Razgovor s nadbiskupom Ševčukom dvije godine nakon početka ruske agresije na Ukrajinu

U ove dvije godine invazije, od 24. veljače 2022. Crkva u Ukrajini razvila je pastoral koju nadbiskup naziva „pastoralom tugovanja“. Prate ljude koji plaču, koji pate, koji žale zbog gubitka članova obitelji, doma, svog svijeta. „To je izazov, jer je vrlo lako biti pastir sretnih ljudi“, kazao je mons. Ševčuk. Zapadna kultura možda je potrebna pastorala u svijetu potrošnje, gdje Papa kaže da valja upozoriti čovjeka na rasipničku kulturu. „Ali u kontekstu rata nosimo se s potpuno drugačijim izazovom: svaki dan živimo tragediju razaranja naše zemlje, naših gradova, svaki dan svojim očima gledamo smrt i nažalost još uvijek nemamo jasnu perspektiva kada će sve ovo završiti“.

Takvo pastoralno djelovanje nekad se najviše očituje u samoj prisutnosti, više nego provođenje nekih aktivnosti – „biti pored uplakanih, pokušavajući pokazati da je Gospodin s nama. Pronaći prikladne riječi za majku koja oplakuje smrt svog sina, pronaći riječi za mladića koji je ostao bez nogu i ne zna kako živjeti ili za dijete koje je svojim očima vidjelo majčinu smrt“, objasnio je nadbiskup. Takav je pastoral izazovan, ali je i pastoral nade, jer kako je rekao mons. Ševčuk: „vidimo da nas kršćanska vjera poziva da nosimo nadu uskrsnuća usred ljudske žalosti“.

Na pitanje kako svećenici i osobe posvećenoga života pronalaze snagu u tim okolnostima, nadbiskup je priznao da je to misterij, no naglasio je kako je ključan sakramentalan život. Pozivajući se na krilaticu kršćana prvih stoljeća, nadbiskup Ševčuk je potvrdio kako mogu svjedočiti da bez euharistijskog slavlja „ne možemo ni živjeti ni raditi“. Komentirajući stanje duha ukrajinskog naroda, poručio je: „Moram reći da smo povrijeđeni, ali ne i očajni“.

Na kraju se veliki nadbiskup kijevsko-halički osvrnuo na Sinodu grkokatoličkih biskupa u Ukrajini koja se sastala početkom veljače, a koja je kao glavnu temu imala pitanje pastorala obitelji. Pastoralni plan se može sažeti u perspektivi liječenja rana naroda. Govoreći o djeci u ratom pogođenoj zemlji, poručio je: „Ovaj fenomen ratne djece u Ukrajini još je jedna humanitarna katastrofa s kojom se mi danas kao Crkva moramo suočiti, moramo dati glas ovoj ušutkanoj djeci, pomoći roditeljima da pronađu svoju djecu i također ih pratiti“.

Razgovor je nadbiskup Ševčuk zaključio pozivom na prestanak rata i na solidarnost svjetske zajednice: „Želio bih da naša braća i sestre u Europi i cijelom svijetu danas shvate da rat u Ukrajini nije ‘ukrajinski rat’, odnosno da nije samo pojava koja se može zatvoriti unutar granica naše napaćene zemlje: to je stvarnost koja osvaja svijet, to je poput vulkana koji je eruptirao na ukrajinskom teritoriju, ali njegov dim i lava idu dalje. Ovaj rat će prije ili kasnije pogoditi sve, ne samo vojnika na fronti i njegovu obitelj, već i sve koji žive blizu ili daleko od granica Ukrajine, europsko društvo pa i svjetsko društvo“.