Sakrament pokore

Uvodno biblijsko čitanje: “I kad bi uvečer toga istog dana, prvog u tjednu – a učenici u strahu od Židova zatvorili vrata – dođe Isus, stane u sredinu i kaže im: #!Mir vama!#! To rekavši, pokaza im svoje ruke i rebra. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: #!Mir vama! Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas.#! To rekavši, dahne u njih i kaže im: #!Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se, kojima zadržite, zadržani su im.#!” (Iv 20,19-23).
1. Hod prema Ocu, predložen da se o njemu posebno razmišlja u ovoj godini priprave za Veliki jubilej, uključuje također ponovno otkrivanje sakramenta Pokore u njegovu dubokom značenju susreta s Onim koji oprašta po Kristu u Duhu (usp. TMA, 50).
Različiti su razlozi zbog kojih je u Crkvi žurno ozbiljno razmišljanje o ovom sakramentu. To ponajprije zahtijeva navještaj Očeve ljubavi, kao temelja kršćaninova življenja i djelovanja u suvremenoj društvenoj sredini gdje je često zamračeno ćudoredno mjerilo ljudskoga življenja. Ako su mnogi izgubili mjerilo dobra i zla, to je zato što su mnogi izgubili smisao za Boga, tumačeći grijeh prema svojim psihološkim i sociološkim pogledima. Potom pastoral mora dati novi poticaj rastu u vjeri koji treba isticati pokornički duh i praksu u cijelom rasponu kršćanskoga života.
2. Biblijska poruka predstavlja taj “pokornički” doseg kao trajnu zadaću obraćenja. Činiti pokornička djela pretpostavlja preobrazbu savjesti koja je plod milosti Božje. Osobito u Novom zavjetu obraćenje se traži kao temeljni izbor onih kojima je upućena propovijed o kraljevstvu Božjem: “Obratite se i vjerujte Evanđelju” (Mk 1,15; usp. Mt 4,17). S tim riječima Isus započinje svoje služenje, naviješta svršetak vremenâ i predstojeće kraljevstvo. “Obratite se” (grčki metanoeite) jest poziv na promjenu načina mišljenja i ponašanja.
3. Taj poziv na obraćenje životni je zaključak apostolskog navještaja poslije Duhova. U njemu je predmet navještaja potpuno razjašnjen: nije više neodređeno “kraljevstvo”, već samo Isusovo djelo, uključeno u božanski naum pretkazan po prorocima. Iza navještaja, ukoliko se ispunio u Isusu Kristu umrlom, uskrslom i živućem u slavi Očevoj, slijedi žuran poziv na “obraćenje”, s kojim je povezano također oproštenje grijeha. Sve to jasno proizlazi iz govora koji Petar drži u Salamonovu trijemu: “Bog tako ispuni što unaprijed navijesti po ustima svih proroka: da će njegov Pomazanik trpjeti. Pokajte se, dakle, i obratite da se izbrišu grijesi vaši” (Dj 18-19).
To je oproštenje grijeha u Starom zavjetu Bog obećao u sklopu “novoga saveza”, koji će on uspostaviti sa svojim narodom (usp. Jer 31,31-34). Bog će upisati zakon u srce. U tom pogledu obraćenje je sredstvo konačnog saveza s Bogom i ujedno trajni stav onoga koji, prihvaćajući riječi evanđeoskog navještaja, postaje sudionikom kraljevstva Božjega u njegovu povijesnom i eshatološkom naponu.
4. Sakrament pomirenja prenosi i otajstveno očituje te temeljne vrijednosti što ih je navijestila Riječ Božja. On iznova uključuje čovjeka u spasenjsku cjelinu saveza i ponovno ga otvara trojstvenom životu koji je dijalog milosti, protok ljubavi, dar i prihvaćanje Duha Svetoga.
Ponovno pozorno čitanje Reda pokore uvelike će pomoći produbiti, prigodom Jubileja, temeljne dosege toga sakramenta. Zrelost crkvenoga života u mnogome ovisi o njegovu ponovnom otkrivanju. Sakrament pomirenja, doista se ne ispunja u trenutku liturgijskog slavljenja, nego uvodi u življenje pokorničkog stava kao trajnog dometa kršćanskog iskustva. On znači “približiti se Božjoj svetosti, ponovno otkriti istinu o sebi koju je grijeh pomutio i poremetio, postići oslobođenje u dubini svojega bića i tako ponovno steći izgubljenu radost, radost da smo spašeni, što većina naših suvremenika više ne zna cijeniti” (Pomirenje i pokora, 31,III).
5. Za naukovne sadržaje toga sakramenta ponovno upućujem na apostolsku pobudnicu Pomirenje i pokora (usp. br. 28-34) i na Katekizam Katoličke Crkve (usp. br. 1420-1484), također i druge poticaje crkvenoga Učiteljstva. Ovdje želim podsjetiti na važnost pastoralne skrbi nužne za vrednovanje toga sakramenta u narodu Božjem, da navještaj pomirenja, obraćenjski hod i samo slavljenje sakramenta mogu većma taknuti srca muškaraca i žena našega doba.
Osobito želim podsjetiti pastire da su dobri ispovjednici tek ako su istinski pokornici. Neka svećenici znaju biti čuvari moći koja dolazi odozgo: oproštenje koje oni podjeljuju je “djelatni znak Božjega zahvata” (PP, 31,III), koji uskrisuje iz duhovne smrti. Zbog toga, živeći u evanđeoskoj poniznosti i jednostavnosti tako bitni doseg svoga služenja, neka ispovjednici ne zanemaruju svoje usavršavanje i posuvremenjenje, kako im ne bi uzmanjkale one ljudske i duhovne osobine koje su toliko nužne za odnos sa savjestima.
Ali zajedno s pastirima i cijela kršćanska zajednica mora biti uključena u pastoralnu obnovu sakramenta pomirenja. To nalaže sama “crkvenost” sakramenta. Crkvena zajednica je krilo koje prihvaća raskajanog grešnika kojemu je oprošteno, a ponajprije stvara prikladnu sredinu za hod povratka k Ocu. U zajednici koja je pomirena i pomiruje grešnici mogu ponovno naći izgubljeni put i bratsku pomoć. I, napokon, po kršćanskoj zajednici može ponovno biti zacrtan put djelatne ljubavi, koji će po dobrim djelima očitovati da je postignuto oproštenje, da je zlo popravljeno, da ima nade za susret s milosrdnim Očevim rukama.