Sastanak svećenika Hvarskoga i Viškog dekanata

Nakon molenja Jutarnje na sastanku je prigodno razmišljanje održao v.d. dekana Hvarskog dekanata don Mili Plenković. Upitavši „postoji li Crkva zbog ičega drugoga do li zbog razglašavanja Riječi koja prosvjetljuje“, don Mili je rekao je da se u došašću čita Isusova parabola o životu kršćana kao o gradnji kuće ‘na pijesku’ ili ‘na stijeni’. Kršćanin ‘na stijeni’ je onaj koji iz dubine srca i svim svojim moćima ispovijeda, a onda tako i živi – Isus je Gospodin. Sveti Pavao kaže da se nikakva vjera u Isusa neće pojaviti ako ljudi ne čuju za Isusa. Stoga su za vjeru ključni propovjednici. Ne profesionalni govornici nego oni „kojima je dovoljno stalo da podijele Kristovu poruku“ (Biblija plus). Ovo bi nas trebalo navesti na pitanja: kako propovijedam, vjerujem li u važnost riječi koju naviještam, što je cilj moga propovijedanja – da budem cimbal što ječi ili da potaknem vjeru u Isusovo gospodstvo. Jesam li svjestan da je slavljenje svetih otajstava u Crkvi, ako tu nema vjere, u rangu s beskorisnim prizivanjem Isusa kao Gospodina. A sve ovo vodi najtemeljnijem pitanju: smijem li ja propovijedati? Je li meni osobno Isus Gospodin u svim aspektima mog života? Ako nije, imam li hrabrosti reći ljudima da se mučim s usvajanjem Isusova gospodstva, ali da vjerujem da je to jedini put i da zato o tome govorim, potaknuo je na razmišljanje don Mili.

Ćubelić je govorio o svom viđenju stanja u Crkvi u suvremenim okolnostima u predavanju naslovljenom „Druga strana priče“.

Kao okvir izlaganja uzeo je tekst evanđeliste Mateja 9, 35 – 10,8. Istaknuo je kako „duboko vjeruje da je Kristova Crkva Kristova i da On ima rješenje“ za probleme u Crkvi i one vezane uz nju. Stoga je napomenuo kako se ne osjeća pesimistom zbog tih problema. On smatra da je za kriznu i mučnu situaciju u hrvatskom društvu i Crkvi potreban proročki duh društvenih i crkvenih struktura i ljudi te što veća suradnja između učiteljstva Crkve, teologa i pastoralnih radnika. Potrebna je strategija, taktika i sadržaj djelovanja i u svemu tomu za uzor imati Isusa. Crkva je u komunističkom razdoblju bila sa svojim narodom i uz njega. Tako je bilo i ostalo i nakon tog razdoblja. Ali, zaokupljeni idealizmom i teškom ratnom i poratnom stvarnošću „malo smo mislili o tome kud Crkva ide“. Stvaranjem države Hrvatske problemi za Crkvu kao da su tek počeli. Ideal nam je bio ‘Zapad’. A onda smo otkrili indiferentizam i liberalizam te rast gospodarstva. No, nije bilo vjerskog i crkvenog rasta. Što više, bilo je samo pitanje klika ili trenutka kad će političke interesne grupe dati znak za sustavno ubrizgavanje nezadovoljstva, usmjeravajući ga ciljano na Crkvu, osobito u svezi povratka nasilno otete crkvene imovine. Sve su se protivničke strukture organizirale, sve su proanalizirale, točno procijenile trenutak i pokrenule sustav. U to doba Kristovi učenici, navikli na svoju svakidašnjicu, spavaju i kao pojedinci i kao zajednica. Teško ih je probuditi. A farizeji i pismoznanci kao strukture su stalno i budno Kristu za petama. Organizirani su. Njima odgovaraju birokratske strukture s birokratskim mentalitetom unutar Crkve. Tim strukturama na prvom mjestu je pravo, zakon, a ne čovjek. Takve strukture bivaju doživljene kao daleke od čovjeka i njegovih životnih problema.

Don Tomislav je, kao primjer stanja u Crkvi, naveo dvije vizije kardinala Basila Humea na Sinodi o obitelji 1980. godine. U prvoj viziji kardinal Hume vidio je impozantnu tvrđavu, unutra vojnici ponosni i poslušni, odlučno su izjavili da su spremni dati život za istinu. Ispriječila se samo jedna poteškoća. Naime, kroz debele zidove tvrđave nisu mogli čuti što ljudi vani govore. „Izgleda kao da mi u tvrđavi imamo jedan sadržaj, a vani nam se događa drugi i nemamo poveznicu“, rekao je kardinal Hume. A u drugoj viziji vidio je procesiju hodočasnika u pokretu. Tražili su svoj put i nisu znali kamo ih on treba voditi. Uz rub su stajale neke ploče s natpisima. Ipak su pouzdano pokazivale kamo se ne bi smjelo ići. „Napokon me pritisnula mora. Otkrio sam da hodočasnici imaju svoje voditelje. Oni su se trudili da stare ploče ponovno ispišu, ali vrlo lošom bojom. Kad sam se probudio, sjetio sam se riječi: ‘Ne vjeruj svojim snovima, možda pretjeruju’. Je li istina da Crkva, da mi koji smo odgojitelji i velikih i malih i sveg naroda Božjega, je li istina da smo zatvoreni u tvrđavi s debelim zidovima pa ne čujemo i ne znamo što se vani događa, što vani govore ljudi, kako žive i od čega žive…? Nije li onda istina da smo nalik na hodočasnike preživjelih procesija…“, pitao je kardinal Hume.

To isto pitao je i don Tomislav te napomenuo kako je Crkva glede povjerenja, po pokazateljima, na petom mjestu.

Biskup Palić osvrnuo se na njegovo izlaganje i rekao „da smo uvijek dobri u dijagnozama, ali teško nalazimo prava rješenja“. Spomenuo je i pitanje nasilno otete crkvene imovine čije se opravdano vraćanje zloupotrebljava kao sredstvo blaćenja Crkve. Istaknuo je i problem individualizma u Crkvi te važnost sudjelovanja na Susretu hrvatske katoličke mladeži u Zagrebu u subotu 9. i nedjelju 10. svibnja 2020.

S obzirom na spomenutu strategiju, taktiku i sadržaj djelovanja Crkve napomenuo je kao nije siguran da to donosi rješenje. Naveo je kako Crkva u Njemačkoj uz sve to ima i financijska sredstva, ali nema nekog napretka, osim što je postignuto da ljudi koji su uz Crkvu oni su joj vjerni, Crkva se na njih može osloniti. Naši su svi deklarativno tu, a kad ga trebaš nema ga nigdje. Također je napomenuo da podatak o povjerenju u Crkvu od negdje 38% i nije baš tako loš. Konačno je rekao da je u životu najteže naći zlatnu sredinu. Kao Crkva probleme prepoznajemo, orijentir imamo, samo je pitanje na koji način ponuditi glavni odgovor, prokomentirao je mons. Palić. „ Slažem se da u traženju odgovora i rješenja mora postojati veća suradnja između crkvenog učiteljstva, teologa i pastoralnih radnika“, zaključio je biskup Palić.