Otvarajući skup, na kojem su se osim novinara, okupile redovnice i redovnici različitih zajednica, među kojima i više provincijalnih poglavarica, predsjednica Hrvatske redovničke konferencije s. Ana Marija Antolović, ASC podsjetila je kako je ovaj Dan 1997. godine utemeljio sv. papa Ivan Pavao II. Istaknula je tri motivacije koje su Papu vodile da odabere upravo Svijećnicu kao Dan posvećenoga života. Na prvom mjestu je poziv Crkvi da slavi Gospodina i zahvaljuje za veliki dar posvećenog života koji mnoštvom karizmi obogaćuje i obilježava kršćansku zajednicu. Nadalje želio je svim ljudima približiti i pomoći da upoznaju vrijednost i ulogu posvećenog života. Tim činom želio je uputiti samim posvećenim osobama poziv na zahvaljivanje i slavlje Gospodina za sva čudesa koja čini u njihovim životima, kako bi u otvorenosti Duhu s pogledom vjere posvjećčivali svoju ulogu i poslanje u Crkvi i svijetu.

Osvrnuvši se na ovogodišnju poruku koja je hrvatskome redovništvu upućena u povodu Dana posvećenog života, s. Antolović naglasila je kako je ona poziv na promišljanje o izazovima života i poslanja u suvremenom svijetu. „Želimo promišljati o fenomenu migracija, i to kako onih koji iseljavaju iz naše domovine, tako i onih koji u nju dolaze, ili samo prolaze. Upitajmo se koliko smo izazvani događanjima koja nas okružuju. Jesmo li samo nijemi promatrači, ili? Koji nas stavovi i motivacije pokreću? Trudimo li se u mnoštvu informacija, često ispunjenima manipulacijama, tražiti istinu te prema njoj oblikovati svoje mišljenje i stavove? Koliko želimo stati na stranu slabih i razbaštinjenih? Želimo li osobno i u svojim redovničkim i vjerničkim zajednicama promicati kulturu dijaloga i otvorenosti, prihvaćanje drugih i drugačijih?“

Na neka od tih pitanja u izlaganju „Redovnici kao Božji migranti, sijači vjere i nade“ odgovore je pokušao dati provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove dr. o. Dalibor Renić.

Predavač je uvodno ustvrdio kako „migracija spada u definiciju redovništva“, jer „redovnici su Božji migranti, a povijest redovništva priča je o migracijama. Osnivači mnogih redova, slijedeći Božji poziv, glas vlastite savjesti, osluškujući znakove vremena i pobjeđujući osobne i realne strahove, otisnuli su se među druge i drugačije, pronoseći utjehu i nadu Radosne vijesti diljem svijeta. I mi ih nasljedujemo danas. Čak i kontemplativni redovi neprestano osnivaju nove zajednice u raznim zemljama, a svi redovnici i redovnice polažu zavjet poslušnosti da će poći onamo kamo ih poglavari šalju“.

Nadalje je podsjetio kako su redovnici kao Božji migranti, nerijetko i ilegalni migranti kad potajno ulaze i djeluju u zemljama gdje su vjerske slobode zanijekane. No, upozorio je i da tamo gdje su došli legalno nisu uvijek dobro primljeni. „Crkva u Hrvata ponosna je na misionare i misionarke koji naviještaju Božju Riječ u opasnim zabačenim krajevima Afrike, Latinske Amerike, Azije, Oceanije. Neki su, poput fra Vjeke Ćurića i s. Lukrecije Mamić, vjernost poslanju platili životom. Također, zahvalni smo da sada možemo ovdje primati svećenike, redovnice, redovnike iz dalekih krajeva kao navjestitelje Kraljevstva Nebeskoga, bilo da su tu poradi studija, ili su pak u trajnoj pastoralnoj službi. Njima treba vremena i hrabrosti da svladaju hrvatski jezik, prilagode se našim običajima i ne pokolebaju se pred ponekim pogledom opreza i sumnje. Nama treba vremena i velikodušnosti da ih s povjerenjem prihvatimo i dopustimo da nas obogate baštinom svoje domovinske Crkve“.

Nadalje je podsjetio kako su redovnici i suputnici migranata, a tomu svjedoče brojne hrvatske redovničke zajednice čiji su članovi pratili migrante Hrvate koji su zbog političkih i ekonomskih razloga morali napustiti domovinu. I danas redovnici i redovnice djeluju u stotinama hrvatskih katoličkih misija širom svijeta.

Dr. Renić osvrnuo se na izazove današnjih migracija poglavito u Europi, ali i onih na Bliskom Istoku, gdje je velik broj kršćana protjeran iz krajeva gdje su njihovi preci živjeli tisućljećima, kao što su Irak i Sirija. Stoga je naglasio „da nam je dužnost nastaviti lobirati osobito kod vodstva Europske unije da se prava kršćana Bliskog Istoka štite u svim političkim rješenjima za to područje“.

Dr. Renić je podsjetio i na stav Katoličke Crkve prema migracijama i osobama njima pogođenima koji je vrlo jasno i nedvosmisleno ilustrirao papa Franjo na samom početku svog pontifikata kad je za prvi pastoralni pohod izvan Rima izabrao otok Lampedusu. „Do danas papa Franjo gotovo svakodnevno poziva na kulturu prihvaćanja i razumijevanja za strance i izbjeglice; na borbu protiv trgovine ljudima koja nažalost neminovno prati migracije; protiv neravnomjerne raspodjele svjetskih dobara koja ih uzrokuje; protiv pohlepe, rata, osvete. Podjednako upozorava na mlakost, inertnost i nezainteresiranost za potrebe i patnje tih ljudi. Zagovarajući otvorenost lokalnih zajednica za sve selioce, osobito one u najvećoj potrebi, on sažima i nalaže odgovor Katoličke Crkve u četiri glagola: prihvatiti, zaštiti, promicati, integrirati“.

Spomenuo je i kako brojne katoličke udruge i humanitarne organizacije služe i zagovaraju potrebe i prava izbjeglica i svih marginaliziranih raseljenih osoba. U tom je kontekstu posebno uputio na Isusovačku službu za izbjeglice koja u Hrvatskoj djeluje već 25 godina, odnosno od vremena izbjegličke i prognaničke krize Domovinskog rata. Podsjetio je kako se diljem svijeta Isusovačka služba za izbjeglice oslanja na podršku i suradnju katoličke zajednice a u mnogim zemljama njezin rad uvelike počiva upravo na braći i sestrama redovnicima i redovnicama, bilo da su volonteri ili zaposlenici. Stoga je Hrvatsku redovničku konferenciju pozvao na daljnje proširenje suradnje s JRS putem radionica, susreta te uključivanjem drugih redovnica i redovnika u rad udruge.

Nadalje je posvijestio kako se uz teme migracija i migranti veže i strah. „Strah je dobar kad nam pomaže da očuvamo vlastiti život pred mogućom prijetnjom. No strah je destruktivan kad nije pod kontrolom razuma i ljubavi. Strahom se može manipulirati tako da se ogluši, otvrdne na razum i ljubav. Promišljanje o migracijama mora nadići strah. Kršćanstvo naučava da je samo jedan strah dobar: strahopoštovanje pred Bogom, što uključuje strahopoštovanje pred dostojanstvom ljudske osobe jer je stvorena na Božju sliku. Možemo kao općenit princip reći: gdje je strah, tu nema Duha Božjega. Gdje je sijanje straha, tu nema Duha Božjega“.

Migrantska priroda redovništva izazov je i redovničkom identitetu. Gotovo sve naše zajednice su po pravilima međunarodne. Na kraju krajeva, teološki i kanonski govoreći, redovništvo je znak i prisutnost opće Crkve u lokalnoj Crkvi, rekao je dr. Renić te upozorio kako suradnja koja nadilazi granice provincije zna biti problem. No, „činjenica da smo baštinici Kristovi, implicira da smo baštinici svijeta, suodgovorni za cijelu Crkvu, spremni poći u široki svijet i primiti u srce široki svijet. Pred svima nama je Kristov poziv da se ne ustručavamo surađivati na nacionalnoj i međunarodnoj razini s drugim redovničkim zajednicama, bilo da šaljemo ili da primamo braću i sestre iz drugih zemalja“.

Uputio je apel redovnicima da se kao takovi, ali i kao katolici ne povuku od onoga što je najutjecajniji povijesni proces u Europi u ovom trenutku: globalne migracije. „Svijet i Europa se miješaju i mijenjaju, i nema povratka unatrag. Politička rješenja kako se nositi s izazovom migracija i raznolikošću kultura brojna su i kompleksna; ne moramo se slagati u svim nijansama. Ali ne smijemo to pitanje prepustiti bilo kome. Mi toj tematici možemo dati doprinos baš kao katolici, kao redovnici, i to hrvatski redovnici i redovnice. Nije rješenje povlačenje pred problemom, još manje panika, nego izlazak pred izazove s odvažnom vjerom, sa sviješću da smo baštinici Kristovi i baštinici Očevi s Kristom“, zaključio je dr. Renić.

U raspravi koja je uslijedila dotaknuto je nekoliko tema iz predavanja. S. Ana Marija Antolović je na tragu poziva koji je upućen u predavanju na suradnju naglasila kako je zajedništvo svjedočenje, a u konačnici „niti jedna naša zajednica nije toliko jaka da može sama odgovoriti na neke probleme koje susrećemo u svijetu“.

Dr. o. Mijo Nikić potaknuo je da se i redovničke zajednice uključe u inicijativu JRS da se o Božiću i Uskrsu, ili u nekoj drugoj prigodi pozovu za stol izbjeglice, kako bi se i na taj način pokazala solidarnost redovništva i gesta dobrodošlice.

U raspravi se dotaklo i pitanje katoličkih medija i njihova uloga u „pročišćenju“ pogleda na problematiku migranata. Provincijal dr. Renić iznio je mišljenje kako katolički mediji nastoje održati balans i ne dopustiti da se čuju prehuškaški glasovi. „Mislim da su dobronamjerni i da žele podržati ono što je linija pape Franje u pristupu tom pitanju. No, i dalje ostaje prostor i mogućnost da se argumentirano i otvoreno razgovara. Naime, često imamo situaciju da mnogi misle, ali se ne usude postaviti prava, izravna pitanja“. U tom vidu dr. Renić je važnim istaknuo izravne susrete u župama i zajednicama gdje se može u razgovoru i s onima koji su angažirani oko migranata, npr. u našem slučaju JRS, ali i oni o kojima oni skrbe razbistriti puno toga, ali i stvoriti povjerenje.

U drugom dijelu konferencije bila je prilika čuti iskustva dviju redovnica iz Benina koje studiraju u Zagrebu, te žive u našim redovničkim zajednicama.

S. Blanche Dakin, članica je Družbe Marijinih sestara od čudotvorne medaljice. S okupljenima je podijelila kako je sama upoznala ovu redovničku zajednicu preko dviju hrvatskih redovnica, misionarki. Sada se nalazi na studiju teologije (5. godina) na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti. Istaknula je kako joj po dolasku u Hrvatsku nije bilo lako i zbog nepoznavanja jezika. Po svladavanju jezika započela je studij, te je osjetila veliku podršku redovnica, profesora i kolega, a naglasila je i kako su ljudi koji susreće ljubazni, velikodušni. „Primijetila sam da u Hrvatskoj ljudi nisu materijalno bogati, ali odvajaju od svoje djece kako bi pomagali afričkoj djeci. Sretna sam i zahvalna dragome Bogu što sam upoznala ovaj narod“, rekla je s. Blache.

S. Marcelle Avocetien članica je Družbe sestara Kristove otkupiteljske Ljubavi, koja je autohtona beninska zajednica. Iz te zajednice u Zagrebu je još jedna sestra, a obje žive nešto više od godinu u samostanu milosrdnica. S. Marcelle studira sestrinsko, a s. Izabele psihologiju na Hrvatskome katoličkom sveučilištu. S. Marcelle naglasila je dobar odnos profesora i kolega, ali i medicinskih sestara i pacijenata u Klinici za traumatologiju gdje je bila na praksi.

Na pitanje što će ponijeti iz Hrvatske kad se jednom vrate u Benin, naglasile su da je za njih osim studija obogaćenje što su mogle naučiti još jedan jezik, upoznati drugačiji mentalitet i kulturu.

Provincijalna poglavarica milosrdnica zagrebačke provincije s. Elizabeta Peršić naglasila je kako su sestre iz Benina obogaćenje njihovoj zajednici, uključile su se u sestrinski život.

Program konferencije su pjesmom u pratnji bubnja obogatile s. Blanche i s. Marcelle.

Moderator konferencije za novinare bio je Marinko Nikolić iz Tajništva HRK.