Suočava li se „kronično umorna“ Crkva u Hrvata s krizom pastorala i katehetskoga djelovanja? Jesu li svećenici spremni na preispitivanja načina i jezika prenošenja evanđelja? Do kojih obraćenja treba doći u župnom pastoralu? To su samo neka od pitanja koja bi se mogla nametnuti u promišljanju o župnom pastoralu. Sugovornika za razgovor o tim temama Glas Koncila pronašao je u pastoralnom teologu dr. sc. Stanislavu Šoti.

„Pastoralno obraćenje najprije znači supstancijalno obraćenje ljudi koji rade u strukturama. Ono uključuje srce prožeto sustavnim, svakodnevnim žarom, zanosom i svetim nemirom u pastoralnom i katehetskom djelovanju“, rekao je dr. sc. Šota u intervjuu, pojašnjavajući do kojih zaokreta treba doći u župnom pastoralu da bi on bio živ u punom smislu te riječi.

Autor novoobjavljene knjige „Kultura susreta u pastoralnom djelovanju“ uz govor o krizi pastorala, dotaknuo se i življenja kulture susreta u vremenu bojazni od zlostavljanja maloljetnika te pritom istaknuo da „istinskoga vjernika, kao i pastira, u življenju istine evanđelja ne smiju ‚poljuljati‘ ni osobne slabosti, slabosti drugih, kao ni vrijeme za koje znamo reći da je vrijeme postistine, diktature relativizma, globalne ravnodušnosti, napose individualizma i materijalizma.“