Sudionici su, kako je već ustaljeno, promišljali o drugom liturgijskom čitanju protekle 32. nedjelje kroz godinu A, a to je bilo ulomak iz Prve poslanice Solunjanima 4, 13-18.

Vlč. Bulat podsjetio je kako je Prva poslanica Solunjanima prva u redu Pavlovih poslanica, najstariji spis Novoga zavjeta. Napisana je početkom 51. godine, odnosno, samo 20-tak godina nakon Isusove smrti i uskrsnuća, u Korintu gdje je Pavlu dobre vijesti iz Soluna donio Timotej. Prva Solunjanima je, dakle, prvi napisani dokument kršćanstva, iako nam neki tekstovi Novoga zavjeta donose i starijih podataka.

„Nada u Kristov ponovni dolazak predstavlja sigurnost koja obilježava cijelu ovu poslanicu te utemeljuje kršćansko ponašanje – kršćanin je čovjek iščekivatelj koji treba biti spreman za Dan Gospodnji“, rekao je predavač i uputio kako navedeni ulomak odgovara na pitanje o sudbini vjernika koji su umrli prije Isusova ponovnog dolaska, jer su se kršteni Solunjani bojali da pokojnici neće imati udio u slavi uskrsnuća.

Pojašnjavajući kako se Pavao obraća ožalošćenim, pomalo neutješnim Solunjanima, predavač je uputio: „Dok tugujemo valja nam se izdignuti iznad očajanja, trebamo se međusobno tješiti i pomagati upravo riječima vjere. Gospodin je trpio, umro je, ali i uskrsnuo. To nam je jedini put. Kroz nevolju i patnju preko smrti stići do uskrsnuća s Gospodinom. Jer, njegova je riječ neprevarljiva, a njegova obećanja čvrsta“. Susret je zaključen raspravom i molitvom sudionika.