Crkva preporučuje redovitu ispovijed i češće ispovijedanje, rekao je poznati ispovjednik u zagrebačkoj katedrali mons. Ramos. Podsjetio je na riječi pape Franje upućene u Korizmenoj poruci da se prigodom odlaska na ispovijed promatra raspeti Krist koji širi svoje ruke i očinski grli svakog čovjeka. Istaknuo je kako bi bilo šteta da se kršćani ne ispovijedaju „jer bi si uskratili jako lijepi susret s Božjim milosrđem”. Za dobru pripremu za ispovijed preporučio je: „Najvažnije je razmišljati o Božjem milosrđu, ne sumnjati da je Bog spreman opraštati, razmišljati da me dobri Bog ljubi i da je predao samoga sebe za mene, jer Bog najviše uživa kada mu čovjek skrušeno pristupa i vraća se Očevoj kući. Stoga se ne treba bojati pristupiti ispovjedi jer će čovjek doživjeti susret sa živim Bogom, veliko olakšanje, veliku radost i mir. Možda je ispovijed posebna prigoda za otkrivanje pravog Božjeg lica. Svaka ispovijed je izljev Duha Svetoga”.

mons. Jorge Ramos

Mons. Ramos se kao svećenik ispovijeda barem svaki tjedan i voli imati svoj trenutak za ispovijed jer ga taj sakrament smiruje, ohrabruje, daruje novi početak, omogućuje bolje obavljanje poslanja, pomaže da bude milosrdan kao ispovjednik, da razumije penitente, da im pomogne da dožive susret s Ocem koji voli ljude više nego sve majke svijeta svoje dijete. Kako je ispovijed uskrsnuće, ponovno rađanje i kroz mnogo puta, svećenik Prelature Opusa Dei u Hrvatskoj smatra da ispovjedaonica nije soba za mučenje i da svećenici ne trebaju kritizirati penitente, već biti ponizni i u službi milosrđa. Ali, i vjernici trebaju imati razumijevanja za svećenika koji je bio oštar, izaći iz te ispovjedaonice i ući u drugu gdje će svećenik nadopuniti ono što prethodno njegov brat svećenik nije znao.

„Neka se ljudi ne boje, ispovijed je susret s Isusom. Svećenik odmah zaboravi grijeh i osobu. Ako se tijekom ispovijedi nešto zaboravi može se poslije reći. Ako idemo redovito na ispovijed i molimo Boga da nam oprosti, onda će nam ispovijed pomoći da mi opraštamo drugima. Redovitost na ispovijedi ojačava našu dušu”, rekao je mons. Ramos.

Da je ispovijed mogućnost čovjeku da opipa Boga kao svoga Oca, jer dolaze pred onoga koji ih neće odbaciti, rekao je i vlč. Odilon. Korak do ispovjedaonice može biti mukotrpan zbog toga što se čovjek izlaže, ali tu treba biti prisutna svijest da se ne izlaže svećeniku već Bogu. U osvrtu na preporuku Crkve za barem jednom ispovijedi godišnje, rekao je kako bi vjernici, ako bi bili iskreni, vidjeli koliko se toga nakupi samo u jednom danu i tjednu što bi se moglo reći Gospodinu. „Mnogi će reći da čine iste grijehe pa se pitaju zašto ići na ispovijed. Rekao bih da je ispovijed higijena naše duše. To je prigoda da se stvarno obnovimo. Trebamo se promatrati u ogledalu i susresti se sa samim sobom, imati svijest o svojim grijesima i ponavljati taj spasonosni korak. Redovita ispovijed je odraz naše unutarnje ljepote”.

vlč. dr. sc. Odilon Singbo

Kapelan na Hrvatskom katoličkom sveučilištu pojasnio je što znači grijeh protiv Duha Svetoga koji Sveto pismo spominje. Naglasio je kako se radi o grijehu kada čovjek vidi djelovanje Božje dobrote i pripisuje to nečemu drugome ili zlome. U osvrtu na nemogućnost davanja odrješenja osobama koje žive u teškom grijehu, poput sklapanja civilnoga braka nakon sakramentalnog, rekao je kako su za svećenika to teški trenuci osjećaja nemoći. „Neka se ljudi ne ljute u tim trenucima. Tu im možemo dati blagoslov. Doći će trenutak kada će svatko moći urediti svoju dušu. Kada želimo zajedništvo s Bogom moramo ići kroz bolne rezove”, rekao je vlč. Odilon te se osvrnuo na pet stvari koje vjernici trebaju izbjegavati kod ispovijedi.

„Treba izbjegavati samohvalu, već Bogu reći što ne valja. Drugo je ispovijed letjelica gdje se ljudi srame izreći svoje grijehe i počnu od malih stvari pa skoče na velike, pa se opet vrate na male. Treće je maglovita ispovijed u kojoj ljudi govore toliko da nije jasno gdje je grijeh, zatim je tu proračunata ispovijed gdje čovjek pokušava pronaći svećenika koji ga ne poznaje, jer se boji da ga poslije ne gleda kroz ispovjeđene grijehe. I na kraju treba razlikovati ispovijed od duhovnoga razgovora. Ukoliko se čovjek redovito ispovijeda nema potrebe za životnu ispovijed, jer su one za osobe koje su se udaljile od Crkve. I u takvim situacijama se obično krene od duhovnoga razgovora u kojem se iznose problemi s kojima se čovjek muči”, istaknuo je vlč. Odilon te uputio poticaj svima da u korizmi krenu putem pokore, pomirenja i ozdravljenja.

vlč. Piotr Maj

Iz iskustva župnika župe Rođenja Blažene Djevice Marije na zagrebačkom Borovju vlč. Maj je rekao kako se kod ljudi javlja teškoća za ispovijedanjem zbog oholosti, jer je teško sebi i još nekome drugome priznati svoju grešnost i susresti se s osudom, a tu je i sram zbog grešnosti. „Ispovijeda se onaj koji je susreo Boga. Ispovijed je susret s Božjim milosrđem, a susret s milosrđem stvara novi život. Ako netko ima to iskustvo ispovijedi znači da je imao skrušeno srce za svoje grijehe i on dobiva novi život.” Komentirajući, pak, doživljenu kritiku na ispovijedi, istaknuo je kako ona čovjeka ne može udaljiti od Crkve ako je svjestan onoga što jeste. Podsjetio je na životopis sv. Leopolda Bogdana Mandića u kojem se rodio poziv nakon ispovijedi. Teška pokora potaknula ga je da kada odraste postane svećenik i da nikada ne bude takav ispovjednik. Naglasio je, pritom, da je Bog inicijator svega i da On vidi naša trpljenja koja mi i ne vidimo. „Ako svećenik ili penitent tijekom ispovijedi napravi nešto na nesavršen način Bog traži načina kako će ući i ozdraviti nas od grijeha. Bog nam preko ispovijedi pokušava pomoći”.

Vlč. Maj posvjedočio je kako je kao ispovjednik bio dirnut vjerom penitenata. „Bio sam ganut iskrenošću ljudi. Postoje oni koji dolaze na ispovijed u teškim situacijama, patnjama, griješiti znači pasti u ropstvo đavla, upasti u okove grijeha i to je jedna katastrofa. Ima ljudi koji žive u braku s malim sitnim sebičnostima, nasiljima, ucjenama, koji razaraju njihove bračne odnose. Tu se postavlja pitanje duboke svijesti grijeha. Da bi netko bio svjestan grijeha mora imati formiranu savjest, a za to je ključno vratiti se učiteljstvu Crkve i objavi”.

Za što konkretniju ispovijed važna je, kako je rekao, molitva. „U ispovijedi je važno reći grijehe. Kvaliteta ispovijedi ne ovisi o dužini. Bog je taj koji oprašta, i potrebno je biti otvoren milosti Božjoj koja djeluje u nama. Netko tijekom ispovijedi može reći što ima u 15 sekundi i izaći obnovljen, a netko može biti satima i izaći isti”, rekao je vlč. Maj.