Selilačka obitelj

Prigodom nadolazećeg Svjetskog dana selilaca i izbjeglica, gledajući Svetu Obitelj iz Nazareta, pralik svih obitelji, htio bih vas pozvati na razmišljanje o položaju selilačke obitelji. Evanđelist Matej piše kako je, nedugo nakon Isusova rođenja, Josip bio prisiljen noću poći za Egipat, vodeći sa sobom Dijete i njegovu Majku, kako bi izbjegli Herodov progon (usp. Mt 2,13-15). Tumačeći ovaj evanđeoski odlomak, moj časni prethodnik, sluga Božji papa Pio XII. napisao je 1952.: “Nazaretska obitelj u progonstvu, Isus, Marija i Josip iseljenici u Egiptu, gdje su se sklonili kako bi izbjegli bijes bezbožnoga kralja, uzor su, primjer i podrška svim iseljenicima i putnicima svakog doba, svake zemlje, svim iseljenicima u kojem god položaju se nalazili, koji su – natjerani progonstvom ili potrebom – prisiljeni napustiti domovinu, svoje najdraže, rodbinu, drage prijatelje, te se zaputiti u stranu zemlju” (Exul familia, AAS 44, 1952, 649). U drami Nazaretske obitelji, prisiljene na progonstvo u Egiptu, naziremo bolan položaj svih selilaca, posebice prognanika, iseljenika, evakuiranih osoba, izbjeglica, progonjenih. Naziremo teškoće svake selilačke obitelji, neugode, poniženja, oskudice i krhkost milijuna i milijuna selilaca, izbjeglica i prognanika. Nazaretska obitelj odražava sliku Boga čuvanu u srcu svake ljudske obitelji, pa i kad je izobličena i oslabljena iseljeništvom.

Tema sljedećeg Svjetskoga dana selilaca i izbjeglica “Selilačka obitelj” nastavlja teme iz 1980., 1986. i 1993. godine, te nastoji dodatno istaknuti zauzetost Crkve u korist ne samo pojedinog migranta, nego i u korist njegove obitelji, koja je mjesto i izvor kulture života i čimbenik vrijednosne integracije. Tolike su teškoće s kojima se susreće obitelj migranta. Međusobna udaljenost njezinih članova i nemogućnost ponovnog združivanja često su prigoda za kidanje izvornih veza. Uspostavljaju se novi odnosi i rađaju novi osjećaji; zaboravlja se prošlost i vlastite obveze, koje su na teškom ispitu udaljenosti i samoće. Ne osigura li se useljeničkoj obitelji stvarna mogućnost uključivanja i sudioništva u novoj sredini, teško se može misliti o nekom njezinom skladnom razvoju. Međunarodna konvencija o zaštiti prava svih stranih radnika i članova njihovih obitelji, koja je stupila na snagu 1. srpnja 2003., nastoji štititi strane radnike i radnice i članove njihovih obitelji. U njoj je prepoznata vrijednost obitelji i u onome što se odnosi na iseljeništvo, koje je postalo već strukturalna pojava u našim društvima. Crkva ohrabruje ratificiranje međunarodnih pravnih instrumenata koji nastoje braniti prava migranata, prognanika i njihovih obitelji, te kroz razne ustanove i udruge nudi usluge zastupanja, što postaje sve potrebnije. U tu su svrhu otvoreni centri za savjetovanje migranata, domovi za njihov prihvat, uredi za pomaganje osobama i obiteljima, a oživljene su i druge inicijative, kako bi se odgovorilo na rastuće potrebe na tom području.

Uvelike se već radi na integraciji obitelji useljenika, premda ostaje još mnogo za učiniti. Postoje stvarne teškoće povezane s određenim “mehanizmima obrane” prvog naraštaja useljenika, koji bi mogli izgraditi zapreke daljnjem dozrijevanju mladih drugog naraštaja. Stoga postaje neophodno urediti zakonske, pravne i društvene uvjete za olakšanje takve integracije. U posljednje je vrijeme porastao broj žena koje napuštaju svoju zemlju porijekla u potrazi za boljim životnim uvjetima ili u nadi da će imati bolje izglede profesionalnog napretka. Nije, međutim, mali broj žena koje završe kao žrtve trgovine ljudima i prostitucije. U vidu ponovnog združivanja obitelji socijalne radnice, osobito redovnice, mogu pružiti dragocjene i sve potrebnije usluge posredovanja.

U vezi teme integracije useljeničkih obitelji, osjećam dužnost da skrenem pozornost na obitelji prognanika, čiji se položaj, čini se, pogoršao u odnosu na prošlost, upravo koliko je do ponovnog združivanja obitelji. U logorima koji su njima namijenjeni, uz teškoće logističkog tipa te one osobne, povezane uz traume i stres zbog tragičnih iskustava, pribraja se ponekad čak i opasnost uključivanja žena i djece u seksualno izrabljivanje, kao način preživljavanja. U tim je slučajevima potrebna pozorna pastoralna prisutnost koja će, osim pomoći koja će vidati duševne rane, ponuditi i potporu kršćanske zajednice koja mora biti u stanju pokazati kulturu poštovanja ljubavi i otkriti njezinu istinsku vrijednost. Potrebno je ohrabriti one koji su iznutra slomljeni kako bi povratili povjerenje u sebe. Potrebno je nastojati oko jamčenja prava i dostojanstva obitelji, te osigurati obiteljima boravište prikladno njihovim potrebama. Od prognanika se, pak, traži da gaje otvoren i pozitivan odnos prema društvu koje ih prihvaća, zadržavajući djelatnu spremnost za mogućnost sudjelovanja u zajedničkoj izgradnji nove integrirane zajednice, koja će biti zajednički dom svima.

Među useljenicima postoji i kategorija o kojoj se valja na poseban način brinuti: to su studenti iz drugih zemalja, koji su daleko od svojih domova, bez dostatnog poznavanja jezika, ponekad i bez prijateljstava i s financijski nedovoljnim stipendijama. Njihov položaj postaje još teži kad je riječ o oženjenim studentima. Kroz svoje ustanove Crkva nastoji ovim mladim studentima olakšati nedostatak obiteljske potpore, te im pomaže oko integracije u gradovima koji ih prihvaćaju, stavljajući ih u kontakt s obiteljima spremnim da ih prime i pomažući im u međusobnom upoznavanju. Kao što sam već jednom drugom prigodom rekao, izlaženje u susret stranim studentima važno je područje pastoralnoga djelovanja. Doista, mladi koji napuštaju svoju zemlju radi studija idu ususret nemalim problemima, a posebice ulaze u opasnost da dođu u krizu identiteta (Osservatore Romano, 15. prosinca 2005.).

Draga braćo i sestre, neka Svjetski dan selilaca i izbjeglica bude dobra prilika crkvenim zajednica i javnom mnijenju da postanu još osjetljiviji za potrebe i probleme, kao i za pozitivne mogućnosti selilačkih obitelji. Na osobiti način upravljam svoje misli svima koji su izravno uključeni u široku pojavu migracija, te onima koji svoje pastoralne sile ulažu u službu migranata. Riječ apostola Pavla: “caritas Christi urget nos – ljubav nas Kristova obuzima” (2 Kor 5,14), neka ih potakne na samodarivanje u prvom redu braći i sestrama koji su u potrebi. Uz ove misli, na sve zazivam božansku pomoć i svima s ljubavlju udjeljujem poseban apostolski blagoslov.