U emisiji su gostovali djelatnica Caritasovog doma za žene i djecu, žrtve obiteljskog nasilja Rijeka „Sveta Ana“ s. Benedikta Nina Krapić, profesor Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu i Hrvatskog katoličkog sveučilišta doc. dr. Josip Bošnjaković, psiholog-psihoterapeut te fra vikar u Župi sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu Ivan Marija Lotar.

Profesor Bošnjaković je na početku emisije istaknuo neke simptome toksične veze. “Ako se osoba ne osjeća slobodno, nego kontrolirano u svemu. Ako je druga osoba narcisoidna i vidi samo sebe te zahtijeva od drugih da se poštuje samo ono što ona kaže. Ako nema empatije za potrebe drugih. Mislim da na početku primjećujemo kada nešto počinje biti toksično u našoj komunikaciji. Počevši od riječi, a za one koji su toksični to počinje u mislima, poput posramljivanja drugih, omalovažavanja i vrijeđanja. Važno je to prepoznavati od samih početaka. Na koncu, osoba koja je toksična u nekoj vezi, toksična je prije svega, za samu sebe, a onda i za sve druge. Mislim da je nemoguće da se u jednom trenutku osoba promijeni nagore, već se obično da naslutiti već u vezi neki oblici takvoga ponašanja.”

“U zaljubljenosti ne vidimo kako stvari izgledaju realno, pa se prelazi preko tih znakova misleći da će se osoba promijeniti, što je svakako moguće, ali važno je na početku konkretno raditi na odnosu jer se inače osobe mogu priviknuti na toksično okruženje. Na upit o tome je li rastava zlo i je li grijeh rastati se od stola i postelje prof. Bošnjaković rekao je da je osoba “pozvana zaštiti sebe i svoje dobro, zaštiti dobro djece, a onda misliti i na dobro druge osobe. Osoba treba sama donijeti odluku, a to nije lagano jer se ne nalazimo u njihovoj situaciji. Mislim da prije toga postoji mnogo drugih koraka koje treba upoznati. Valja reći osobama koje se boje hoće li ih Gospodin napustiti  da On ostaje s nama. Ljude je strah hoće li ih Bog ostaviti ako su oni napustili vezu za koju su obećali pred oltarom, no tada su bile drugačije okolnosti. Mislim da mi kao svećenici ne smijemo umjesto drugih odlučivati, osim ako je u pitanju zaista životna opasnost kao i to da se treba prijaviti nasilje, no oko ovog pitanja mislim da je dobro pratiti osobu da sama sazrije, donese odluku i s njome se, kao i s posljedicama, nosi”, rekao je prof. Bošnjaković.

Fra Ivan Marija Lotar smatra da kod vjernika imamo kompleks naziva “meni se to neće dogoditi”. “Uvijek postoji neutemeljena nada da se to meni neće dogoditi. Krene s tim stavom u životu, a onda to ljudi projiciraju u brak”, rekao je fra Ivan te primijetio “drugi problem je što mi u našoj Crkvi imamo bizarno lošu pripravu za brak. I to treba jasno reći. Dakle, smatram da svaki dobar kršćanski par koji su u ozbiljnoj vezi trebaju ozbiljno razmišljati o ozbiljnoj pratnji. U našoj župi odnedavno imamo intenzivniju pratnju zaručnika.”

“Kroz tih se godinu dana zaručničke priprave može doći do mnogo odgovora. Mislim da se sve više pokazuje koliko je važno na vrijeme otkriti probleme jer se problemi najčešće ne dogode u braku, već počinju mnogo ranije”, te poručio onima koji imaju ili rade s djecom o važnosti prepoznavanja nasilja. “Vi koji imate djecu, najbolje znate da odgoj počinje odmah. Također, i mi koji sudjelujemo u formaciji mladih i djece iz crkvenih područja ili civilnih, trebamo na vrijeme govoriti o nasilju. Mislim da je tu srž – vidjeti više drugoga. Prepoznati mu izraz lica i pratiti znakove. Ljudi su intuitivna bića. Ako pratim što se događa u životima naših bližnjih i ne gledamo samo na svoju životnu stvarnost, tada moramo biti sposobni vidjeti da nešto možda ne funkcionira”, a što se tiče braka i prepreka na koje se može naići u braku, poručio je da je najbitnije od početka kroz vezu i zaruke pa onda kasnije i u braku, razgovarati o bitnim stvarima, zaključio je fra Lotar.

Sestra Benedikta Krapić djelatnica je Caritasovog doma za žene i djecu, žrtve obiteljskog nasilja Rijeka „Sveta Ana“, a progovorila je o iskustvu nasilja nad ženama. “Uglavnom se radi o partnerskom nasilju između muškarca i žene. To u prosjeku traje sedam godina. To je dug period kojega bih usporedila sa grozdom. Imate bobicu po bobicu i to traje sve do trenutka kada žena odluči prijaviti nasilje i to kada to nasilje eskalira na fizičko nasilje. Kada netko od prijatelja ili susjeda prijavi nasilje ili svjedoči tome, ili kada reagiraju djelatnici Socijalne skrbi za obitelj i slično. To je cikličko nasilje koje sadrži nekoliko faza. Uvijek postoji neki razlog u kojem se nasilnik nastoji opravdati za svoje nasilje. To nije preuzimanje odgovornosti za svoje ponašanje,”naglasila je s. Benedikta.

“Na koncu se to zavije u nadu u kojoj osoba vjeruje da se to nasilje nikad više neće ponoviti, ali to nije kršćanska nada jer je prisutna i krivica za koju žrtva vjeruje da je svojim ponašanjem uzrokovala to nasilno ponašanje”, naglasila je s. Benedikta. Na upit kako zaštiti djecu koja su pretrpjela traumu nasilja, bilo osobno ili gledajući kako otac zlostavlja njihovu majku sestra Krapić je rekla je da djeca zrcale nas same. “Ako ostajemo u takvim odnosima, ne možemo očekivati da će se dijete znati obraniti udari li ga netko, ako smo i sami ostajali dugo u takvom odnosu. Uvijek se može pokazati ispravan model ponašanja i biti dobar primjer jer nas djeca kopiraju. Kako se mi postavimo prema nasilju, tako će se i naša djeca postavljati. Uvijek me iznova iznenadi kada zlostavljane žene dođu kod nas, koliko ih oduševi taj red. One se na taj način, kroz naše dnevne aktivnosti rehabilitiraju. Sjećam se jedne žene koja je rekla: “Meni je trebalo da mi jedemo zajedno jer ja to iskustvo nisam imala. Živjela sam u disfunkcionalnoj sredini, ali nisam znala za funkcionalnu sredinu. Tek kada sam došla u normalnu sredinu, shvatila sam koliko je bilo nenormalna sredina u kojoj sam živjela i da kvaliteta života može biti veća”.  Iako je prošlo 21. stoljeće otkada je naš Gospodin ostavio savršeni primjer zajedništva, ljubavi, ljudskosti, mi ga, čini mi se, još uvijek nismo usvojili”, zaključila je sestra Benedikta Krapić.

sestra Benedikta Krapić

fra Ivan Marija Lotar

Josip Bošnjaković