"S Kristom u treće tisućljeće na svojim ognjištima i u svojim svetištima"

Dragi hrvatski katolici u iseljeništvu i u domovini!
Drago mi je što se vama i svima koji se širom svijeta zauzimaju za hrvatsku inozemnu pastvu mogu obratiti prigodom ovogodišnjeg Iseljeničkog dana nakon što sam vas gotovo tri desetljeća obilazio i hrabrio kao zagrebački nadbiskup i predsjednik naše biskupske konferencije. Došlo je vrjieme moga odlaska u mirovinu, ali u mojem srcu i u mojoj misli zauvijek ostajete svi vi, sva pitanja, muke i nade hrvatskog iseljeništva. Zahvalan sam biskupu Peri Sudaru, predsjedniku zajedničkog Vijeća za inozemnu pastvu katoličkih biskupskih konferencija u Republici Hrvatskoj i Republici Bosni i Hercegovini, i prelatu Vladimiru Stankoviću, ravnatelju dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, koji su me pozvali da vam se ovako obratim.
Pred očima su mi svi susreti s vama u hrvatskim katoličkim zajednicama, centrima, župama i misijama na obalama svih oceana i gotovo na svim kontinentima. To sustavno povezivanje Hrvata rasutih po cijelome svijetu bilo je jedno od velikih zadaća Crkve koja je ukorijenjena u hrvatsko nacionalno biće i koja hrvatskim jezikom Boga slavi i naviješta Isusa Krista.
Komunistički režim, koji je bio nesklon Crkvi i težnjama hrvatskog naroda za punom slobodom, kada nam više nije mogao zabranjivati takva putovanja, svuda nam je postavljao zamke među kojima smo morali razborito broditi da bismo vjerno ispunili svoje pastoralno poslanje ne dopuštajući da se prekine vaša veza s domovinom niti da se u tuđini izgubite kao ljudi bez imena i bez korijena.
Zahvaljujući Božjoj Providnosti i vašem neiskorjenjivu bogoljublju i rodoljublju, u svemu smo se tome snalazili, ni pred kim se nismo zatajili, govorili smo jasno i načelno potvrđujući neporeciva načela vjere i ćudoređa te uključujući u ta načela i vrijednost nacionalne baštine, nacionalne svijesti i kulture, povijesti i suvremenih prilika. Ljubav i gostoprimstvo kojima su nas naši svećenici, časne sestre, suradnici i vjernici dočekivali i primali, rušili su sve predrasude, otapali umor i poticali ustrajnost u naporima, pa smo s očitim Božjim blagoslovom obavljali zadaću koju nam je božanska Providnost namijenila. Tako sam u nizu zagrebačkih nadbiskupa postao najveći putnik po svijetu, ali to nipošto nije bio turizam, nego izvršavanje crkvenoga poslanja. Nije bilo uzalud. Tolike stotine tisuća iseljenih i raseljenih Hrvata zaista se nisu izgubili, nisu se bezimeno utopili u tuđe sredine, nego su velikim dijelom sačuvali svoju katoličku vjeru, svoj nacionalni ponos, bogate vrijednosti crkvene i nacionalne baštine.
Po tim su vas vrijednostima stranci sve više prepoznavali i cijenili, priznavajući da upravo tako obogaćujete i njihove nacionalne i uljudbene baštine. Koliko ste – zahvaljujući neumornom djelovanju Crkve iz domovine u velikodušnoj suradnji mnogih katoličkih crkvenih ustanova u zemljama u koje ste doselili – ostali povezani među sobom, i zauzeti za domovinu, posebno se pokazalo u teškim godinama domovinskog rata. Bez vaše pomoći, bez vašega mudrog i sustavnog zauzimanja i za osamostaljenje i opstanak naših država – Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske – bez gotovo neiscrpive materijalne pomoći kojom ste domovini liječili rane i hranili mnoštva izbjeglih, prognanih i ugroženih Hrvata, teško je zamisliti da bismo izdržali agresiju koja je toliko toga razorila i uništila na području Hrvatske kao i Bosne i Hercegovine. Trebalo bi za buduća pokoljenja sačuvati sve podatke i napisati pravu povijest velikoga pothvata Crkve u Hrvata za hrvatsko iseljeništvo i velikog pothvata hrvatskog iseljeništva za hrvatsku slobodu.
Pišem vam svima koji hrvatskim jezikom Boga slavite, bez obzira potječete li iz Republike Hrvatske ili Republike Bosne i Hercegovine, kao i vama koji ste širom svijeta rođeni od roditelja toga podrijetla. Dobro je što su obje naše biskupske konferencije ujedinile skrb za hrvatsku inozemnu pastvu, tako da se hrvatski katolici širom svijeta ne dijele po domovnicama i putovnicama, nego sjedinjuju vjerom i domoljubljem. Hrvatska inozemna pastva na taj način okuplja sve katolike hrvatskoga jezika. Mi biskupi obiju naših biskupskih konferencija duboko smo toga svog predanja svjesni. I papa Ivan Pavao II. koji je u rujnu 1994. došao u Zagreb željan Sarajeva i koji je u travnju 1997. uspio doći i u Sarajevo, pokazao nam je da želi naše zajedništvo. Imenujući dvojicu hrvatskih kardinala, jednoga u Zagrebu a drugoga u Sarajevu, očito je htio učvrstiti, upravo ustožeriti, Crkvu u Hrvata u hrvatskom narodu i državama u kojima Crkva više od tisućljeća djeluje i živi. Došao nas je poduprijeti u nastojanju da ne napuštamo svoja ognjišta ni ondje gdje smo najugroženiji, da obnovimo sve što je mržnja porušila, da se vratimo otkud smo bili protjerani, da, koliko god to bilo teško, svladavamo mržnju i osvetu, ali da se ni od koga ne damo iskorijeniti. Ti veliki zadaci Crkve na starom tlu i dalje uvelike ovise o razumijevanju i složnom zauzimanju mnogobrojnih Hrvata koji se još nisu vratili i od kojih će zacijelo mnogi ostati žijveti u novim prebivalištima. Zato ne dajte da se gase hrvatski katolički centri, župe i misije izvan domovine, okupljajte se u njima, u njih dovodite i svoje potomke, da se od malena zadoje katoličkom vjernošću i zdravim rodoljubljem
Mnogi se sjećate koliko sam vam puta na velikim skupovima od Vancouvera do Sydneya, od Johannesbourga do Stockholma ponovio Matoševu riječ: “Dok je srca bit će i Kroacije”. Srce znači: čista savjest, kršćanski život, ljubav prema Bogu i čovjeku!” Srce znači dobrotu koja isključuje svaku mržnju i neslogu.
Papa nam je u Sarajevu među ostalim rekao: “Prvi zadatak koji vas očekuje u ovom mučnom hodu jest liječenje srdaca izmučenih bolju i katkada ranjenih osjećajima mržnje i osvete”. Ako bismo dopustili da nas tuđinska mržnja tako otruje da i mi postanemo ljudi bez srca, bez sloge, pravednsoti i ljubavi, kakvu bi budućnost imala Hrvatska; kakvu bi budućnost imali Hrvati u Bosni i Hercegovini? Upravo na svojim pohodima u Sarajevu i u Zagrebu Ivan Pavao II. svjesno se je trudio pozvati nas da sačuvamo veliko katoličko i hrvatsko srce. Osobito je u Sarajevu govorio protiv mržnje, protiv nasilnog preseljavanja, proti stvaranja etnički čistih prostora, za očuvanje prava, političkog, nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta svakoga naroda i svake etničke skupine. Papa je uvjeren da naše zemlje, osobito Bosna i Hercegovina, trebaju biti “po svojoj složenoj raznolikosti znak i svjetlo za čitavu Europu i za cijeli svijet”. Sve nas je pozvao vjerovati u suživot u punoj slobodi različitih vjerskih zajednica, naroda i kultura zauzimati se za pomirenje. “Neka više nikada ne bude rata, neka više nikada ne bude mržnje i nesnošljivosti!” – uskliknuo je Papa u Sarajevu. Onima pak koji teško vjeruju u mir on je poručio: “Nada se nikada ne smije ugasiti unatoč činjenici da postoje teškoće, prepreke, otpori! Bog ne napušta mirotvorce!” A kardinal Vinko Puljić je ondje pred Papom pozvao sve vjernike hrvatskoga jezika geslom: “S Krostom u treće tisućljeće na svojim ognjištima i u svojim svetištima!” Svi vi vjernici hrvatskoga jezika i svi prijatelji hrvatske katoličke baštine, gdje god se nalazili, budite srcem na svojim ognjištima i u svojim svetištima. Vaša će srca ponovno zapaliti ugasla ognjišta i podignuti porušena svetišta.
Stavljam vas pod zaštitu Majke Božje koju častimo u tolikim našim svetištima – Gospe Kondžilske, Bistričke, Trsatske, Sinjske, Aljmaške, Širokobriješke, Olovske, Tekijske – Gospe svih svetišta u koja se širom svijeta okupljate – Gospe Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta. Ona neka vas u svijetu čuva, ona vas u domovini čeka.
Svima vam zahvaljujem za gostoljublje, srdačnost i dobrotu kojom ste prihvaćali mene i druge biskupe i svećenike iz domovine i sve vas zajedno sa svim biskupima Crkve hrvatskoga jezika pozdravljam i blagoslivljem, želeći svima sretan Božić i blagoslovljenu 1998. godinu.

O Božiću, 1997.

Franjo kard. Kuharić
umirovljeni zagrebački nadbiskup