Nakon najdužeg putovanja u svom pontifikatu koje ga je nedavno odvelo u Aziju i Oceaniju, papa Franjo ponovno odlazi u novi pohod. Bit će neumoran svjedok Kristova lica u Europi koja je ranjena ratom, često podijeljenoj, koja proživljava stvarnost demografskog pada. Papa Franjo će biti u Luksemburgu i Belgiji istog dana, 26. rujna, a u Bruxellesu ostaje do 29 rujna. Prema riječima kardinala Parolina, u Europi se pomalo izgubilo sjećanje na goleme katastrofe iz prošlosti i stoga se povećava opasnost od ponovnog padanja u tragične pogreške iz prošlosti. Za kardinala – koji boravi u New Yorku od 22. do 30. rujna na 79. općoj skupštini Ujedinjenih naroda – ovaj će Papin pohod donijeti dalekovidnost solidarnosti i hrabrost da se otvori budućnosti.

Kardinale, kako je došlo do ovog putovanja koje započinje kratkim zaustavljanjem u Luksemburgu?

Putovanje je pastoralni posjet usmjeren prije svega na proslavu 600. obljetnice Katoličkog sveučilišta u Louvainu u Belgiji, ali on uključuje i zaustavljanje u Luksemburgu. Riječ je o dvjema državama utemeljiteljicama Europske unije i u kojima se nalaze sjedišta njezinih institucija; također, u njima se katoličanstvo, iako je formalno još uvijek većinsko, kao da se ono više ne smatra horizontom života i kao da se stavlja na marginu društva.

Belgijski biskupi govorili su o: “iznenađenju” i “velikoj radosti” za pohod pape Franje koji se održava o 600. obljetnici Katoličkog sveučilišta u Louvainu. Hoće li ova obljetnica biti prilika da se istakne bliska veza između znanosti i vjere?

Dijalog između vjere i znanosti je temeljan. Kroz povijest je bilo i dugih faza razumijevanja i suradnje, ali i trenutaka međusobnog nerazumijevanja. Nesporazum je proizašao iz nepotrebnog preklapanja metoda i to kada je s jedne strane učinjena pogreška kada se na Bibliju nije gledalo samo kao na sveti tekst, već i kao znanstvenu knjigu; s druge strane znanost je to podcijenila i sužavala se samo na područje razuma. Naravno, putovanje Svetog Oca u Belgiju u povodu 600. obljetnice osnutka Sveučilišta u Louvainu bit će providonosno za ponovno otkrivanje bliske veze između vjere i znanosti, u njihovim odgovarajućim područjima djelovanja i njihovim odgovarajućim metodama.

Papa se vraća u Europu često podijeljenu po pitanju života, migranata i ratnih ranjenika. Hoće li ovaj posjet imati snage da vrati korijene očeva utemeljitelja, Schumana, De Gasperija, Adenauera, političkog projekta koji promiče razvoj temeljen na miru, bratstvu i solidarnosti?

Neposredno nakon Drugog svjetskog rata europski su narodi bili iscrpljeni. Prethodnih trideset godina bilo je toliko puno nesreća i patnje da su bili odlučni i hrabri u izgradnji novog poretka, sposobnog izbjeći ponovno oživljavanje razjarenih nacionalizama koji su uzrokovali sukobe. Sada, naprotiv, u Europi se pomalo izgubilo sjećanje na goleme katastrofe iz prošlosti i stoga se povećava opasnost od ponovnog padanja u tragične pogreške iz prošlosti. Nadam se da će posjet Svetog Oca biti dragocjena prilika za Europu da ponovno otkrije svoje temeljne vrijednosti. Dok su 1945. godine europski narodi krenuli prema budućnosti, za koju su samo mogli zamisliti da je bolja od prošlosti, danas se čini da o budućnosti razmišljaju kao o potpuno nepoznatom vremenu ili još gorem od nedavne prošlosti. Ovakav način razmišljanja utječe na samu sposobnost otvaranja životu i širi klimu rezignacije u kojoj nada ne postoji. Sveti je Otac, međutim, hodočasnik nade. Želi da Europa ponovno otkrije razloge koji su bili temelj njezine izgradnje, kako bi se sa svakim pitanjem, pa i onim ekonomske ili migracijske prirode, znala nositi u dalekovidnom duhu solidarnosti, ponovno otkrivajući hrabrost za otvaranje prema budućnosti da se pobijedi “demografska zima”.

Može li ovaj posjet jednom od srca europske politike pomoći u borbi protiv strahova, polarizacija i populizma?

Populizam, polarizacija, strahovi često su posljedica umora duha i misli te iz toga proizlaze i posljedične tvrdnje da su moguća gotovo magična pojednostavljenja koja jednostavnim i brzim učinkovitim odlukama mogu riješiti komplicirane ili čak epohalne probleme. Taj umor ljudi završava time da su spremni prihvatiti radikalne prijedloge, koji obećavaju nemoguće, da bi potom otkrili da ta obećanja nisu bila ostvariva, što je rezultiralo okretanjem prema drugim narativima, suprotnim sadržajem, ali vrlo sličnim u asertivnosti jezika. Crkva kao “stručnjakinja u čovječnosti”, pa stoga i Sveti Otac, imaju jezik odgovornosti, umjerenosti, upozoravanja na rizike kojima se može izložiti ako netko krene opasnim putovima, uz osudu najopasnijih pogrešaka. Stoga ovaj jezik nije podložan jednostavnom pojednostavljivanju i ne predstavlja uvijek neposredna rješenja. Riječi Svetoga Oca proizlaze, međutim, iz Evanđelja i uvijek su to riječi mudrosti. One su realne, kao što je realno i Evanđelje koje ne obećava raj bez križa. Stoga nas Papin glas uči da budemo oprezni i da zadržimo visoku kritičnost prema onima koji ljudima, umornima iz najrazličitijih razloga, odmah nude pojednostavljene recepte za otkupljenje. Općenito rezultiraju receptima za katastrofu.

U Europi koja progresivno stari, papa Franjo više je puta istaknuo drastičan pad nataliteta. Je li potrebno približiti pastoral potrebama obitelji?

Da, vjerujem da je za borbu protiv dramatičnog pada nataliteta nužan i hitan niz akcija od strane različitih subjekata. Crkva, države, posredničke organizacije trebale bi postati svjesne važnosti, usudim se reći “životnosti” ove teme i intervenirati nizom mjera, ako je moguće dobro koordiniranih. Razmišljajući o pastoralu, svakako treba planirati djelovanje koje zna pažljivo slušati obitelji kako bi se prepoznalo njihove stvarne potrebe i pružila im se pomoć, utječući na konkretnost njihova života, kako bi se uklonile razne prepreke za velikodušno prihvaćanje novog života. Ali dopustite mi da ipak kažem da bi najbolji pastoral bio onaj koji bi uspio uliti nadu u srca i umove ljudi. Bez nade, bez dubokog uvjerenja o pomoći Providnosti u našim životima, bez ove otvorenosti pomoći koja dolazi od Boga, svaka poteškoća, iako stvarna, bit će uvećana, a sebični porivi imat će više slobode da se nametnu.

Stari kontinent kao da je izgubio svoj identitet, svoje korijene. Što joj, po Vašem mišljenju, treba i kako se Sveta Stolica nosi s tim izazovima?

Nema sumnje da europska civilizacija vuče korijene iz grčko-rimske kulture i da svoje vrijednosti duguje judeo-kršćanskoj tradiciji. Osobito je kršćanstvo kroz stoljeća duboko preoblikovalo europski krajolik. Dokaz za to su katedrale, sveučilišta, umjetnost, razvoj njenih institucija i tisuću drugih aspekata koji su, da tako kažemo, izgradili Europu kakvu poznajemo. Recimo da je, u usporedbi sa svime ovime, u Europskom ustavu bilo preferirano da se te snažne veze s kulturnim i vjerskim naslijeđem prošlosti eksplicitno ne ističu, vjerujući da one u svakom slučaju stvaraju podjele ili da takvim priznavanjem ti korijeni mogu postati glomazni i ometaju novi razvoj. Ishod ovog izbora je pogoršanje određene zbrke koja nije od pomoći u europskoj izgradnji. Dapače, da bi smogla snagu za novi skok koji će joj omogućiti postizanje novih i važnih ciljeva, pobjeđujući uvijek ponovno nadolazeću sebičnost, ima veliku potrebu ponovno otkriti svoje korijene. Ako namjerava biti slušan i autoritativan glas u današnjem svijetu i ako želi prevladati iscrpljujuće slijepe ulice, mora ponovno otkriti veličinu vrijednosti koje su je inspirirale, vrijednosti dobro prisutnih utemeljiteljima moderne Europe. Sveta Stolica može pratiti europske narode u ovoj delikatnoj fazi, potičući ih da nastave svoj put s povjerenjem i da se ne boje zadržati snažnu vezu s vrijednostima koje su nadahnule europski život i društvo. Na taj će način Europa pronaći novi idealan poticaj koji će joj omogućiti da se suoči s kompliciranim izazovima ovih godina.

 Koja su vaša nadanja za ovo putovanje?

Nadam se da će ovo Papino putovanje u Luksemburg i Belgiju biti poput iskre koja pali veće svjetlo. Iskra koja pomaže iznijeti sav potencijal za dobro koji je prisutan u Crkvi i društvu, svjetlo koje ulijeva hrabrost onima koji se pomiruju s dekadencijom. Nadam se da će Papin posjet biti prilika za dublje razmišljanje o Europi i o tome kako biti Crkva u današnjoj Europi. Nadam se da je to trenutak u kojem vjernici i nevjernici imaju priliku poslušati riječi nasljednika svetoga Petra i usporediti svoj način postojanja i djelovanja u svijetu s prijedlogom koji dolazi iz Evanđelja.