bila samo administrativna ili karitativna. Grčku riječ diakonos, koja znači služitelj, povezao je s Kristovim vlastitim poslanjem. „Đakon nije prije svega čovjek koji nešto radi. Đakon je sakramentalni znak Krista koji služi“, rekao je biskup. Upravo je zato, dodao je, služenje bitno obilježje njegova poziva.

U Lovrinu životu izdvojio je tri značajke: potpuno predanje Kristu, duboko zajedništvo s biskupom i cjelovitu ljubav prema čovjeku. „Najveći čin ljubavi nije dati nešto svoje. Najveći čin ljubavi jest dati sebe“, poručio je. Istaknuo je i da đakonsko služenje ne smije biti odvojeno od euharistije i služenja siromašnima. „On je služitelj oltara upravo zato da bi bio služitelj siromaha. A služitelj siromaha upravo zato da bi ih doveo Kristu. Sve je povezano. Oltar i ulica. Euharistija i Caritas. Bog i čovjek“, pojasnio je.

Biskup je podsjetio i na obnovu trajnog đakonata nakon Drugoga vatikanskog koncila. Đakonat nije „nedovršeno svećeništvo“, nego „punina jednoga posebnog poziva – trajnoga sakramentalnog služenja Kristu Sluzi“, naveo je.

U nastavku je homiliju povezao s riječima svetoga Pavla: „Tko sije oskudno, oskudno će i žeti; a tko sije obilato, obilato će i žeti.“ Dodao je da te riječi nadilaze pitanje materijalnog darivanja i govore o cijelom čovjekovu životu. „Jer čovjek uvijek žanje ono što je tijekom života sijao“, rekao je biskup. Uspoređujući dvojicu protagonista, istaknuo je: „Valerijan je sijao nasilje. Sijao je smrt. Sijao je uvjerenje da se mačem može spasiti Carstvo.“ Lovro je, nasuprot tome, „sijao kruh među gladne. Nadu među obeshrabrene. Vjernost među progonjene. Na kraju je posijao i vlastiti život.“ Posebno je istaknuo da se veličina kršćanskog dara ne mjeri količinom. „Postoje ljudi koji daju mnogo, a ne daju sebe. I postoje ljudi koji, poput Lovre, na kraju više nemaju što dati osim vlastitoga života“, rekao je.

Govoreći o mučeništvu svetoga Lovre, biskup je istaknuo da ono za kršćanina nije poraz, nego svjedočanstvo vjere i ljubavi koja nadilazi smrt. Pozvao se na riječi svetoga Lava Velikoga o ognju koji je gorio u Lovrinu srcu: „Oganj koji ga je spaljivao izvana bio je slabiji od ognja koji je gorio u njegovu srcu.“ „Na kraju nije pobijedio oganj. Pobijedila je ljubav“, naglasio je biskup. „To je pobjeda mučenika. Ne pobijediti neprijatelja, nego ne dopustiti da neprijatelj ugasi ljubav“, protumačio je.

Podsjetio je i na kolovoške noći i perzeide, koji se u tradiciji nazivaju „Suze svetoga Lovre“. Za kršćane, rekao je, one mogu biti više od podsjetnika na mučeničku smrt: „To su iskre uskrsnuća. Jer svaki mučenik ostavlja trag svjetla.“

„Valerijan je mislio da će spaliti jednoga đakona. Krist je od toga ognja zapalio cijelu Crkvu“, poručio je biskup, zaključujući pitanjem koje je uputio vjernicima: „Što je gorjelo u njegovu srcu da ni vatra nije mogla ugasiti njegovu ljubav?“ Odgovor jest Krist, ne na usnama nego u životu, rekao je i pozvao vjernike da se od svetoga Lovre uče vjernosti, služenju i ljubavi prema najmanjima.

„Neka nam sveti Lovro izmoli milost da i naše srce gori istim ognjem – ognjem ljubavi prema Kristu, vjernosti Crkvi i milosrđa prema najmanjima“, zaključio je homiliju biskup Kovač.

Nakon molitve vjernih predstavnici pojedinih župa Požeške biskupije odjeveni u narodne nošnje u prinosu darova donijeli su za siromahe različite životne potrepštine. Poslije popričesne molitve biskup Martinović pozvao je nazočne neka mu se pridruže zajedničkom molitvom za svoju mjesnu Crkvu, koju su zaključili poklikom gesla „Krist danas i vijeke, aleluja“.

Nakon euharistijskog slavlja uslijedio je prigodni program Caritasa Požeške biskupije u obližnjoj Dvorani sv. Terezije u kojem su sudjelovali Caritasovi volonteri i biskupijski stipendisti, izvijestili su iz Požeške biskupije.

FOTO Proslava svetkovine sv. Lovre, zaštitnika Požeške biskupije