Redovnički dani održani u Dubrovniku

Susret je započeo u dvorani Ivana Pavla II. molitvom Trećeg časa iz Časoslova, nakon čega je predsjednik Vijeća za posvećeni život Dubrovačke biskupije fr. Tomislav Kraljević pozdravio okupljene redovnice i redovnike, kao i predavače te prenio pozdrave dubrovačkog biskupa Roka Glasnovića.

Uime povjerenstva za trajnu formaciju Hrvatske redovničke konferencije sudionike je pozdravio fra Milan Krišto, provincijal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda te ih uveo u sadržaj susreta i predstavio predavače. Tema susreta nadahnuta je dokumentom Dikasterija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života „Oblik pustinjačkog života u mjesnoj Crkvi – smjernice“, kazao je te podijelio neke misli iz tog dokumenta naglasivši njegovanje „šutnje, samoće i molitve koje se kao takve stavljaju u službu Božje slave i spasenje svijeta“. Istaknuo je da pritom nije riječ o pustinjačkoj individulanosti nego se upućuje na Drugoga, na Boga, u posvećenosti koja uzima oblik „biti sami sa Samim“.

Dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu dr. sc. Ivica Raguž govorio je o temi: „Teologija samoće i njezin značaj za Crkvu i društvo danas“. Uvodno je kazao kako živimo u „vremenu kraja samoće“ te dodao da ni današnji pustinjaci nisu više pustinjaci jer „odu u pustinju pa ih onda evo na YouTube-u, na mobitelu i slično“.

Kazao je i da je „svijetzavladao nama“, te je uzeo primjer života sv. Hilariona (Ilara), pustinjaka iz prvih stoljeća koji je jedan dio života živio na području južne Hrvatske i koji je tražio samoću da pobjegne od časti, slave i vlasti, da ne bude rastresen i da se posveti Gospodinu. Sv. Ilar je uvijek tražio šutnju te je, iako poznat,težio tome da bude neznatan i radovao se kad god može nekoliko trenutaka živjeti u miru i samoći, zapisano je o njemu.

Predavač je zatim govorio o teologiji samoće kroz sedam naglasaka objasnivši zašto je pustinjaštvo vrhunac redovničkog i monaškog života, a time i vjerničkoga, a onda i što znači samoća. „Dragi prijatelji, ljudi ovog svijeta vape za ljudima samoće. Oni žele da ne budete kao oni, nego da budete ‘u komparativu’. Što više idete u samoću, molite se više Bogu jer mi živimo do vas. Mi trebamo pravu riječ, utjehu… Mi koji smo zapleteni u ovozemaljsko, trebamo vas koji ćete doći kao sv. Hilarion među nas. Trebamo vas da nam, kada vas izvučemo iz samoće odnosa s Ocem u molitvi, kao samotnjaci slobodni od ovoga svijeta, donesete blagoslov“, rekao je.

Predavanje „Pustinja u životu sv. Charlesa de Foucaulda i njegovih učenika“ održala je Isusova mala sestra Blaženka Zelenika, a tu temu obrađivala je u suradnji s dr. sc. s. Kristom Mijatović iz redovničke zajednice Milosrdnih sestara Svetoga Križa. Posvijestila je slušateljima što je pustinja te istaknula da ona nije samo prostor ni samo vrijeme, nego je mnogo više od toga, ona je stanje. U potrazi za odgovorima kakvo je to stanje, s. Blaženka je navela primjere života nekolicine Isusove male braće i Isusove male sestre Magdalene koji su živjeli u pustinji Sahari u jednom periodu svoga života, ali ne sami nego u suživotu s nomadima. Pojašnjavajući što je „stanje pustinje“, predavačica je navele neke misli brata Karla i male sestre Magdalene.

Također je ponudila redovnicama i redovnicima duhovnost pustinje u svakodnevici rekavši da „pustinja nije samo za neke nego za sve koji hoće Isusa nasljedovati“. „Moguće je živjeti u masi svijeta i istodobno biti potpuno uronjen u Boga, što može zvučati paradoskalno. Pustinja nije odsutnost ljudi već prisutnost Boga. A Bog može biti i među ljudima i u ljudima“, kazala je.

„U pustinju ulazimo kada ulazimo u samoću i tišinu s Bogom. U duhovnosti pustinje u gradu ne radi se o tome da se u svakodnevici nađe prostor za molitvu, pa ni vrijeme nego da svakodnevica preraste u molitvu i da sama postane molitva“, zaključila je.

U crkvi Male braće redovnice i redovnici su imali prigodu za ispovijed, a zatim su slavili euharistiju koju je predvodio fr. Tomislav Kraljević. Prior Kraljević je, tumačeći evanđeoski ulomak o Marti i Mariji i njihovom susretu s Isusom, primijetio da se Marta osjetila usamljenom dok je radila i trudila se što bolje primiti Gospodina koji im je došao u posjet, a Marija je samo slušala što Isus govori.

Ustvrdio je kako se „možda i sami ponekada možemo osjetiti usamljenima u svojim zajednicama, pa to često kompenziramo raznim, pa i hvalevrijednim, aktivnostima“. Na kraju je poručio: „Ti koji se osjećaš samim ne rasipaj se u mnoštvu nego traži jedino potrebno. Ti koji se smatraš napuštenim od drugih…, traži Gospodina, pogledaj ga, slušaj njegov glas i slušaj svoje srce. Tada ćeš sigurno naći i slobodno izabrati onaj bolji dio koji ti je Gospodin pripravio i rezervirao samo za tebe“, zaključio je.

Susret je završio zajedničkim objedom sudionika.