Na početku je svim okupljenima riječi dobrodošlice uputio župnik domaćin i pulski dekan preč. Milana Mužina.

Na početku homilije podsjetio je da se posljednjih nedjelja naviješta Evanđelje po Marku. „Danas u izvještaju o uskrisenju kćeri nadstojnika sinagoge te ozdravljenja žene od krvarenja Marko nastoji predstaviti situaciju izraelskog naroda. Narod, podvrgnut Zakonu, mrtav je narod. Jer je po Zakonu isključen, živi kao nečist narod kojega predstavlja žena s krvarenjem.“

„Ono što ujedinjuje ova dva događaja jest sljedeće: broj ‚dvanaest‘ označen je kao broj godina bolesti žene s krvarenjem te broj godina nadstojnikove kćeri. Taj broj – 12 – znamo da je broj koji predstavlja dvanaest plemena Izraela, odnosno označuje cijeli Izraelski narod. U oba slučaja dolazi do ozdravljenja. Dobiva se ponovno život. Isus dodiruje, uzima djevojčicu za ruku – mrtvo tijelo – a prema Levitskom zakoniku bijaše zabranjeno dodirnuti mrtvo tijelo – i djevojčica se vraća u život. U drugom događaju žena je ta koja Isusa dotiče.“

„Piše evanđelist da je ta ‚žena‘ – anonimna – znači da je predstavljajući lik s kojim se svaki čitatelj može poistovjeti – ‚bolovala od krvarenja‘,“ nastavio je propovjednik. „Krv je značila život a gubitak krvi znači izgubiti život. Prema Levitskom zakoniku, žena u takvoj situaciji je u neprestanom stanju nečistoće. Dakle, radi se o ženi koja nema nikakvu budućnost. Nečista je, ne može ući u Hram, ne može slaviti Pashu, izjednačena je s gubavcima.

Za takvu ženu nema nade! Ako pokuša obdržavati Zakon, ide ususret vlastitoj smrti. No ona, koja je bez sumnje čula za Isusa i njegovu poruku, možda je čak čula da je Isus ozdravio i gubavca – Isus koji ne gleda na zasluge ljudi nego na njihove potrebe – ona će pokušati. Čini to skrivečki. Jer, žena koja se nađe u njezinoj situaciji a koja namjerno i javno dodirne muškarca, bivala je ubijena jer je tim činom muškarca učinila nečistim.

Budući je čula govoriti o Isusu i njegovoj poruci o Božjoj ljubavi od koje nitko nije isključen ni odbačen, što čini? ‘Priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine.‘ Ovim činom, opet prema Levitskom zakoniku, prekršila je Zakon, učinila je bogohulno djelo.“

„Što čini Isus?“, nastavio je pojašnjenje preč. Jakovljević. „‚Isus odmah u sebi osjeti da je iz njega izišla sila‘ – sila života – ‚pa se okrenu usred mnoštva i reče: Tko se to dotaknu mojih haljina?‘“

Propovjednik se potom osvrnuo na reakciju učenika. „A kakva bijaše reakcija njegovih učenika? Svojom reakcijom pokazuju da Isusa smatraju pomalo čudnim i naivnim: ‚Ta vidiš kako te mnoštvo odasvud pritišće i još pitaš: Tko me se to dotaknu?‘“

„Što nam to Marko želi reći? Učenici se nalaze uz Isusa ali mu nisu blizu. Oni ga prate ali ga ne slijede. Nije dovoljno stajati uz Isusa da bi se od njega primila životna snaga i sila. To je često slika nas vjernika: to smo: molimo se, obdržavamo određeni zakon – propise crkve – ali nismo blizu Isusu. Teško nam ga je slijedi u određenim trenutcima: boli, patnje, praštanja, ljubljenja bližnjeg – posebno onog koji nas progoni ili čini loše. Pavao je bio pobožan čovjek, mudar čovjek, i izvršavao je zakon do zadnjeg detalja.“

„No Isus ‚zaokruži pogledom da vidi onu koja to učini‘. Žena je ‚sva u strahu i trepetu‘. Zašto?“, nastavio je propovjednik. „Svjesna je da je prekršila Zakon i da ju zbog tog čina očekuje smrtna kazna. Stoga možda ta sirota očekuje barem neki ukor ili kaznu od Gospodina a ne smrt… ‚Svjesna onoga što joj se dogodilo, pristupi i baci se preda nj pa mu kaza sve po istini.‘ I evo! U očima religije njezin čin je bogohuljenje. U Isusovim, pak, očima nije tako. ‚On joj reče: Kćeri‘ – isti izraz upotrijebljen i za nadstojnikovu kćer, a odnosi se na cjelokupni narod Izraela – ‚vjera te tvoja spasila!‘“

„Tvoja vjera? Zar žena nije prekršila Zakon, religioznu zapovijed? Ono što je u očima religije prekršaj Zakona i bogohulstvo, za Isusa je čin vjere. Boga se ne ‚zaslužuje‘ zbog dobra ponašanja nego se On sam daruje – svima! Stoga se nitko ne može osjetiti isključenim od Boga. Ima još toga. Isus je ne šalje u Hram da bi prinijela dva goluba – kako to Zakon predviđa – nego joj kaže: ‚Pođi u miru‘ – budi radosna, budi sretna!“, istaknuo je propovjednik.

„Započelo je novo doba. Doba u kojem čovjek više ne mora prinositi žrtve Bogu nego doba u kojem Boga treba prihvatiti – Boga koji se čovjeku nudi, daruje da bi on bio sretan, da bi živio puninu radosti“, rekao je preč. Jakovljević.

U nastavku se osvrnuo na lik sv. Pavla i bl. Miroslava Bulešića. „Kad je sv. Pavao otkrio takvog Boga, Boga koji ljubi svakog čovjeka napušta zakon i postaje najveći propovjednik i nasljedovatelj Isusa Krista. Nasljedovanje Krista ne znači biti u elitnom klubu kojima će se svijet diviti, koji će dobivati ovozemaljska odlikovanja i pohvale župnika, već biti u klubu mučenika. Koji će kao nagradu dobiti ne zlatni orden ili priznanje, nego će postići mučenički vijenac. Bl. Miroslav nije dobio nijedno ovozemaljsko priznanje, odlikovanje; osim razna osporavanja i javne prozivke; ali je bio član kluba mučenika gdje se Krista nasljeduje do kraja.“

„I mi pripremajući se na blagdan sv. Pavla, molimo da nas Gospodin prosvijetli svojim svjetlom da bismo spoznali Krista i nasljedovali ga. Molimo Gospodina da otvori i naše oče vjere, da i mi padnemo s konja svoje oholosti, umišljenosti, samodopadnosti; da bismo mogli imati srce za brata i sestru u potrebi. Isus kaže ovoj ženi: vjera te svoje spasila. Što će Isus reći nama: vjera te tvoja spasila ili tvoj vjernički način života te osudio?“, upitao je preč. Jakovljević.

Kao vicepostulator u kauzi za kanonizaciju najmlađeg hrvatskog blaženika pozvao je na molitvu za njegov zagovor. „Molimo zagovor bl. Miroslava da nastojimo biti Božja ljubav u ovom svijetu. Da nastojimo svaku ranu zamotati u bijeli omot ljubavi kako nas bl. Miroslav poziva. Vi, imate u svojoj župi mogućnost da svaki dan dođete pred relikvije bl. Miroslava i da molite da vaše tjelesne i duhovne rane zamotava u bijeli omot ljubavi. Ljubav liječi svaku ranu, bol; nečistoću i vraća nam dostojanstvo ljubljenog djeteta Božjeg.“

„Molimo, da pavlovskim žarom idemo, ne progoniti ljude u ovom svijetu, već naviještati Radosnu vijest. Ponajprije svojim načinom života. Pozvani smo biti nositelji ljubavi i milosrđa a ne kršćanskog talibanizma. Sv. Pavao je nakon obraćenja nastojao svugdje naviještati Božju riječ. Nije sagradio ni jednu katedralu ni crkvu; ali je sagradio – osnovao mnoge vjerničke zajednice koje su postale duhovno rasadište i sjeme novih kršćana. To je poziv i nama: biti živa Kristova zajednica povezana Božjom riječju i svetim sakramentima u kojoj će se svatko ugodno osjećati; u kojoj će svatko osjetiti prihvaćenost. Ako nismo spremni druge prihvaćati u svoj njegovoj različitosti postajemo kršćanski talibani. Otvorenost za drugog je otvorenost za Krista. Ljubav prema drugom je ljubav prema Kristu. Isključivanje drugog je isključivanje samog Krista“, zaključio je homiliju preč. Jakovljević.

Pjevanje je predvodio župni zbor pod ravnanjem dr. Andreja Angelinija.

Treći dan trodnevnice nastavlja se u ponedjeljak 28. lipnja misom u 19 sati, koju će predslaviti katedralni župnik Rikard Lekaj. U utorak na samu svetkovinu mise su u 8, 11 i 19 sati. Misu u 8 predslavi će župnik preč. Mužina, u 11 gvardijan pulskog Samostana sv. Antuna Padovanskog o. Leopold Mičić, OFM, a svečanu večernju misu predslavit će generalni vikar Porečke i Pulske biskupije mons. Vilim Grbac.