Prije mise prigodni nagovor za redovnike i redovnice koji djeluju na području Porečke i Pulske biskupije izrekao je o. Mate Kolak, OSPPE, pavlin iz Svetog Petra u Šumi. Predavač je temeljem biblijskih tekstova prisutnima nastojao osvijestiti spremnost preuzimanja odgovornosti pa i krivnje za druge.

Istaknuo je odlomak iz Matejeva evanđelja gdje je Isus došao Ivanu iz Galileje na Jordan kako bi ga krstio. „Ivanovo krštenje nije bilo kao ovo naše, već starinski obred više sličan na ispovijed. Dakle, Isus se svrstava u red s grešnicima, a ujedno je On taj koji je nevin, a preuzima odgovornost, grijehe svih nas na križu. Stoga i za najmanji grijeh, Kristov križ je lijek. I mi smo pozvani ići putem križa Gospodinova, jer to je put u raj, a nešto najljepše što možemo učiniti je žrtvovati se za nešto ili nekoga. To može biti svakodnevna nevidljiva žrtva koja nas posvećuje u zajednici, samostanu, obitelji, župi“, rekao je predavač te naglasio kako ta žrtva mora biti dragovoljna, jer to je „žrtva na koju smo pozvani da bi bili slični Onome koji je nas otkupio. Koje li sreće da ćemo moći jednoga dana kad budemo gledali Krista u oči, prepoznati se u Njegovim ranama i vidjeti da žrtva nije bila uzaludna“.

Stoga je bitno svako zvanje, svaki korak, pogotovo onaj mali. „Mi hodamo nogama na zemlji, ne zato jer smo krhki, nego zato jer Krist hoda ovom zemljom“. Nadalje se predavač osvrnuo na riječi sv. Pavla u Poslanici Rimljanima kao poticaj prisutnima „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno“.

„Dakle, bitno je da promislimo, kao svojevrsni ispit savjesti, ne samo što smo napravili, nego što smo uspjeli kod sebe promijeniti, što smo napravili da se ne suobličimo mentalitetu ovoga svijeta. Važna je molitva časoslova, čitanje Biblije, hodočašća, no je li to ide cilju da se moje srce daje oblikovati, da li se moje srce mijenja vidljivo, je li moja subraća i sestre vide promjenu“, rekao je predavač. „Ne zaboravimo da početak uvijek dolazi od Boga, od Njegove riječi.“

„Posebnost koju nas Bog poziva da podijelimo s ovim svijetom, da mu pokažemo koja je njegova stvarna vrijednost, stvarna ljepota. Da Bog ovaj svijet voli. Da ti i ja našim životima u našim habitima, u našim zajedničkim molitvama budemo izraz te ljubavi, te blizine jer to i jesmo“, rekao je na kraju predavač.

Biskup Štironja je na početku homilije podsjetio na ishodište obilježavanja Dana posvećenog života. „Svjetski dan posvećenoga života ustanovio je sv. Ivan Pavao II. 1997. kao posebni dan zahvale za Bogu posvećene osobe, za one koji izbliza slijede Isusa i žive zavjete čistoće, poslušnosti i siromaštva“. Nadodao je i kako je Dan molitve za duhovna zvanja ustanovljen 1964., tijekom II. vatikanskog sabora.

„Danas Bogu zahvaljujemo ali ujedno i molimo da Gospodin svoju Crkvu, ovu Porečku i Pulsku kao i Opću, obdari brojnim mladima koji će svoj život posvetiti u služenju Isusu, tj. onima u kojima trebamo prepoznati Isusa patnika“, istaknuo je mons. Štironja.

Propovjednik je pojasnio i povijesni razvoj interpretacije blagdana Svijećnice koji se na Zapadu stoljećima slavio kao Gospin blagdan. Tako je bilo sve do liturgijske obnove II. vatikanskog sabora, koji je u središte pozornosti vratio prikazanoga Isusa.

Tumačeći naviješteno Evanđelje (Lk 2, 22-40) biskup je poručio: „Šimun i Ana ustrajno su i strpljivo dolazili u hram, ne danima i mjesecima, nego godinama. Čekali su taj poseban dan kojemu Šimun konačno kliče: ‘Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru… Ta vidješe oči moje spasenje tvoje’ za sve narode. Koliko je važan ovaj himan potvrđuje činjenica da ga molimo na kraju svakoga dana“.

Propovjednik je kroz vjerno iščekivanje Šimuna i Ane istaknuo identitet Bogu posvećenih osoba. „Obećani Isus je temelj vjere i nade Šimuna i Ane, razlog njihova strpljiva iščekivanja. On je svjetlo od svjetla, gorući grm sakramentalne milosti koji u svakom kršteniku plamti posebnom ljubavlju u želji da zapali sve oko sebe. Šimun ga naziva svjetlom na prosvjetljenje naroda. Crkva mu daje ime svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, istobitan s Ocem. Svaki kršćanin a posebno Bogu posvećena osoba istinski je grm Božje ljubavi, grm sakramentalne milosti koji gori za posvećenje i spasenje braće i sestara s kojima živi i s kojima se susreće. Biti grm sakramentalne milosti za druge, eto poziva i identiteta Bogu posvećenih osoba. Zagrijati i zapaliti svijet Božjom ljubavlju“.

Biskup je u nastavku podsjetio na promišljanje pape Franje koje je uputio osobama posvećenog života prije dvije godine u Rimu. Naglasio je da je Papa tom prigodom postavio tri pitanja. Prvo: Što nas pokreće?; drugo: Što naše oči vide?; i treće: Što držimo u naručju?

„Papa vidi da Šimuna pokreće Duh Sveti. Zato pita: Što nas pokreće?“, rekao je biskup te je podsjetio na Papino razmišljanje: „Na dan našega krštenja obasjala nas je milost Duha Božjega, posvetila nas i učinila djecom Božjom. Duh Božji je preuzeo kormilo našega života, postao naša pokretačka snaga. Svijest Božje prisutnosti je pomalo rasla, razvijala se i prerasla u odaziv: Evo me, mene pošalji. Sve se to događalo u svojevrsnu davanju prednosti volji Božjoj u našem životu. Božju volju staviti ispred svoje volje, to je ono u čemu se Šimun proslavio. Duh Božji je spreman i nas voditi da u malom siromašnom Djetetu prepoznamo Boga te sitnim stvarima svakodnevnih dužnosti izvršimo svoje poslanje“.

Ordinarij je homiliju zaključio promišljanjem kojim je Sveti Otac potaknuo redovnike i redovnice, ali i sve vjernike, da svrnu svoj pogled prema potrebitima, onima o kojima nitko ne brine, i pruže im svoje ruke i svoju pomoć. „Što naše oči vide i što držimo u naručju? Vidjeti Isusa u braći i sestrama, osobito u siromašnima i bolesnima, u onima koje je moderni svijet bacio u stranu, na rub propasti. Živjeti svoju posvećenost života znači biti u službi upravo tih koje su svi odbacili i zaboravili da uopće postoje. Najugroženije periferije modernoga svijeta su siromašni, nerođeni, bolesni, ostarjeli, nemoćni… Među ovima je najviše osuđenih na smrt. Za njih se moramo zauzeti. Oni su Isus, njih trebamo uzeti u naručje“.

„Zato Papa pita: Što mi držimo u naručju?“, nastavio je biskup. „Imamo li Isusa, vrlo je važno pitanje za svakoga od nas. Ako ga nemamo u naručju, kako ćemo ga drugima dati, kako ćemo ga predati djeci i mladima, budućim generacijama? Ovo nije pitanje samo za Bogu posvećene osobe nego za sve krštene, osobito za očeve i majke koji svojoj djeci trebaju predati Isusa u naručje. To je ključ uspjeha! To je rješenje svih kriza ovoga svijeta, pa i demografskih. Bog je stavio svoga Sina u naše ruke kako bismo s njime rasli u vjeri te tu vjeru, to jest Isusa, drugima davali. Ako je Isus u našim rukama, imat ćemo što dati i što reći“, ohrabrio je propovjednik nazočne.

„Bez Isusa mi smo siromasi koji su osuđeni na smrt. Poput starca Šimuna i proročice Ane strpljivo dijelimo radost Isusove prisutnosti u svijetu svima, osobito gladnima i žednima Kristove ljubavi. Možda su ti gladni i žedni oni s kojima živimo“, zaključio je biskup.

Nakon homilije redovnici i redovnice su obnovili svoje redovničke zavjete.

Na kraju mise župnik fra Diego je čestitao redovnicima i redovnicama Dan posvećenoga života te zahvalio biskup na predvođenju misnoga slavlja i upućenoj homiliji. Biskup Štironja je zahvalio svima a osobito redovnicima i redovnicama za njihovo primjerno svjedočanstvo života.

Na području Porečke i Pulske biskupije trenutno su aktivne četiri muške i četiri ženske redovničke zajednice. Franjevci Provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, njih četiri, djeluju u Puli u samostanu sv. Antuna, od kuda upravljaju svetištem Gospe od Milosti u Šijani, te 2 u Rovinju, u samostanu Sv. Franje Asiškog, od kuda upravljaju Župom Rovinjsko Selo. Franjevci konventualci Hrvatske provincije sv. Jeronima, njih pet, nazočni su usamostanu  sv. Franje Asiškog u Puli od kuda upravljaju Župom sv. Ivana Krstitelja. Tri pavlina (OSPPE) su u pavlinskom samostanu sv. Pavla Pustinjaka u Svetom Petru u Šumi gdje upravljaju Župom sv. Petra i Pavla.

U Istri djeluje pet sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog koje pripadaju riječkoj Provinciji Majke dobroga Savjeta, od čega su 3 u Puli i 2 u Žminju. Tri sestre Zajednice sestara Družbe Kćeri Milosrđa samostanskog trećeg reda sv. Franje vode Dječji Vrtić Marija Petković pri Župi Krista Spasitelja u naselju Veli Vrh u Puli. Tri sestre Zajednice istarskih župskih sestara žive u kući matici u Pazinskim Novakima, a jedna djeluje izvan zajednice u Labinu. Dvije sestre Zajednice sestara Klanjateljica Krvi Kristove žive i djeluju u Vrsaru, jedna je vjeroučiteljica u mjesnoj osnovnoj školi, a druga je sakristanka i orguljašica u Župi sv. Martina.