„Jasno je da je Golgota stvaran događaj. Ali taj se događaj zbiva svaki dan: u svakoj svojoj životnoj teškoći vidim odbljesak Golgote“, svjedoči u razgovoru nagrađivani pjesnik biblijskoga nadahnuća i epskoga zamaha Drago Čondrić, koji se od svoje kasne pojave u hrvatskoj književnosti iz knjige u knjigu vraća upravo brdu križa.

„Golgota je doista zlatni rudnik u kojem pronalazite to više zlata što dublje kopate; ona je nepresušni izvor energije koja slabu i nestalnu vjeru neprestano podgrijava. Ali Golgota je i brdo čijim obronkom zajedno s Kristom vučemo križ na kojem ćemo se razapeti da bismo se spasili. Jer Kristu se možemo suobličiti samo razapinjući svoju nutrinu i svoj ego“, primjećuje Čondrić.

Povodom Svjetskoga dana poezije splitski je pjesnik livanjskih korijena tragom svojih stihova protumačio i poetičnost otajstava Velikoga tjedna: čudesnost Cvjetnice, tvrdoću Velikoga četvrtka, tišinu Velikoga petka i plamen Velike subote. A uz tri načina kojima poezija vjernika podučava pasionskomu umijeću, opisao je i stradavanje korizme pod kotačima kolotečine.

„U korizmi se posipamo pepelom kajući se i za nepočinjene grijehe, a nakon Uskrsa se prepuštamo svakodnevici bez okusa i mirisa da se ne bismo morali ponovno prihvatiti križa svoje nutrine. Zato mislim da bismo Krista smaknuli i prije nego Židovi. Ako se i ne bi našao tkogod da ga ubije, već bismo ga zatvorili u umobolnicu ili bismo prikratili muke eutanazijom. Sigurno bismo taj čin nazvali humanom gestom, perući ruke poput Pilata“, zaključuje sugovornik

Razjasnivši kako osjećaj nedostojnosti čovjeka približava Bogu te gdje se danas očituje njegov nedostatak,  Čondrić je iznio i razloge uskrsnoga straha i nade. „Pjesnik vidi sve što se dogodilo nakon Golgote i nakon uskrsnuća, sve ono što je i Krist vidio da će se zbiti dok je umirao i dok je ustajao. I zato je pjesnika strah. Ali pjesnik vjernik zna da će Bog na kraju sam ispuniti svoje obećanje i učiniti ‚sve novo‘: i nebo, i zemlju, i čovjeka. I zato je pjesma vjerniku – radost.“